beats by dre cheap

jesen i (10. Snijeg i sreća)

jesen, les feuilles mortes - autumn leaves           .      
Pjesma koju su davno pjevali, evergreen, uvijek zeleno,
vječna melodija, zeleno lišće tokom cijele godine,
ovog dana, u ovom danu, u ovo vrijeme, u ovo doba,
u naše vrijeme, sad, u kasnu jesen i sve do početka zime
i  do kraja zime kad tišina prelazi u vrijeme i zimski bluz.
Melankoličan ton jednoličnog sivila, bluz za plave note,
jedan stih ponovljen nekoliko puta, kad smo umorni 
i  u misli tonemo, tonemo u zimski san.
      
Jacques Prévert:
  
„To je jedna pjesma koja nam sliči, uvelo lišće,
    uvelo lišće slaže se po zemlji k'o naše uspomene,
    C'est une chanson qui nous ressemble,
    toi, tu m'aimais et je t'aimais,
    les feuilles mortes se ramassent à la pelle,
    les souvenirs et les regrets aussi”..

Jesen, fashion trends  fall/winter 2017-2018.,  lišće pada, kiša pada, snijeg pada, strijelci padaju, slobodni pad. Novembar, scenografija se mijenja svakog dana i pokoja ptica u letu nebom. Siva zona u zagrljaju ljubavnika, bijéli se snijeg, plávi se nebo, slutim ujutru mraz i studen.  No, to nije sve, kupila sam šešir koji nikad neću nositi. No, priča tu ne završava, živim sad za moju priču, a sutra šta će biti niko ne zna.  


Učinilo mi se da je Marguerite pisala o jeseni, a nije.

M a r g u e r i t e   D u r a s,   L'ete 80 -   f r a g m e n t;
„Eto, dakle pišem za Libération. Nemam teme za članak. Ali to možda nije ni potrebno. Mislim da ću pisati o kiši. Od petnaestog lipnja pada kiša. Za novine bi trebalo pisati kao što čovjek hoda ulicom. Hodaš, pišeš, prolaziš gradom, prešao si ga, on prestaje, hod se nastavlja, isto tako prolaziš kroz vrijeme, kroz datum, kroz dan i onda je dan pređen, prestaje. Kiša pada po moru. Po šumama, po pustoj plaži. Nema suncobrana ljeta, čak ni zatvorenih. Jedino gibanje na hektarima pijeska. Kiša pada po Crnim stijenama, po glinenim padinama Crnih stijena, po toj ilovači koja je sva izrešetana slatkovodnim izvorima i koja malo po malo napreduje, klizi prema moru. Da, ima deset kilometara tih glinenih brežuljaka izišlih iz Božijih ruku, dovoljno da se sagradi grad od sto hiljada stanovnika, ali eto, bar jedamput, ne, to nije moguće. I tako kiši jednako po crnom granitu i po moru i nema nikoga da to vidi. Samo dijete. I ja koja ga vidim. Ljeto nije došlo. Umjesto njega, ovo vrijeme koje se na da nikamo svrstati, za koje se ne može reći kakvo je. Uspravljeno između ljudi i prirode ono je neprozirna stijenka sačinjena od vode i magle. Ma kakvo ljeto, što vam pada na pamet? Gdje je ono kada kasni? Što je ono bilo dok je bilo tu? Od koje je boje, koje topline, koje iluzije, kojeg privida bilo?  More je u magluštini sakriveno. Plaže su vraćene moru, razigranim rafalima vjetra, soli, zanosu prostora, slijepoj snazi mora. Na ulicama ima ljudi koji koračaju sami na vjetru, pokriveni kabanicama, oči im se smiješe, gledaju se. Pada kiša po moru, po svibovini u cvatu posvuda. Čovjek poželi da sve bude beskonačno poput mora i djeteta koje plače. Galebovi su okrenuti prema pučini, s perjem koje je izgladila vjetrušina. Stopljeni s olujom, oni isčekuju da kiša izgubi pravac”.
____________________________________________
Zašto mi se učinilo da je Marguerite pisala o jeseni, a nije?  Zar se sve jednim lošim danom i jednim pogledom pretapa u sivilo i one sumorne face?, i zašto pretapati jednu sliku u drugu i u mislima u jednom trenutku pomiješati zadovoljstvo i smrt i nježnost, tako da se može jedva prepoznati?, zar se sve u jednom trenutku pretvorilo u sivilo? Nije!  To se moje misli pomiješale kao boje, kao pretapanje boja iz jedne u drugu, kao usporeni pokret u zimski san, nestajanja jedne slike uz istovremeno pojavljivanje nove slike koja nije stvarna. Ljeto u jesen, vizuelna promjena, pretapanje iz slike u sliku su kao naše misli, nova misao se rađa i pretapa u prethodnu da bi se označio proticanje vremena između dva odabrana momenta. Samo mi se učinilo!  Biram poseban trenutak u vremenu, u sadašnjosti, novi moment koji će promijeniti postojeće stanje. Sjaj u mraku dvorane. I nije sve sivo, nije, iz jesenje magle i kiše pojavila se druga slika. Nije l' to možda soba sa pogledom, ili je to samo jedan fragment i međuvrijeme do sljedećeg putovanja koncem decembra. .. Mramorno more,  Marmara Denizi kao mȅrmer, märmär.


Koliko vremena je potrebno da se shvati riječ,
jedna riječ  i jedna misao izražena slikom?
A  ispod hladne vanjštine svila.
Šutim da dobijem na vremenu,
kad se najmanje nadaš stavi na sliku malo svile,
jednu nježnu riječ  i idi svojim putem.
Usnula ptica na grani. Spava. Ptica.
Nije slika, nisu to simboli i metafore,
život je mnogo ozbiljniji od svake metafore,
pada snijeg i može svakog trenutka prestati,
a da se u svijetu ništa bitno ne promijeni,
kad nešto završi, završilo je, ni ranije, ni kasnije.
Nastupila je potpuna tišina, sad je jutro,
na istom mjestu u isto doba kao nekada,
na istom mjestu u isto doba svjetluca postelja,
na bijelom zidu bijela čipka, snijeg pada,
ne gledam na sat i ne žurim, svila i kadifa pod prstima.
Le Vent, Le Cri,  dance performance, harmonija.
„- Htio bih ti, znaš, još jedanput pročitati svoju pjesmu.
     Šta kažeš, je li lijepa?
  - Veoma je lijepa, zaista.
  - Šta je u njoj lijepo?
  - Ne znam, ali baš je lijepa. .. (10. Snijeg i sreća)”
_________________________________________
(Do viđenja, doviđenja!)
______________________________________________

burgundy boja – modna boja za jesen i zimu,
riječ ili misao kao posebna slikovna ekspresija



fragmenti vremena u fragmentima elTango
http://eltangotango1928.blogger.ba
11/12/2017 23:52