Fragmenti vremena (fragmenti za tango)

Fragmenti vremena (fragmenti za tango)


25.08.2016.

ni početak ni kraj, a sa druge strane mosta sve je plavo kao more

Postoji vrijeme kad se razumijemo, vrijeme kad nas razumije beskonačno prostranstvo koje nas okružuje, jer vrijeme i mi krećemo se zajedno po određenoj i označenoj putanji vođeni nevidljivim nitima i spoznajom koju plete univerzum, a mi toga nismo svjesni ili ne želimo biti svjesni. Postoji i vrijeme kad se ne razumijemo u tom beskonačnom prostranstvu. Zašto se ne razumijemo? Zato!  Kad se vratim poslat ću ti pismo i u pismu pjesmu prepisanu ”Sve ima svoje vrijeme”. Ništa se ne događa slučajno, sve ima svoje razloge, splet okolnosti od kojih se ne može pobjeći. Novi put se nekad pojavi, na istom putu putevi se nekad razilaze kad prođe sezona, rastanak bez žaljenja, ili ostaju za cijeli život. Postoje znakovi koji otkrivaju i kazuju, na nama je da ih pronađemo, iščitamo. Moj put, moj izbor, moj život. Tvoj put, tvoj izbor, tvoj život. Pođeš stazom svoje filozofije i jednog dana kažeš sebi: - ova osoba je ušla u moj život s' razlogom. Ništa nije slučajno, uvijek ima naša tajna veza sa Univerzumom.
...
________________________
breakfast at Tiffany's, nosi mi se plava boja

Nekad se umorim od disharmonije, glasova koji neugodno zvuče, količine svega, svačega i ničega i slika sa opojnog smetljišta ljudske prostote, šarenila bez umjetničke vrijednosti koje vuče na kič i šund. Umorim se od tuđeg neraspoloženja i onih kojim je uvijek neko drugi kriv za osobno nezadovoljstvo ili dosadu. ..  Niko ne mora znati da imam loš dan.
-„kad mi je teško, odem kod Tiffanyja. Volim tišinu i onu uzvišenu atmosferu tamo; one ljubazne ljude u odjelima, pa puste tihu muziku i ona blještava svjetla i uglačan pod i mislim, tamo ne može da ti se desi ništa ružno! Svi se smješe i svi imaju svoje divne novčanike od kože. Kad bih u stvarnom životu našla neko mjesto gde bi mi bilo kao kod Tiffanyja, uselila bih se tamo. Odmah bih se tamo uselila”. Niko ne mora znati da imaš loš dan. Napravi valove, zaustavi crne krugove i izgledaj divno u inat lošim danima kojih nekad mora biti. Umjeće je pronaći svjetionik na kamenu za put pokazat', da noću svijetli pomoću upaljene vatre, a danju ogledalima na sunčevu svjetlost. Kao Aleksandrijski svjetionik, umjetnost zavođenja, noćenje sa doručkom u dvokrevetnoj sobi. Buđenje, kafa i kroasan. Ništa mi neće ove dane pokvarit. TBF. Nosi mi se mornarsko odijelo, mornarsko plava je ovog ljeta u modi.  Kad su spisateljicu Marguerite Duras upitali što je, zapravo, to što radi, odgovorila je:  -To što pišem, samo su tetovaže na leđima mornara ..



Looking For The Summer by Chris Rea,
idi i potraži ljeto, tri godišnja doba pjevao je.
Dvokrevetna soba s balkonom i pogledom.
- jedan prozor je uvijek zatvoren,
- a drugi prozor je uvijek otvoren.
- A ovaj prozor?
- Ne, to je okvir za ove slike.
- Kako ti je ime?
- Mornar
- Hej Mornar, znam ja te vaše mornarske trikove.
Hej, Mornar, da odemo tamo i otplivamo u dubine
prije nego izronimo na površinu i vidimo zlatnu kulu?





28.06.2016.

najbolje nam tek dolazi, buenos días Havana

1. prolog
      
Šta je prolog?  Prolog vuče korijen iz antičke drame; prvi dio koji se prikazivao, a cilj mu je bio da uvede gledatelje
u razumijevanje dramske radnje, pa otud kasnije i predgovor, uvodni govor slušaocima/gledateljima/čitateljima.
Dakle, u etapama sam pisala post  „adiós Hemingway, najbolje tek dolazi” 
30.mart 2015.,  http://eltangotango1928.blogger.ba/arhiva/2015/03/30,
spoj fikcije (moj razgovor sa slavnim piscem)  i fakti  i viđenja na moj način;
Okrenuo se i posljednji put pogledao Havanu, ljubav njegovu, vidio joj samo leđa i šta da ti pričam kad se o njegovom životu skoro sve zna, svratio je u život i trošio ga. Tu noć kad je napustio Havanu nije znao što ga čeka na putu tom. Havana, u nju se zaljubiš, njom vladaju boje, osjećaji, una lágrima por tu amor, samba, rumba, Che, Che, Viva la Vida, a na rastanku tuguješ u želji za povratkom.  -„U ljepoti, samo Venecija i Pariz prestigli su Havanu”., izjavio je.  U predgrađu Havane 1940. g. kupio je kuću Finca Vigia za $ 12,500  i tu napisao „Za kim zvono zvoni” i „Starac i more”, a možda je najbolji roman njegov vlastiti burni život. Dvadeset godina kasnije, napustio je Kubu. Adiós Hemingway, adiós el Tango de mi vida, adiós. .. Izgleda da topli vjetrovi dolaze sa Kube u 2015.godini.
To sam napisala.



I  sve ovo vrijeme od preko godinu dana maštam o Kubi, o Kubi čitala, Havanu gledala na fotografijama, moje misli putovale su tamo sa željom upoznati taj svijet i ljude koji sa dostojanstvom žive svoje siromaštvo i potrebu za slobodom. Moja putovanja kroz knjige, pokretne slike i ono što drugi pišu ako već nije moguće u istini. Neću se ovdje baviti politikom, niti suditi nečem što je bilo, niti imam potrebu za tim. To ostavljam struci i historiji. Oduvijek me privlačila i intrigirala ta priča, Kuba, zeleni smaragd, otok zvani čežnja, moja, tamo nije kao ovdje i  daleko je, daleko tamo na Atlantiku. Kad zatvorim oči i zamislim, mogu da vidim što hoću. Dobar dan Havana, najbolje nam tek dolazi.
„Hasta siempre Comandante Che Guevara”,
pjesma na španjolskom iz 1965., kubanskog glazbenika Carlosa Puebla, glorificira komandanta prije odlaska u Boliviju gdje je ubijen 1967., i postaje vrlo popularna u ljevičarskim krugovima poslije Che Guevarine egzekucije, pa do danas. Naziv pjesme aludira na poznate Che Guevarine riječi „Hasta la Victoria Siempre” - Zauvijek do konačne pobjede!
„Naučili smo da te volimo od visine historije, sa suncem tvoje hrabrosti započeo si opsadu smrti, ovdje je i dalje jasna nježna prozračnost tvog dragog prisustva komandante Che Guevara”. I njegove posljednje riječi koje je navodno rekao svome egzekutoru Mariju Teránu: - pucaj kukavice, ubit ćeš samo čovjeka.


(jedna od najpoznatijih fotografija u historiji snimljena je 5. marta 1960.
Snimio je kubanski fotograf Alberto Korda. Fotografija Chea dobila je ime Guerrillero Heroico
(herojski gerilac) i po nekim izvorima najviše je puta reproducirana fotografija u povijesti,
dok je po drugima čak i najpoznatija fotografija na svijetu).
-

2.



Había una vez en Cuba en La Habana ili bilo jednom na Kubi, u gradu Havana, jednom davno u prošlom stoljeću, kad su moćnici iz kriminal miljea pomagali gradnju luksuznih hotela, kazina, kockarnice, barovi, mjesta gdje blješte svjetla i ne gase se nikad, kad je cvjetala opasna bolest - duhovna i moralna pokvarenost, prljave pare, kockanje, prostitucija, kad se uživalo u porocima. Omiljeni Amerikanac na ostrvu bio je Hemingway, Hem je volio Kubu, oni su voljeli njega, dane je provodio sa ribarima, odlazio sa njima u lov na velike ribe, pušili su kubanske cigare, ispijali kubanski rum i mojito, on je pisao knjige, nije se bavio politikom.  A onda je došao Castro i kubanska revolucija, on i vojska triumfalno ulaze u Havanu 8. januara 1959. Izjavio je: - ne bojte se, ja sam Fidel Castro, došao sam da oslobodim kubanski narod od diktatora, revolucija zapravo sad počinje. Cuba nova država, vlada, glavni glumci i epizodisti, Cuba se smije, diktator Batista, mafijaši i luksuz bježe iz igrališta zvanog kubanski raj. Zastor je pao, ali to nije kraj drame, predstava i dalje traje. Nedostajalo je umjerenosti u svemu, umjerenost je srednji put, ničeg ni previše ni premalo. Zastor je pao, ostali su Kubanci i prelijepe zgrade kolonijalne arhitekture maursko-španskog stila, ostale su kubanske cigare i kubaski rum, ostale su Havana i Cuba da čekaju da ih neko ponovo pronađe kao Christopher Columbus 1492.,. Treba samo čekati i ne gubiti nadu. Ali do kad čekati? Cuba plače, „preko trnja do zvijezda”.



Vrijeme kao da je stalo, a nije, samo je umro san. Nastupilo vrijeme oskudice, zamrznuto vrijeme hladnog rata, Kubanci žive sa onim što jeste i sa uspomenama, u srcu isti, samba, rumba, oni koji nisu mrtvi i danas žive. Reditelj je državna tajna, on je star i bolestan, gorko mu se piše, revolucija je u historiji, Che u legendi, Guerillero Heroico tvoja zvijezda, slika tvoja, jedna suzana na tvom licu, mural. Zidne slike, umjetnost na ulici koja šuti, crta i boji stvarnost, fasada kao umjetničko platno, umjetnost i granica pogleda.
 

Havana, slike njene izašle iz nekad davno otmjenih salona sad su slike i grad starih fasada, oguljene boje, plijesan i vlaga i nije fikcija nego noir, neizbježnost sudbine, izdaja, tjeskoba i slična mučna stanja izazvana spoznajom o čovjekovoj izgubljenosti i bespomoćnosti i čežnja kao oldtimeri ružičastih boja iz prošlog i prohujalog vremena, kao buick ili chevrolet. Iza fasade, iza lica i naličja, Havana poput stare femme fatale iz epohe baroka više nema ni snage ni pare za šminkanje, urušava se i iznutra raspada, polako umire, a htjela bi da se ljubi, da joj pišu ljubavna pisma, htjela bi da okrene novi list, da ne plače više jer to nije kraj drame, jer predstava i dalje traje i trajat će i da živi u vremenu na glavnoj ulici pozornice. Tužna osoba često plače i nakon plača osjeća se bolje, ali bol ne zaboravlja. Kad zatvorim oči i zamislim, mogu da vidim što hoću. A ako se izgubim? Ako se izgubim, potraži me na Kubi, pisao je Lorca. Ako se izgubim ..





3.

Na šta misliš?, imaš li neku želju, pa da ti ispunim? Svako sa sobom nosi različito čitanje i tumačenje bilo čega, ali da bi shvatio priču/sliku, moraš dozvoliti pogledu da luta preko površine, pogled iz nekog drugog ugla, prozor u nešto sasvim drugo što će biti samo tvoje, na dohvat tvog oka. Nemam iluziju da me prate tuđi pogledi, da me zove tjeskoba il' nejasna strepnja, pronalazim pokušaj taj da se zaustavim, to je već blizu, to je primamljivo, da me prati kada hoću da pobjegnem, kao ova misao, priča i slika o kojoj pišem. Ali, koga to interesira, koga interesira ova besplatna ponuda, prodaje se na čitanje!? .. I nema nota, evo vam tišina. Da li da se okrenem i odem pa da svako igra svoju igru ili da ostanem i predam se onom što volim i flertujem u večernjim satima dok razgovaramo o tom fascinantnom mjestu ispunjenom pričama i misterijama sa tako dobrom i inspirativnom scenografijom i zapisivanje igre znakovima kojim se bilježe pokreti i likovi. Buenos días Havana, najbolje nam tek dolazi... U gorčinu će voditi svaki put ako se budemo pretjerano sjećali prošlosti, melankolije i svega onog što je izvan boje #ff9999. Ljubav ne prestaje ako prestanemo da se viđamo. Oblačim se i hoću da idem, samo još ovo da završim. Kuda idem?, nikud, samo dalje. Vjetar je povoljan, dižem jedra! A kuda oni idu?, nikud, samo dalje, vjetar je povoljan, oni dižu jedra i život može da počne. Nekako s proljeća, Kuba je opet u modi, buenos días Havana.

Po redoslijedu zbivanja:
Diplomacija se bavi odnosima među državama, umjetnost je zastupanje interesa jedne države prema drugim, a odmjerenost je pravilo u diplomaciji. 20.jula 2015., uspostavljeni su diplomatski odnosi između Kube i SAD.
20.mart 2016., Američki predsjednik Barack Obama stigao je u historijsku posjetu Kubi, on je prvi američki predsjednik koji boravi u posjeti još od davne 1928. Obama, amigo, el pueblo esta contigo! .. (Obama, prijatelju, narod je sa tobom!), uzvikivali su Kubanci, a uoči njegovog dolaska, kubanska policija uhapsila je 50-ak osoba koji su protestirali protiv vlade.



25.mart 2016., legendarni britanski rock bend The Rolling Stones održali su besplatan koncert na otvorenom i okrenuli jednu historiju na glavu. "Zdravo Havana! Dobro veče moj kubanski narode, mislim da se konačno vremena mijenjaju, zar ne?" - rekao je Mick Jagger na španskom. Dva sata svirke, koncert za pamćenje, Angie, Sympathy For The Devil, Satisfaction. Rock'n'roll je i način života, stapanje. U rock'n'rollu nema razdvajanja ljudi koja se kose sa načelima prava i slobode, rock'n'roll ne počiva na ideologiji, rock'n'roll je bio i ostao svjetska nerevolucija čiji rezultat je uvijek revolucionaran dok prelazi mostove i oceane svojim koracima.



2.maj 2016., prvi put nakon 50 godina, blistavo bijeli američki kruzer “Adonija” uplovio u luku Havana, gde su stotine ljudi prisustvovale uplovljavanju broda. Bijelo, sve boje u jednoj, jasnoća i čistoća, novi početak, rođenje.
3.maj 2016., Havana, bulevar Paseo del Prado, na glavnoj ulici modna oluja, vratio se glamur, Chanel Resort Fashion Show, svi su bili pozvani, svečanost u predveče, šetalo se i pokazivalo dok su modeli nosili kreacije Karl Lagerfelda. Fedora i panama šeširi, blještavi asesoari, haljine od tila, ogrlice, crne duge haljine, verzije prelijepe beretke
sa zvijezdom a la Che i Coco ili ukrašene broševima i biserima, prugaste jahting pantalone, u gipsy stilu duge suknje, jeans, mornarske prugice, mornarski look u bojama talasa. Ah, ko bi sve to nabrojio. Modna kuća Chanel vratila je glamur u Havanu koja je tu noć bila glavni grad svjetskog glamura. Vintage automobili iz '50 godina u pastelnim bojama: chevrolet, cadillac, buick, kubanska muzika odjekivala je bulevarom, samba, rumba, Che, Che, pušile se kubanske cigare, publika pleše, kakav praznik, kakva fešta a la Cuba style, a la Chanel.







Kapitalizam je bio u posjeti. No, ni jedan politički sistem nije savršen, a planeta Zemlja je postala prije svih i Kuba je, a onaj koji je vladao, zapovijedao joj, koji je tražio poslušnost bez pogovora sad je star i bolestan, gorko mu se piše. Postoji nada, istražuju se novi horizonti i način da se obnove vizije posebne kulture u biću jednog naroda;
u muzici, umjetnosti, pisanom obliku i da mu se vrati izgubljeno vrijeme i dostojanstvo kakvo su zaslužili. To bi trebao biti ključ. Moje putovanje je završeno. Ako se izgubim? .. Ako se izgubim, potraži me na Kubi… napisao je Lorka. Buenos días Havana, najbolje nam tek dolazi.






Dozvoli komentare na ovaj post?
◎  da, svima
◎  ne
◉  samo registrovanim korisnicima

09.05.2016.

fasada

.   
fasada 1.
Fasada, francuski façade, talijanski facciata,
riječ koja je postala od latinske facies - lice,
naziv za vanjski vidljivi dio neke građevine.
Tvoje lice govori više od tvoje fasade, jer ne svijetli samo dan
i  noći imaju svjetlo svoje, pravo lice ništa ti ne može sakriti.


fasada 2.

Zapisujem vrijeme u doba iskrivljene stvarnosti. Fasada, prednja strana, lice, vanjski prividni izgled.
Na ulici u kojoj se stvarnost razlikuje od snova, nadrealna mješavina istine i fantazije. Oni i oni. 
Oni, san im je sve što imaju, to je način na koji hodaju, način na koji govore, način na koji se osjećaju unutra,
njihove kamene fasade bez sadržaja, fasade koje obiluju frazama i praznim obećanjima.
Misle da idu negdje,  a uvijek na istom mjestu stoje.
Naslanjaš se na mene, želiš me zavesti, vučeš me na tvoju stranu.
I oni drugi.
O, Erazmo,  stultitiae laus, morias egkomion;
„šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom,
svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge,
tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama.
Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drugačije”.
La commedia è finita!  Ne dam se zavesti.
I oni drugi.  
Ležerna strana dobro ukrojenih komada u kraljevstvu boja, omiljene nijanse sa crnom bojom
i  stalno propitivanje sopstvenih granica i kreativnih mogućnosti.
No, ne postoji misterija, jedan život vidi se na licu, sve na licu piše, to se ne može odglumiti.
Sve ostalo je fasada, hotimični privid, obmana, tvoja prevara, podvala, maska, loše izveden trik.
Ne dam se zavesti. 



04.04.2016.

kad vidim boje ja čujem muziku sa slike




Jednog dana šetam ulicom sa svojim mislima, kad, .. čujem muziku, okrenem se, a iza mene orkestar svira. Ne znam kako je slika dospela tamo. Slika ima osjećaj i smisao za lijepo, boje njene se pretvaraju u zvuk,  a  prostor u kom je slika izgleda kao vrijeme, slika je postala umjetnost, slika je postala vrijeme.
- Hoćeš sa mnom?   .. i otišli su  i nikad se više nisu vratili.
Isto kao što ponekad riječi imaju dvostruko značenje, tako i slika ponekad ima ukras, triler od kog se drhti, triler koji treperi bolom i bilježi znakom iznad note. Sve ima značaj ako mi to dozvolimo, ako mu značaj damo.

20.mart 2016.,   misli ružičasto #ff9999

Jutros nastupilo proljeće na severnoj zemljinoj polulopti, a 20.mart. Čitam da je ovo prvi put od 1896.g., da sezona buđenja prirode dolazi tako rano. Jutros kod moje prijateljice Anne Marie u Johannesburgu nastupila je jesen. Mislim ružičasto  i meni se čini kao da sam ušla u neko drugo vrijeme, u drugu priču koja kaže da baš ta priča može da me baci na koljena. Da, to je ta boja  #ff9999.
_____________________________________________________________



07.03.2016.

Magic - u potrazi za izgubljenim fragmentom


Mašta je platno gdje slikamo naše fantazije i zamišljaj, nešto za što mislimo da ne postoji u stvarnosti.
Tražim, gdje je greška?, .. nemam dilemu, uostalom, nema tu šta da se krije, hladna igra za ništa nakon
jednog dosadnog dana,  misli koje se nameću mogu postati opsesija ako im se pridaje preveliki značaj,
ne dam se uhvatiti u tu zamku.  To je zamka izloga u kom se gledamo, treba živjeti otvorenih očiju.
Krenem iz kaosa da pronađem harmoniju, umjetnost pisanja, slikanja i slobodno letim, ne mislim na krila,
i  ugledam otvorena vrata  i jedan trenutak sve zaustavlja  i pokušavam dekodirati slijed znakova;
isti raspored slika,  prepoznaš sebe i odmahneš rukom i vidiš da se može drugačije potrošiti život.
Vi nikad nećete ovo razumjeti. 
Zašto nećete razumjeti?
Zato,  što sve počinje i završava mislima,  zato što se svaka izgovorena riječ vezuje jedna za drugu
i  nastaju slike, te slike imaju značenja,  na kraju krajeva, nešto je moralo nastati iz nečega. Kosmos.
Zašto nećete razumjeti?
Zato, što svi putevi vode iz uma i srca, tu se najbolje vidi i osjeća,  osjeća i šesto čulo, onaj predosjećaj,
slutnja, ona vibra, suptilni svijet, suptilna dimenzija,  sve se pojavljuje bez upozorenja, preko noći, ..
zato što vi ne vidite ono što ja vidim kad pogledom dodirujem ono što ja hoću,  ono što bude i obriše se.
I  onda znaš da možeš i drugačije trošiti i potrošiti život kad se vrata otvore.
Mašta je platno na kom slikamo naše fantazije, naš zamišljaj,  nešto za što mislimo da ne postoji, a postoji.
Zamisli, poželi, imat ćeš,  ako ne ovdje onda na nekom drugom mjestu, mašta te može odvesti svugdje.
Pozvani ste u  "Magic"  koji se otvara kad padne mrak, a zatvara u zoru.  Take It or Leave It.
Neka druga muzika čula se iz pozadine.



04.02.2016.

tri boje bijelo, tri slike bijelo, mjesec sa pozicijom u vodoliji


          „Vani su padali pijanci umjesto snijega.  Bio je siječanj ili januar, ne sjećam se više.
           Pozvan u tuđi stan, sjedim u njezinoj sobi bez svjetla.  Pričam joj pjesme ..,
           i  otišao sam padajući sa snijegom na ulici”



Kad predstava počne, izazove u svijesti drugu predstavu;
po sličnosti ili kontrastu, po dodiru,  po povezanosti dva doživljaja, po prostoru ili po vremenu,
po obliku, boji, srazmjeru,  po mentalnoj povezanosti između ideje ili stvari.
Bijela boja;
savršeno uravnotežena, predstavlja sve boje u jednoj, reflektira svu snagu spektra, raznolikosti,
simbol jednostavnosti i prefinjenosti, označava svjetlost, povećava doživljaj prostora, priviđenje.
-
Bio je januar i nije više.  Nisu samo riječi  i slike su bile. Tri riječi, otisnuta preslika na snijegu.
Kad pada snijeg ja pomislim, imam iluziju,  zamišljaj jedan imam, tri boje bijelo, tri slike bijelo.
Šute slike, tri slike bijelo, tri boje bijelo,  sve je rečeno, nemam potrebu ništa reći.
 -
Februar,  mjesec u svom mjesečnom kretanju prolazi znakom Vodolije. Time of the new Moon.



15.12.2015.

blog, spomenar, malo drugačije, My Favorite Color ..


Crno je moja omiljena boja, kažu da je kao hlad hladna, da nije boja, a jeste.  Crno se obično vidi
kao tamna i depresivna (većina je tako vidi/osjeća), ali je osećajna i privlačna i zavodnički sofisticirana.
Pozadina, background, podloga, postava, polemika, diskusija, rasprava, da li crno, da li crna boja?
Black Is My Favorite Color. Crna boja je najbolja podloga za ostale boje.
Ova slika za uspomenu i dugo sjećanje u naš spomenar,  slika se zove Fikcija - izmišljaj, ispod slike piše:
  „Ko se sjeća taj se voli, ko nas voli neka nas se sjeća,
   u daljini voz se čuje, srce moje sad putuje, putuj putuj srce moje ...”
   Sutra je novi dan.  Sretan put,  c'est la vie, oh là là!  Zbogom 2015.,



10.12.2015.

povedi me u neki bar gdje još znaju svirat bluz


Potrebno povjerenje, povjerenje je tiha inspiracija, inspiracija je ključ.
Iz te tačke može krenuti neko postojanje.
Sanjam da kažem, ili.. da ne kažem, ne mora se sve izreći. Zastanem, razmislim, nekad je bolje da se odšuti.
I  sad u kasno popodne razmišljam o proteklom danu, veliko finale koje završava u čudnom tonu i lebdi
da lagano utone u vlastiti muk, mol ili dur?,  nebitno, blues je to koji će jutrom odsvirati kraj
kad klavir-štimer stavi plave note u mol,  tonovi odgovaraju crnim dirkama na klaviru,
mol je lučka marina gdje sviraju blues i jazz muziku stvorenu od naših biografija i misterije između sklada
i  spajanja različitih tonova i zamršenih osjećaja  i  tjera nas da osjećamo ono što bismo rado zaboravili
i  vraća nas pred prošle stanice koje bismo najradije zauvijek napustili, da im se nikad ne vratimo,
i  izgovorila sam u jednom dahu;
- „Povedi me u neki bar gdje još znaju svirat blues,  gdje konobar nosi frak  i  gdje je zrak od dima gust,
    gdje se puši na muštikle,  gdje je zvuk bluesa plav jer donosi zaborav,  povedi me u taj bar”.. 



04.11.2015.

prošlo i sadašnje vrijeme, 1925., i jesen 2015.,


Ljudi vole živjeti u vlastitoj prošlosti, mislima žive u prošlosti,  za prošlim završenim vremenima ili plaču
ili čeznu. Zarobile ih slike, svoje postojanje i smisao/sklonosti života vide u tome da budu što bliže toj prošlosti,
nose njene haljine pokrivene prašinom, žive da im prođe vrijeme, a to je isto kao da ne živiš.
Zašto ne izaberu neki drugi život koji se zove sadašnje vrijeme, sadašnjost?
-
Četiri su;   proljeće, ljeto, jesen, zima.  Vivaldi svira listopad,  studeni, tuguje ti duša, a ti ne daš reći.
Izgovorene riječi projure i zaustave se u praznini.. Da bi slika bila što jasnija, zapisano će ostati.
Otvori prozor, dođi bliže, stani pod sjenu tvoju i moju, došlo je vrijeme kad više nema vremena.
Ako nebo padne na mene, stavi glavu tamo gdje mi je srce nekad bilo.  A ako nebo padne na tebe?..
..Tuguje ti duša, a ti ne daš reći.  Kažeš, to je samo čežnja.  Čemu čežnja  i za čim čezneš?,
za onim što nemaš, a želiš da imaš?,  za kojim, za čijim riječima?  Ne znaš ti šta je čežnja.

Ovo je „Čežnja”,  pjesma u prozi  Miroslav Krleža, 1925.,
„Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini i kada se tako
neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drag i kome bi mogli da pišemo pisme.
Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema”.

Ponekad s jeseni plače vrijeme kad pada kiša, sviram svojim dahom i usnama, savršen je to poljubac,
sjeća me na  „Cat in the Rain”  novelu Ernesta Hemingwaya, 1925.,  kraj novele je fascinantan.
Isteklo je vrijeme, prestala je kiša, prohladna čistota da zavara i stvori iluziju obavijenu toplim bojama,
vješto izvedena prevara/trik iz šešira, svaka riječ i sada i onda nešto znači, svaka slika je tu s razlogom,
svaki znak je važan,  kad završi jedan ciklus kreće novi misterij, novi krug života.  Iako je sunčan dan,
nikad ne znaš kad će okrenuti na kišu i snijeg,  zima dolazi sigurno, treba se na vrijeme pripremiti.



23.10.2015.

grafit na zidu ili broš koji se luksuznom iglom pričvršćuje


5. oktobar 2015.,
"Ništa(lat. nihil), pojam koji opisuje odsustvo ili nepostojanje bilo čega.
U filozofiji, ništa kao nebiće je pojmovno negiranje bića.
Pojam ništavila ima primjenu i u matematici, označava se nulom. 0 .
Ništa u životu nema nikakvo značenje osim onog koje mu mi pridajemo"
-
Ti si meni ništa, ti si meni već odavno ništa  i ti znaš da si meni ništa.
Pitaš se zašto si ništa?  Znaš, ti znaš i navikni se na to! .. Tačka i završeno.
Zašto završeno?  Zato.

I  šta sve ovo znači?
Znači da je tišina ponekad najbolji odgovor, moja tišina i moja šutnja je stanje kad zašutim,
kad ne govorim,  to je moje hotimično neznanje i smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja,
moja beskonačna ignorancija, moj nijemi otpor, moj ključ kad neću da znam za nekog ili za nešto.
Tišina je ponekad najbolji odgovor,  ili kao igra, potpuri za kapetana Charlesa Boycotta.
_____________________________________________

 
n e š t o    s a s v i m   d r u g o-
Prolaze dani, ova godina ide polako prema svom kraju, dan za danom oblikuje priču čiji kraj se ne zna,
sad nova sezona kiša,  nova sezona u pozorištu promoviše umjetnost,
„la Traviata”, libiamo, libiamo ne'lieti calici che la bellezza infiora,
dame uvijene u krzno, 18. oktobra počela nova lovna sezona.  Jesen. Sve je već poznato, samo detalji ne.
U sobi 4 sa 5 bio je brodski pod, na podu je bio perzijski ćilim, umjesto zavjesa vise blijede sjene posute
svečanim ostacima na koje ne treba obraćati pažnju, a onda se čula jedna riječ, samo jedna riječ u pravo vrijeme. 
Sve što sad jeste, ne može biti drugačije. Dogovoreno vrijeme, između nas tišina.
I  kad šutimo imamo o čemu. To je taj detalj. Zidni natpis/grafit ili broš.
Broš koji se luksuznom iglom pričvršćuje da bude znak, vizuelni osjećaj i završni dodir.



05.10.2015.

Leti, vrijeme je da naučiš da letiš kao galeb Jonathan Livingston


mirisna dunja latinskog imena Cidonia oblonga


Ne mora uvijek biti slika, ali ja hoću ovu sliku ovdje, na crnoj pozadini koja je gospodski profinjena,
a nekad samo crna, slova na crnoj pozadini,  jesen stiže Dunjo moja,
sjećanje na moju Majku,  iz blijedoružičastog cvijeta ti.  Dunjo moja,.. jesen stiže,
.. posljednji krug je uvijek posljednji, od cvjetanja do oktobra i zeleno više nikad vidjela nisi.
_________________________________________________
Dunja, u oktobru lišće joj prelazi u boju zlata, dok sa grana njenog stabla vise zlatnožuti plodovi,
šire zrakom opojni miris i privlače poglede.  Jesen.  Elegantna dunja, dunja je takva po rođenju,
iz porodice ruža, bogatašica, iznimno zavodljiva, nenametljiva kraljica jeseni.
Zanosna, mirisna dunja, nije zabranjena ni potpuno zaboravljena, ali, čini se da je neshvaćena.
Susret s njom ljubav je na prvi miris, ljubav na prvi pogled, sve zajedno, u istom trenutku.
Reći ćete da je dunja staromodna, da je izašla iz mode, .. ali nije i nikad neće,
ako je vratite kao ukras na ormar ili je kao miris stavite u ladicu gdje stoji vaše rublje,
ona to voli,  od cvjetanja do oktobra, do novembra.


moj  galebe



28.09.2015.

'kad slikaš svemir usudi se misliti daleko' - korak po korak do tvoje nijanse


Ponavljam;
nema se vremena za plakanje, niti se ima vremena za borbu sa tuđim vjetrenjačama i  njihovom opijenošću iluzijama, nemam vremena za bacanje i to je prava istina.Zapravo, vrlo je jednostavno; važno je postaviti sve na svoje mjesto, statiste u našim životima treba pustiti da prolaze mimo nas, bez da im mahneš i da ih pogledaš,  iz ponude izabrati ono što je najbolje, jer, nema tog sutrašnjeg dana koji neće biti sadašnjost, niti današnjeg koji neće biti prošlost, pa, svjesno biram da živim onako kako ja hoću i kako neću i neću da šutim o mojoj sreći, niti da u tišinama dijelim sama sa sobom ono što izabrah. Griješiti i pogriješiti, priznam, bilo je, al' nisu bile preskupo plaćene, nemam vremena za kajanje, što je bilo - bilo je, gotovo je.  Ne mučiti se, niti se prošlošću opterećivati previše i  sve će ti biti kristalno jasno  i u red dotjeran i doveden unutrašnji svijet.

Prošla sam razne faze plave boje, the makeup of ocean, kao plavi makeup u očima,sad gazim pločnicima korak po korak jesenji, u modi su metalik srebrene cipele, metallic shiny silver, dok iza tamnih prozora vaša radoznalost bulji u cipele mojih snova,sačuvaj me Bože one ljubavi,  na svakom koraku postoji neko bolji, iako toga nismo svjesni.Ništa mi neće pokvariti onaj dan, niti ovaj dan i još jedan dan i još jedan, idu dani, i  uvijek znati;  laž je da samo jednom se ljubi,  vrijeme se ostvaruje, samo je vrijeme istina ..



07.09.2015.

vrijeme plakanja 1964., Don't Cry For Me


Kako da završim priču, kad ona nema kraj?, priča je od ljeta, a za koji dan će i jesen koja nosi sa sobom branje plodova. Dugo toplo ljeto, brod je plovio između dva mora, odvojen od spoljnjeg svijeta, a onda dođe vrijeme koje nas iznenadi pa mislimo u fragmentima o fragmentima. Život je umjetnost i od svog života treba stvoriti remek-djelo, a in ultima linea svako je kreator svog života, nema vremena za plakanje, to je zapravo prava istina, sve ostalo je tumaranje u iluziji i zabludama. Sve je to zbog jedne ljetnje večeri.. Bilo je po željama, ljetnja večer kad su se sva vrata lagano otvorila i  kad im je zastao dah od pogleda na jedan svijet i tad se sve dalo naslutiti. Triumfalna noć na jednom brodu, prazan orkestar ili karaoke show, show za sva vremena, sve je u bojama, al' ne znaju kako se obojilo to, jer more i nebo čim prođe popodne sliju se u plavi beskraj i  gorčina soli i njena slanost postaje slatka. Pisati o tome što je bilo i kako je bilo iz dana u dan na tom putovanju, ne znam, ne mogu, jer na putovanju vrijeme jednostavno stane, jedno sentimentalno putovanje, uvijek je neko nekom potreban.

Kada su se svjetla na bini ugasila, krenula je muzika "Crying Time", na video monitoru tekst pjesme,  udahnuli su duboko;
"Oh it's crying time again your gonna leave me,
I can see that far away look in your eyes,
I can tell by the way you hold me darling,
That it won't be long before its crying time" ..
Završili su i poklonili se,  publika je aplaudirala,kome je ta pjesma više značila?  ili nije više značila? Sentimentalno putovanje,  tri dana kasnije napustili su Veneciju, zaboravili crying time u bilo kojoj verziji i bilo kojem prevodu, jer o tim vremenima uvijek će se različito pričati, sjećati i zaboravljati, pisati, pjesma Buck Owensa "Crying Time" iz 1964., ostaje evergreen za  vremena.
 
https://www.youtube.com/watch?v=y5tp0LjIYuY

https://www.youtube.com/watch?v=vJHXrcgHaPs



24.08.2015.

naziv vjetra Calm - površina vode kao ogledalo, zastave i lišće su nepomični


Trebaš ritam?,  pronađi ga! 
Ljeto 2015.,  turistička sezona, posebne ponude, last minute, online info, all inclusive, travel, ovdje možete izvršiti online rezervaciju, booking, konačno. Konačno! Biće to kao nestvarna stvarnost, brod će sporo ploviti, duga brodska linija, sve će izgledati nestvarno, u pitanju je potraga za smislom, sve će imati svoj zvuk i svoje prave boje;  i voda i horizont, razbit će se dosada, vrućina  i  praznina sa kopna, bez previše logike, sa puno osjećaja. Paluba broda je sretan predznak, za najvrućeg dana biće hladna na dodir, da voda bude mirna ili malo zatalasana,a onda isplovljavanje, upoznavanje sa posadom broda uz “šampanj party”. Na brodu je zabranjeno pušenje u restoranima,  pušenje lule i cigara dozvoljeno je samo vani na palubi, brodske prodavnice, brodska biblioteka, brodski fotograf, brodski dnevnik, ples i slične zabave, ko voli sentimentalne večeri i bolero, muzika, muzika, putovanje za jedno, putovanje za dvoje, u dvoje. Cijena uključuje, cijena ne uključuje. Mirno more, duga brodska linija, sve će se pretapati jedno u drugo; bijela paluba broda, plavetnilo neba, boja košulje i modrina mora, bićeš sa mnom gdje god ja budem, sretan put, mirno more, dobar vjetar pomorcima.  Odbrojavanje može početi, sad;  10,  9,  8,  7, ..

posebno izdanje, posebno vrijeme, svečanost

Niche je oznaka za posebno, niche je pobuna i potraga za inspiracijom, provocira i iskušava da budemo drugačiji, niche kao poseban sklad tonova u životu i u 9 vrsta umjetnosti, umjetnost kao smisao života,jer opravdava život,  život kao umjetnost, čovjek kao umjetnik koji je jedini u stanju uhvatiti zanosnu i  poetsku esenciju života. Kada se vizija, emocija, senzibilnost i kreativnost pretoče u poseban miris, iz uspavanog u nama budi se jedan novi svijet, nastaje jedan svijet, kompzicija, original; odraz i ekspresija individualnosti, pojačavanje boja, izričaj misli, oni su posebni, posebni i izuzetni ljudi. Iako su u velikoj manjini, takve osobe me fasciniraju, opčinjena sam njima jer su fascinantni, ostavljaju neodoljiv dojam koji zanosi, zapanjuje, oduševljava i zavodi, izdvajaju se iz gomile prosječnih, žive u svom svijetu  i pozitivnom posebnošću čine da se i oni prosječni uz njih osjećaju posebno.
Napokon, niche!
On nije samo miris, on je kompletan doživljaj – inspiracija, emocija inspirisana mješavinom cvijeta i lišća duhana, vanilije i onog što je najbolje/najljepše u sjemenu crne tonke, dramatično tajanstvene i čudesne esencije tople u srcu, da me ogrne kroz dim, per fumus, opojno kao najfinija kubanska cigara "Montecristo" koja asocira na prefinjenost i glamur. Spakovali smo kofere i krenuli na put, traveling with style. Kad je na drugi način drugačije od onoga što je uobičajeno - uvijek je posebno, neobično, izvanredno, izuzetno, značajno i nezaboravno,  a zove se i posebno izdanje, posebno vrijeme, svečanost.



21.07.2015.

imam svoje mjesto za disati vlastitu kreativnost - whisper from the mirror


("Svemir, kosmos, vasiona ili univerzum - beskonačno prostranstvo koje nas okružuje,
to je ustvari vremenski prostor u kom plovi mnoštvo nebeskih tijela
i koji postoji neovisno od ljudskog znanja")


       by Stephen Crane,  1899.,

A Man said to the Universe:  - Sir,  I exist!
- However, replied the Universe,  The fact has not created in me a sense of obligation.

(Čovjek je rekao Univerzumu:  - Gospodine,  ja postojim.
- To može biti istina,  odgovorio je Univerzum,
ali to nikada u meni nije stvorilo osjećaj obaveze prema tebi.)

______________________________

Komad stakla, s jedne strane presvučen nitratom srebra. Srebrenasta pozadina spriječava prolazak
svjetlosti kroz staklo, odbija svjetlost,  a staklo je tu da nježno srebro zaštiti od ozljede i tamnjenja.
Stojim pred ogledalom,  ogledalo stvara iluziju većeg prostora, svjetlosne zrake padaju na mene,
odbijaju se od mene, padaju na ogledalo  i  odbijaju se od njega do mojih očiju
i  vidim jasnu sliku sebe u ogledalu,  vidim i ono što svojim očima ne mogu vidjeti – svoje lice vidim,
u  ogledalu odraz/spoznaja, vidna impresija -  ja, život, greške, sve moje.
Svaki dan, svaka sekunda može donijeti promjenu, može donijeti rješenje koje može promijeniti život.
Stavljam sve na svoje mjesto,  gledam se u komad stakla koji je pravi umjetnički detalj,
odraz na staklu sa srebrenastom pozadinom, staklo je tu da nježno srebro zaštiti od ozljede i tamnjenja.
Potrebno je malo svježine pod hitno, sherbet od višanja sa puno leda.

_____________________________

        à propos Guillaume Apollinaire
.



13.07.2015.

gotovo je i onda počinje ponovo




Da kažem ili ne kažem? Nekad treba i priznati pa šta bude i dati ljudima vremena da se naviknu
i  treba požuriti dok jesen nije došla kad kiša kvasi zemlju,  luna park se pakuje  i  odlazi.
Odavno se nisam okretala na ringišpilu,  ovdje kažu i vrtuljak, okretaljka, vrteška, ringlšpil.
Stalo bi mi srce, mislim.,  .. pusti da ti pričam na moj način;
legneš u krevet i pred očima ti ona vožnja,  gospodin ringišpli - kralj luna parka,
muzika svira, treperenje, adrenalin, vriska,  letiš iznad života,   misliš da si ptica,  a nisi.
Sve se okreće oko tebe.
Generalna proba,  posljednja proba predstave uoči premijere;
zabacila bih glavu,  pušila na muštiklu,  u svilenoj haljini, bosa
i  zavrtila ulicu oko sebe,  zavrtila svijet oko sebe u svilenoj haljini,
a  ti ćeš stajati tamo negdje sa strane i gledati,  zemlja će se okretati  i oko tebe,
jer ću ja otići sa nekim koga ti ne znaš,  s koferom ili bez kofera, sasvim je svejedno. 

Premijera,  sve je bilo na svom mjestu, budno stanje za razliku od sna,
zabacila sam glavu, pušim na muštiklu, u svilenoj haljini, bosa,  okreće se svijet oko mene,
sa razglasa čuje se pjesma, muzička kulisa iza paravana,  guarda che luna, guarda che mare..,
mislimo da je trajalo samo trenutak,  a nije,  bilo je bezvremenski,  4 minute i 6 sekundi.
-  gotovo je
-  da, gotovo je  i  onda počinje ponovo.



06.07.2015.

famous intermezzo za putovanje


Uzvišeno  i  fascinantno,  važno, tajanstveno, dostojanstveno  i  slikovito je
kako se Baltičko  i  Sjeverno more samo dodiruju.
Čak i različite boje vode mora veoma su spektakularne,  pa se čine skoro nemogućim.
Susret, pogled,  zamišljena linija koja ih razdvaja  i  dalje svako na svojoj strani,
jedno do drugog, dohvatljivi,  a nisu,  možda težnja prema istom cilju, doigravanje.
Kao intermezzo,  međuigra između činova,  vječna uvertira do Sudnjeg dana
i  orkestralni odlomak koji se izvodi na praznoj pozornici,
kao famous Intermezzo from Cavalleria Rusticana by Mascagni
i  sve povezano sa beskonačnosti koja se ne može izbrojiti sve do Sudnjeg dana.
- I  believe we've already met..,  i  privlačimo ono čime se bave naše misli.
Impossible is nothing,  dakle, sve je moguće  i  tad to dobije smisao.
Sve se događa s razlogom,  ništa se ne događa slučajno,
„univerzum je prijateljsko mjesto”,  vjerovao je Albert Einstein,  vjerujem i  ja.

btw;   imali ste loš dan?  I to je sa razlogom..  Vi danas čitate ovo – s razlogom.
U  tom  i  jeste poenta, sve ima svoj razlog/povod/uzrok.

  i  muzika se čula sa radija..



30.06.2015.

samo jedan pravi pogled je sve što je potrebno - eyes wide open






  čekajući  ljeto,  26.juni 2015.,

četvrtak,  ljeto, a nije,  samo 18 stepeni sad,  danas će biti umjereno do pretežno oblačno vrijeme, 
moguća i kiša kažu metereolozi.  Malo mi je to sve too much,  ja uvijek čekam ljeto.
-
My world is miles of endless roads, so meet me down at the Blue Cafe,
because, this is where the one who knows. The cost is great, the price is high. The cards of fate.
So meet me at the Blue Cafe, and  ..,


Četvrtak,  15,42 h.,  laku noć,  idem da spavam..


_________________________________________________

  eyes  wide  open,  30.juni 2015.,

Znakovi su znakovi u svim vremenima,  raspored i smisao zvijezda, njihov tok  i  hod po trnju.
Ako  ne  gledaš  otvorenim  očima;
ti si još uvijek u povoju zatvoren u tuđe prostore natopljene iluzijom,
ti si u prostoru vremena iz kog ne možeš izaći  jer je tamo sve nalik crnim rupama,
mjesto otsječeno od ostatka kosmosa, mjesto nalik noćnim morama iz kojih se ne možeš probuditi,
tvoj život se svodi na fikci­ju/laž  i  sve ti je svejedno.

Kako  nastaje  slika  u  oku?
Naše oči šalju u naš um obrnutu i drugačiju sliku od one koju vidimo,
um koristi podatke iz oba oka, slika se ispravlja i stvara se jedinstvena slika.
Ono što vidimo trebamo pamtiti, 
jer kakav bi bio smisao i značenje gledanja,  osjećaj i nijansa gledanja ako ne upamtiš.
A onda kadriraš,  izdvojiš pojedinosti iz vizuelne cjeline prostora,
zatim montiraš,  povežeš kadrove jedan za drugim u vremenski slijed  i  imaš svoj film.

Nije vrelo julsko popodne,  niti sjena ispod šešira,  danima pada kiša,  a ljeto.
Sjedeli su za stolom,  okrenuti jedno od drugog,  svako u svom filmu, daleko od ljudi oko sebe,
daleko i od samih njih.  Onda je ona otišla sa nekim koga on nije znao  i  on je počeo da glumi svoj život .
I  režija i dramaturgija i funkcioniranje na pozornici bili su na razini, na pozornici nikad nije bilo manje glumaca,
neko je sve to gledao sa strane,  gledao kako nastaje slika/novi film.

(Omnia causa fiunt. Omnia tempus revelat. Nihil opertum, quod non reveletur.)



15.06.2015.

noćne ptice, it is night and the city is deserted. The lucky ones are at home


Mjesto i vrijeme radnje su ograničeni pozornicom i vremenom izvedbe,
drama se dijeli na činove,  slike i prizore,  to je New York  ili  neki drugi grad,
na uglu ulice noćni bar koji najvjerovatnije nikada nije postojao, bez adrese, kao izlog sa ulice vidljiv,
zamka od stakla, bijelo svjetlo čija svjetlost kao da zrači pa svjetlost ubija u kasni sat, noir scena,
šutnja, kasna noćna šutnja. Ulazim u tišinu zatvorene kavane,  piše otvoreno, ne vide se vrata,
tri gosta i jedan barmen ..,
ili;
jedan barmen,  kap preko ruba čaše, u čaši je kompletna priča,
On okrenut leđima, sam, a da li je usamljen ne zna se,  jer biti sam i biti usamljen nije isto,
On  i  Ona   -šaputalo se da su u vezi,
da li su oni usamljeni ili izgubljeni u svojim mislima, ravnodušni i nezainteresovani ili se zaustavilo vrijeme?
Noćne ptice, noćne ptice koje imaju krila, ali ne lete, vrijeme prolazi, šta će se dogoditi?
I  dok nevidljiva sjedim u izlogu  i  pišem vlastitu priču koja se nameće, ovo nije samo slika,
ovo je caffe-bar i sve se pretvara u teatarski događaj, glumci, scena, "Phillies" cigars only 5 ¢,
jeftine cigare  i  zemljani okus dima.
Ulica kao pozornica i gledalište, na ulici nikog nema,  samo tišina sa obadvije strane u kasni sat.
Da li je vrijeme za odlazak?,  ko će prvi otići?,  - čovjek u "fedora" sivom šeširu  ili on i ona?

Kako neprospavanu noć nadoknaditi i spoznati vlastiti ili tuđi grijeh koji se navodno završio ove noći,
ili se nije završio?  Kad jutro konačno stigne i kad se promijene boje, da li će se u izlogu kafea pojaviti
bljesak nade, ili opet nova strepnja i tjeskoba ili ništa od toga nije u igri, ili je sve bilo uzalud te noći.
Ili  je pak ostala samo fascinacija, opčinjenost, očaranost, opsjena, zanos?,
ili će jutrom u potrazi za značenjem slaviti nešto što znači razumjeti pravo značenje, smisao i poruku.
Niko ne zna šta je poslije bilo.
Samo slika i nesanica  i  original koji vječno tražimo da uspostavi narušenu ravnotežu i da zada pravac.
Midnight blues, vrlo tamno plava.  Boja haljine kao ponoć plava, svila kao žena,  ne mogu da spavam,
noć na slici hladna i usamljena,  sjenke padaju  i  kao da je milion kilometara do jutra.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna.
This is the midnight blues, ..  cilj je  Aristotelova katarza. 
Slikao je Edward  Hopper,  barmen će zaključati vrata.

https://www.youtube.com/watch?v=jEWWZYdpeP4





03.06.2015.

slika uvijek zbunjuje onog koji je naslika i onog ko zastane pred njom


Pričalo se da je zakopčan do grla i da živi u zaboravu, u nepokretnosti misli i određenja pojmova. Pogrešna procjena na prvi dojam koji se zasniva na tim pogrešnim, često nesvjesnim pretpostavkama  i  ljudi skloni odsutnost/prazninu u pamćenju ispunjavati zamišljenim oblikovanjem nečeg što ne poznaju, sukladno sa njihovim shemama,  (praznina je stanje koje sadrži ništa). Prvi dojam o nekom je vrlo važan, no nerijetko je  i  pogrešan. Zašto su naši dojmovi o drugim ponekad pogrešni namjerno ili slučajno?  Mi znamo odgovor.

Volio je složenu simboliku datog života, znao je što hoće i što neće. Ponekad bi pokucao na moja vrata pristojno pitajući može li ući, a  ja šutim i ne progovaram, sigurno je usamljen  i  neshvaćen od svih.
Posmatrač je stao i očekivao nešto,  a najfiniji kist je izblendao rumenilo. Ono iza pogleda, slikarski trag. Atelje, njegove palete, boje, olovke, četke, štafelaj, pisma,  slike i knjige koje je čitao, a  linija umjetnosti  i  tema žene koja čita, kasnije će se ponavljati na njegovim slikama. Šta je to što jedan dan čini tako drugačijim od drugih i tako privlačnim?, dok se jedna slika se zvala "Sve još miriše na new".. Uvijek možemo ispraviti grešku ako napravimo samo jedan korak naprijed, jer, sve smo platili  i  prije nego smo postali nečije remek-djelo.
    ___________________________________ 

    preludij za tickets to New York City

New York,  New York .., želim opet da se probudim u gradu koji nikada ne spava. Volim New York u kom sam provela divne dane, 25 dana. Nezaboravno. I get out of the taxi and it’s probably the only city which in reality looks better than on the post cards, New York. When I’m in New York,  I just want to walk down the street and feel this thing, like I’m in a movie. It’s the most exciting city in the world now.  That’s the way it is. That’s it.



27.05.2015.

the million dollar question

 
Otkuca srce u jednoj minuti 70-76 puta,  za jedan dan/noć oko 100.000 otkucaja,
na koga te podsjete otkucaji srca kad ostaneš sam?  -  pitanje za milijun $.

Koliko je naših otkucaja srca za drugim,  a da oni ne znaju,
koliko je naših udisaja, izdisaja i uzdaha za drugim,  a da oni ne znaju,
koliko je udisaja, izdisaja i uzdaha tuđih za nama, a da mi ne znamo,
kako prebolit'  to probadanje koje krije toliko tajni u sebi?
Koliko teških i dugih uzdaha nastane u nekom danu disanja, a da ne znamo njihov broj kad se taj dan završi,
disanje i otkucaji u kojim se prelijevaju boje na svjetlosti.  Ista im je boja, ali druge nijanse gotovo neosjetnih razlika,
preneseno finih i neprimjetnih,  jedva primjetnih prelaza iz jednoga u drugo;   tamnije ili svjetlije,
koje svaki put daju drugačiji ton pogledu  i  rukama koje tu svjetlost nikad nisu dotakle.

Gdje ćemo se sresti?, 
odgovor glasi:  u jednoj slici,
sudeći po tonovima izabranih boja i trenutku u kojem će susret imaginacije i realnosti imati dodir.
Budi se jutro u svojoj nijansi,  gasi se dan u svom mraku.
Ne zaboravite disati dok se ljubite,  život nije samo jedna slika, život nije samo jedna priča.  Nije.



14.05.2015.

fatalna privlačnost begüm Kadife

        
Ne znam da li sanjam ili sam budna, 
kad će slikar nadmašiti život?, kuća od karata,  kula od kamena, treba li poseban sluh i zamišljaj
da se osjeti sklad zvukova s prizorom u kojem je  i zrno pjeska pomješano sa bojom - plima.
- Daj mi ruku. 
Kako otrcanu rečenicu preoblikovati u metaforični izričaj:  budni kad svi spavaju,
razgovaraju, igraju se, misle, plaču, smiju se, uzdišu, proklinju, miluju, prolaze,
umiru, zaboravljaju, tišina, tišina,  ugasi muziku da bude tišina.

- Daj mi ruku.
- I can't.  I can't think about this now!  I'll think about it tomorrow.
But I must think about it. I must think about it.  After all, tomorrow is another day!*
 
Hoću pisati o toj slici, ali .., riječ zastane,  kreativnost treba zraka,
nema prologa da me uvede u razumjevanje dramske radnje, scenske igre  i  kako početi priču
i  riješiti zagonetku potrebnu za nastavak priče?   Preskoči sve što je bilo  i  kreni od danas.
Osjeća se tišina, lebdi,  ili je to samo prolazni utisak na prvi pogled kad nam se sviđa složena simbolika
"uzmi ili ostavi",  napisati pa stati, napisati pa pobjeći,  a poslije pobjede proslaviti,
ili je to samo trik i prolazna avantura, neočekivan događaj, opasan i smion lakouman pothvat,
kratkotrajna ljubavna veza,  igra znakova sa pjevanjem i pucanjem, zagonetka, skrivena poruka,
skriveno značenje  i  vječno pitanje kako i zašto nastaju slučajnosti koje mijenjaju naš život.
Daljina će sve smiriti  i  riječ koju hoću da kažem;  velvet, pliš, baršun, kadifa.
Begüm Kadife svira sama.



22.04.2015.

Inspired by Gustav Klimt


  Adele Bloch - Bauer
  Dame mit Muff
  The Kiss
 

https://www.youtube.com/watch?v=u5zfID5WpAQ
_

poslije greške u koracima
 
Kažu da postoje dvije vrste životnog učenja:  iskustvo, koje stičemo iz vlastitih grešaka
i  mudrost koju stičemo iz tuđih grešaka,  te da ne možemo napraviti istu grešku dva puta,
jer drugi put kad je napravimo,  to više nije greška -  to je naš izbor.

Greške u govoru,  greške u pisanju i pamćenju,  pogreška, omaška, pad, padanje,
opadanje, propadanje,  greška sjećanja,  greška mišljenja,  greška pamćenja.
Lapsus linguae,  Lapsus calami,  Lapsus memoriae.
Kardinalna greška:  najveća moguća, neoprostiva pogreška, greška koja se ne da ispraviti.
Roba sa greškom,  košulja sa greškom.  Greška u koracima -  pogrešno odabrano vrijeme.

Koliko krivih koraka smo napravili?  Bezbroj krivih koraka smo napravili,.. 
Kasno je za kajanje. Postoji pravo na ispravak   (javno ili tajno);
dobar potez poslije greške u koracima  je zakucavanje.  Zakucavanje za sva vremena.

___________________________________________



13.04.2015.

la primavera de la vida, u prevodu: proljeće života


Tražiš trn u mom oku da me ubodeš,  a ne vidiš šta ima u tvojim očima.
U očima mojim zeleno,  simbol prerušen u određen smisao,
verde,  que te quiero verde.
Glas tišine,  varijacije na temu u načinu sviranja ili razmišljanja razlažu se i preslažu,
dodiruju  i presijecaju na tragu iskustva vlastitih propitivanja potrošenog vremena.
Sve u jednom danu  u kojem može biti sadržan cijeli život.  Verde,  te quiero verde.

zeleno
                                                                                      
      U čemu je smisao? ,  smisao je u prirodnom buđenju. 
     Zeleno.  Nikada nije kasno shvatiti koliko smo bili naivni,
      (ili možda neka druga riječ)  dok smo živjeli pogrešna ubjeđenja.

„Ne morate se složiti sa Oskarom Vajldom da je „tajna života u umjetnosti”,
ali izvjesno je da nam ona pruža mogućnost da stvaramo nove svjetove i zaronimo u tuđe.
Kao što kaže Gete, „ne može se sigurnije pobjeći od svijeta nego kroz umjetnost
i  ne može se sigurnije spojiti sa njime nego preko umjetnosti”
Uostalom,
sve ovo treba samo da ukaže na to da mi sami treba da spoznamo koji je smisao umjetnosti,
a  time  i smisao života.  Drugi mogu da nas usmjere,
ali samo da bi nam pokazali pravac u kom treba da razmišljamo, ne  i same misli.” ..   

Green Grass,  magnifique chanson de Tom Waits.




06.04.2015.

Rhapsody in Blue, kraljevska plava


Stoji  kraj  mora  jer  mu  se  slaže  sa  košuljom,  iz sjene vidim sve plave nijanse.
 
  Dominira kraljevska plava,  boja aristokracije  imenom  royal blue.
  In search of romance,  feeling of mystery, excitement, and remoteness  from everyday life,
  misterija  i  glamur,  privlačnost  i  šarm,  kreativna melancholy  ili sanjarska boja, 
hladna  i  smirujuća,  boja mora  i  oceana,  blue.
  Učinilo mi se da je rekao;    -Stojim kraj mora jer mi se slaže sa košuljom.
 
  I  nastala je plava tišina,  Rhapsody in Blue.
  ___________________________________

         blue  jeans
 
filozofija boje  i jasni obrisi na nebeskoj karti,  Zemlja je plava,
 - What's your name?
 - Blue  Planet
 - zašto  Plava?
 - zato!

S vremena na vrijeme svaki val stvara vlastite sjene, zanimljiva igra koja se mijenja iz trenutka u trenutak.
Udahni,  udahni  duboko,  udahni  plavo..,  za sjećanje,  zaključaj otključano, ne odgovaraj na pozive 
i  misli što hoćeš.  Misli što hoćeš  o meni.
Sačuvaj slike, sve je u bojama,  sve potpuno plavo je,  click link  i  uvjeri se;

http://freebigpictures.com/wp-content/uploads/forest-shadow.jpg

The forest is green again,  green is always in fashion,  a meni je samo  preostalo da uzdahnem.
_



30.03.2015.

adiós Hemingway, najbolje tek dolazi, i ja kao i ti umijem da volim za dvoje




      


- tope li se snjegovi Kilimanjaro?

-„Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi,  a zemlja stoji uvjek. Sunce se ponovo rađa. Ponekad poželim da sam kroz ta vremena prošao trijezan da ih se mogu sjećati, ali, sa druge strane, da sam bio trezan, ona ne bi bila vrijedna sjećanja.”

- zašto si uradio ono što si uradio 2.jula?

-u petak navečer pošao sam spavati pjevajući jednu narodnu talijansku pjesmu, ujutro sam ciljao dvocijevkom sa lovačkim nabojem tačno iznad obrva i  nestao je moj um,  i ja sam se odvezao na pučinu. „Jedina stvar koja može pokvariti dan su ljudi. Ljudi su uvijek bili ograničenje sreće, osim jako malog broja koji su dobri kao samo proljeće. Život svih ljudi završava na isti način, samo detalji kako je čovjek živio i umro razlikuju jednog čovjeka od drugog.”

-„Mislim da se u 70 sati može proživjeti isto tako pun život kao  i u 70 godina; pod uvjetom da ti život bude ispunjen od onog časa kad počne otkucavati tih 70 sati. Život i jeste samo sadašnjost,  nema ničeg osim sadašnjosti. Pouzdano ne postoji nikakvo jučer i nikakvo sutra. Koliko čovjek mora imati godina da to shvati? Možeš uvijek pisati, ako te ljudi ostave nasamo i ne smetaju ti. Ali,  najbolje se ipak piše kad si zaljubljen. Ako me ne voli,  nije važno, ja ionako umijem da volim za dvoje.”
_____________________________

Knjige smo čitali udvoje,  dimili cigare  i pili mojito. Svanulo je,  a na drugoj strani Zemlje otpočinje veče i jesen je, rastanak, odlazak. Okrenuh se još jednom za njim prije no što je zauvijek otišao. Znam da on ima dovoljno uspomena da mu tamo negdje nikad ne bude dosadno. Adiós Hemingway,  adiós,  najbolje nam tek dolazi.



6.mart 2015.,  važno je zvati se Hemingway

Poslije povratka iz savršenog života, u udobnoj fotelji gdje se može opušteno čitati bez osjećaja usamljenosti, misleći da je zima završila, a nije.  Pada snijeg iako je mart, gledam u bijelo, mislim plavo, čekam zeleno.  I to će proći, sve ima svoje vrijeme, primjereno i pogodno vrijeme ili nova sezona i ponovo nastaviti tamo gdje se stalo, čaj za dvoje, igre za dvoje,  dobre vibracije za čitanje udvoje.

Uvijek je održavao imidž nesalomljivog, tvrdi mi da ne voli svoje ime, jer ga podsjeća na naivnog, priglupog junaka drame Oskara Vajlda "Važno je zvati se Ernest". Total look, kakav frajer, koji se svakako dopadao ženama! .. I meni, i pitam se: zašto se viđamo sa frajerima koji nam se ne dopadaju, da li iz dosade, ili zbog straha od samoće, ili je nešto drugo u pitanju?  Važno je zvati se Hemingway i kao da mu se san nije ostvario i šta bi moglo biti više od ispunjenja snova, nego čovjek na samrti sa svojom posljednjom željom da pronađe utjehu snijegom pokrivenih vrhova Kilimanjaro, doduše samo u njegovim snovima,  u tri priče i deset pjesama, kad budemo rekli zbogom oružju,  kad zvona budu za nama zvonila, kad se sunce ponovo rodi, sve kao simbolika, metafora, poređenje slikovnog značenja u kojem se pronalazim. Važno je zvati se Hemingway.
_________________________________________



9. mart 2015,.

Dimili smo cigare,  pitam ga:

   - koliko imaš godina? 
   - u julu ću imati 115
   - 115 godina?
   - 21. jula  115 godina
   - lav ? 
   - lav
   - lav i vodolija, savršen spoj kažu astrolozi.  Šta je ovo što pijemo? 
   - mojito,  mojito koktél.  Ja sam ga proslavio . Trebaju ti listovi svježe mente, limeta (po jednu za svako piće), bezbojni rum, kisela voda, sirup od ušpinovanog šećera, led. Čašu napuniš lomljenim ledom, dodaš listiće mente, čašicu ruma, sok  jedne limete. Dopuniš čašu kiselom vodom i malo sirupa od šećera, promiješaš da se sve potpuno
sjedini  i ukrasiš koktel kriškom limete i listovima mente .. Salude! Živjela, živjeli! 
 


Otpili smo po gutljaj  i još po jedan  i još nekoliko ledeno hladnih mojito. U baru Floridita  ili u baru Dos Hermanos  ili u La Bodeguita del Medio uvijek u pozadini muzika, nostalgični bolero  Bésame, Bésame mucho, čini me sjetnom, molski tonalitet i njegove riječi:  
- „Ovo je vrhovna tajna. Slušaj!
    Ljubav je ljubav  i  šala je šala. 
    Ali je uvijek tišina kad zlatna ribica umire.”
 

               
                  http://youtube.com/watch?v=6YszyhiycFs&t=176

 
sve je otišlo ili će otići u dim


"Bésame, bésame mucho, como si fuera esta noche la última vez,
Bésame, bésame mucho,  que tengo miedo a perderte perderte después." ..

Ljubi me, ljubi me puno,  kao kad bi ova noć bila posljednji put, ljubi me, ljubi me puno, jer ja se bojim da te imam i poslije opet izgubim. Želim da si mi što bliže, da se ogledam u tvojim očima, da te gledam blizu sebe, pomisli da možda sutra ja ću biti daleko,  mnogo daleko od tebe. Ljubi me, ljubi me puno, kao kad bi ova noć bila posljednji put, ljubi me, ljubi me puno, jer ja se bojim da te imam i poslije opet izgubim ..



fama  est

 Slomio si mi srce jednom tvojom pričom. Naime,  priča se da si napisao i najkraću priču na svijetu. Priča se da se to dogodilo u poznatom  njujorškom hotelu "Algonquin", priča se da si tad svojim prijateljima  tvrdio da možeš napisati kompletnu i smislenu priču u samo 6 riječi. Nisu ti vjerovali, a ti si na bijeli salvet napisao:
for sale;  Baby shoes, never worn.
(za prodaju;  dječije cipelice nikad nošene)

 Algonquin društvo okruglog stola ostali su bez teksta.
 - Priča se,  da li je to istina?
- Nikad  nećete  saznati!

         

Ovo je istina, nije fama.

i pisac je zauvijek otišao u legendu

     Interview for The Paris Review
    Conversation in a Madrid café,  May 1954.,
   
interviewer:   Možete li se sjetiti tačnog trenutaka kada ste odlučili da postane pisac?
Hemingway:   Ne,  ja sam uvijek želio biti pisac.
interviewer:   Are these hours during the actual process of writing pleasurable?
                     Could you say something of this process?
Hemingway:  When I am working on a book or a story I write every morning as soon after first light as possible. There is no one to disturb you and it is cool or cold and you come to your work and warm as you write. You read what you have written and, as you always stop when you know what is going to happen next, you go on from there. You write until you come to a place where you still have your juice and know what will happen next and you stop and try to live through until the next day when you hit it again. You have started at six in the morning, say, and may go on until noon or be through before that. When you stop you are as empty, and at the same time never empty but filling, as when you have made love to someone you love. Nothing can hurt you, nothing can happen, nothing means anything until the next day when you do it again.
It is the wait until the next day that is hard to get through.
interviewer:   Can you recall an exact moment when you decided to become a writer?
Hemingway:   No,  I always wanted to be a writer.
.. ...
              Marlene,  plavi anđeo
Sve moje žene sam volio, 
ženio sam se 4 puta, 
a  volio sam još neke femme fatale 
i one su mene voljele.



Marlene, Darling,  I write stories,  I love you very much and
..
             
Sreli su se 1934.g. na luksuznom francuskom brodu "Ile de France", koji je plovio za New York. U to vrijeme on je bio oženjen četvrti put, a ona razvedena. Kada su počeli sa međusobnom prepiskom, Hemingvej je imao 50 godina, a Marlen 47, međutim, nikada nisu ostvarili ljubavnu vezu. Ostala su njena i njegova pisma. ..

"Moja najdraža Marlen, pišem ti rano jutros, u vreme kada su siromašni i vojnici već po navici budni i šaljem ti kratko pismo ako si usamljena. Ti i ja živimo u najtežim vremenima. Ne mislim samo na ratove. Ratovi su zanemarljivi u odnosu na život. Život uopće je najteži dio. Zaljubio sam se u tebe tako snažno, a ti si uvek sa nekim drugim. Šta je tebi cilj u životu? Da svima slomiš srce? Moje možeš još lakše i još ću da ti pomognem. Ne mogu ti opisati moje osjećanje kada te zagrim, imam osjećaj da sam kod kuće. Volim te, držim te čvrsto u zagrljaju i ljubim te strasno". Posljednje je bila čestitka za Božić koju je Hemingway poslao Marlene Dietrich  1959.,: "Želim ti sreću i stare i nove ljubavi".)
 


bio je flashback
       
 
 „Nije bila njena krivica što je s njim već bilo završeno kad je njoj došao.
  Kako jedna žena može znati da on ne misli ništa od onog što govori;
  da govori samo iz navike i radi udobnosti?
  Otkako više nije mislio ono što je govorio,
  njegove laži su imale više uspjeha kod žena, nego kada im je govorio istinu,
  i  stvar i nije bila toliko u laganju,
  koliko u tome što nije bilo istine koju je mogao da kaže.
  Proživio je on svoj život  i završio ga,  a onda je nastavio da živi ponovo.”

„Čudna stvar.
  Ideš tako s njima čitavog života  i  oni izgledaju kao da ti nešto znače
  i  na kraju uvijek se završi tim da ne znače ništa”..
  (The Snows of Kilimanjaro, 1932.)



napisao je:  ostavi me sa mojim istinitim, divnim uspomenama



Okrenuo
se  i  posljednji put pogledao Havanu,  ljubav njegovu, vidio joj je samo leđa, pomislio i na Španiju, ljubav njegovu,  dvije ljubavi najveće  i  poslije smrti njegove; i  šta da ti pričam,  o njegovom životu se skoro sve zna, svratio je u  život  i  trošio ga: "svijet je divno mjesto  i  vrijedi se boriti za njega, ali  niko  iz  te  borbe  ne  izlazi  živ".



Okrenuo se i posljednji put pogledao Havanu, ljubav njegovu, vidio joj samo leđa i šta da ti pričam kad se o njegovom životu skoro sve zna, svratio je u život i trošio ga. Noć kad je napustio Havanu nije znao što ga čeka na putu tom. Havana, u nju se zaljubljuješ, njom vladaju boje, osjećaji, una lágrima por tu amor, samba, rumba, Che, Che, Viva la Vida, a na rastanku tuguješ u želji za povratkom.  - U ljepoti, samo Venecija i Pariz prestigli su Havanu., izjavio je. U predgrađu Havane 1940. g. kupio je kuću Finca Vigia za $ 12,500  i tu napisao "Za kim zvono zvoni" i "Starac i more", a  možda je najbolji roman njegov vlastiti burni život. Dvadeset godina kasnije, napustio je Kubu. Adiós Hemingway, adiós el Tango de mi vida, adiós. .. Izgleda da topli vjetrovi dolaze sa Kube u 2015.godini.















02.03.2015.

Za sve ima vrijeme; vrijeme za plakanje, vrijeme za plesanje, vrijeme za pisanje. Kada prsne krv iz dvije kupine ili dva nara, to vrijeme se zove Francuska ljubavna revolucija


Kad noć padne na ramena, u potrazi za onim što se neće vratiti,
u sedam koraka ili nekoliko,  Copy the Code to Your Site
i  ispričan san više neće biti san,  jer priča kao svaka druga, bude i prođe..
Prošlo vrijeme je prošlo,  ali ti vraća sve što kažeš ili učiniš,
trenutak je tačka u vremenu, 
samo trenutak sadašnjeg vremena je naša tačka dodira sa realnošću.
Univerzum je naše ogledalo,  uvijek nazad dobijamo ono što smo poslali,
jeka,  odjek,  écho to se zove,  a to ti je zapravo život. Vraća ti sve što kažeš ili učiniš.

Vrijeme je za buđenje  i  za staviti tačku na najobičnije prošlo vrijeme..


Reflektori su se ugasili,  bezbojnost na pozornici,  tama u gledalištu,
odsutnost dijaloga, jedna predstava maknuta je sa repertoara.
Osloboditi se onoga što opterećuje, neovisno o čemu se radi  i  osjetiti kako je to
disati punim plućima, da se ne izgubim,  da uvijek nađem put do kuće.

Ako se izgubim, ako ne nađem put do kuće, da put mi pokaže kapetan moj, 
admiral - zapovjednik broda, general na moru - admiral na moru,  Amir al bahr - gospodar mora.
Kako glamurozno!? - pomislilla sam,  ili sam se navukla?

Ne sjećam se kada sam zaspala. Kada ništa nije sigurno,  sve je moguće
i  kad se činilo da je prekasno,  dugi aplauz vratio me u stvarnost,
dosta mi je tuđih mora,  nestaje mrak,  jutrom je počela nova predstava:
„Francuska ljubavna revolucija,  buđenje proljeća”


___________________________________________________________  

„La musique c'est fantastique,  prépare la révolution, et la femme est très jolie,  tre jolie comme un bonbon.

Orden u uglu od revera,  poslednji tango ljubavi, ruka na dršci revolvera  i  ruž na mojoj košulji.
Poljupci dugi kao vječnost,  k'o ujed zmije opasni, u čaši tamnosmeđa tečnost  i  gauloises u muštikli.

Pratim je pogledom do kola,  kreće uz škripu točkova, grudi mi pucaju od bola,  u glavi  „Sumrak bogova”.
Ja bacih orden tad u Senu  i  odnese ga prvi val, sa  sobom odnio je ženu,
fatalnu ženu,  femme-fatale”.

27.01.2015.

bluz je kad ne misliš ni na šta drugo osim na mene, a ja nisam tu


Dan se zvao petak, meni se htjelo da je subota, bilo je kako mi se htjelo.
Danas neki drugi dan, poslije kiše snježilo je, pa opet oblačno sa kišom,
oblačno sa susnježicom i čini se da se vrijeme ponavlja,  a nije,
prolaze minute, sati,  sve stane u jedan dan i noć,
pismo za dan,  pismo za noć,  plave note,  noćni bluz..

     -   razmišljao sam o tebi
     -  'bluz je kad ne misliš ni na šta drugo osim na mene, a ja nisam tu'
     -   ostani još malo
     -   bez tebe je kao i prije tebe,  bez mene je kao i prije mene,
         kad ti bude teško,  zatvori oči i pokrij lice rukama,
         ako nećeš, nemoj,  ti najbolje znaš,
         ne mogu ostati i pisati tek da bih ostala i nešto napisala, možda ću moći sutra.
 
Svilene čarape u sred zime, visoke štikle u ruci, mokar asfalt pod nogama,
put ispred mene i ove slike,  ja se smijem,
ova slika je bila  (reći ćeš),  al' ponavljam je da me opet vidiš,
zapamti šifru,  to je dobitna kombinacija.
Februar, sve glamurozno, vrijeme za karnevalske zabave, moje vrijeme,
ništa nisam zaboravila,  sve je bilo istina,
samo jedno nije;
pogrešno sam mislila i pisala da nije opasno sjećati se, a jeste,
u subotu putujem!  Ti ostani tu, čekaj mrak i sjećaj se...

I tako,  jednom sam krenula na put i nikad više se nisam vratila.
Oni koji vrijede ostat će..   Ostali će ionako otići.


Kako se kaže kad neko ode suviše daleko u nečemu,  kad pretjera,  prevrši dozvoljenu granicu, mjeru?

Kako se kaže kad neko; u smislu nekom  prevrši granice normalnog ponašanja,
izađe iz okvira dozvoljenog,  prekorači granice logike  ili dozvoljenog?

__________________________________________________________________________________

(B. Štulić - "Men' se dušo od tebe ne rastaje")


"Statistika je dio sociologije kojoj je zadatak da upoređujući u brojevima
činjenice koje se javljaju u nekoj oblasti života, izvodi općenite zaključke
i utvrđuje uzroke i posljedice opažanjem utvrđenih činjenica."
..Mene ne interesiraju statistički podaci mog bloga eltangotango1928.blogger.ba,
ne trebaju mi,  niti mi se da o tome razmišljati,  to je sad meni nevažno,
 
jer,

.. men'  se  dušo  od  tebe  ne  rastaje
  
   tamo gdje se vali lome  ostavljaju prostor otvoren
   ispada se vrlo lako,  no se zato teško uspinje,
   moj se napor odbija od stijene,  hridi kamene,
   men'  se  dušo  od  tebe  ne  rastaje ..

   I  wouldn t have believed it
   you move me to poetry you do
   speaking freely anyone who studies
   us from various points of view,
   Will find that we resemble mildew in everything we do
   Sorry babe,  it s the way how you treat me too..
__________________________________________________________

   the show must go on

 .. i  tako,  jednom davno krenula sam na put  i nikad se nisam vratila,
nikad, jer ništa više ne bi bilo isto na putu za povratak. Sve je to davna prošlost.
U  vremenu sadašnjem uvijek naiđe neka druga priča, sadržaj i tema,
i  to riješi kakav život mora biti tog trenutka,
sa pozornice budem ispraćena dugim aplauzom,
vraćam se u stvarnost  ostajem bez daha, predstava je završila, 
život ide dalje,  u pripremi je nova predstava.



23.01.2015.

izgubljeni u prevodu

Vrijeme danas  oblačno sa kišom.  Ponekad smo imali dane  kada se nismo razumjeli,
prolazi zima  duga i hladna,  u modi će opet biti zeleno,
nosi mi se crna boja,  Verde que te quiero verde,  udišem plavo ..

-  prevedi   L'amour  est   l'harmonie   des   sentiments
-  ne  razumijem   te
-  nisam  ništa  tebi  rekao

I  riječi se iz nježnih i mekanih  preobuku u grube predstava,
kraj  neće  biti,  nema  kraja.

blogger.ba  ♥♥
.



12.01.2015.

tetovirani život ili happy end

(ova prepričana priča bila je na mom blogu, ali je nekim čudom nestala,
a mene je nekako uvijek fascinirala,
pa je to razlog što sam je ponovo postavila na blog, uvijek vjerujući u happy end.
- prema priči D.Radovića  "Tetovirani život"  - prepričala  elTango_Tango)


ovako  je  to  bilo:
Bila jednom jedna cura i Anđa se zvala, kosa plava, lice bijelo, ma sve bijelo, nježno bijelo. Dok joj je prvi momak u vojsci bio, upoznala Anđa drugog momka i on joj na desnoj ruci istetovir'o njegovo ime i datum, a u srce pečat stavili da će se vjenčati. Prvi momak se vratio iz vojske, a Anđa se nije udala za tog što joj je ime i datum istetovir'o, on je ostavio kad ga je najviše voljela. I Anđa opet s' tim prvim momkom bila, al' na ruku tetoviranu flaster zalijepila i zavoj zamotala, da se ime onog drugog ne vidi. Ljubio prvi momak lijepu Anđu i njene ruke i zavoj ljubio i ponovo ljubav bila i Anđa se opet zaljubila. Napio se on jedne večeri, baš se bio napio, a Anđa mu stavila glavu u krilo i pita:
- Hoćeš li da istetoviram tvoje ime na mojoj lijevoj ruci, tamo gdje mi srce kuca?
- Može, može, pa da se i vjenčamo!
I on joj pijan svoje srce otvorio, ona vjerovala u te riječi i istetovirala njegovo ime na lijevoj ruci. I on sad ljubio dva imena i svoje i ono pod zavojima, ljubio, ljubio, al' Anđu ne vjenčava. Jednog dana on kao negdje odputovao i ne vrati se nikad više i ostavi Anđu sa dva imena istetovirana. I noćima Anđa plače, plakala, plakala, oči nije sušila od suza, pa flaster i zavoj i na drugu ruku stavila   i pođe sebi da traži momka. Kad, vidi, livada zelena, na livadi ringišpil i sve se vrti, vrti i smije i muzika svira. Kod ringišpila vidi ona momka koji je pogledom miluje i opet ljubav tog ljeta bila, Anđa onu dvojicu zaboravila, a na rukama i dalje zavoje nosila, pa zar da prizna da je prije njega ljubila?
Al' jesen dođe i kiša kiši i vjetrovi hladni pušu i njen ljubljeni nestade zauvijek, nikad ga više nije ni vidjela kad se jednog jutra sama probudila .. Ni ringišpila više nema i Anđa je opet sama bila. Otišao on negdje gdje je toplije, gdje trava zeleni, gdje muzika svira i ringišpil se vrti u suncu, a on da neku drugu ljubi. Opet Anđa sama bila, al' dosta joj više svega od života i hoće nesretna: il' da otrov popije, il' da se ubije, il' u vodu duboku da skoči, da se utopi. Hoće i hoće! .. I mrak bio je i ona na most popela se, da skoči, da se utopi. Gleda Anđa, pa nigdje nikog nema, sama, mrak, tišina i skoči i pada, pada, a k'o da leti, al' ne umire, daleko joj negdje dole ta voda duboka. A na vodi lađa, a na lađi šator,  pa Anđi nije zapisana voda k'o sudbina, nego joj zapisan šator na lađi. Od sudbine ne možeš pobjeći,  sudbina ti je ono što se mora dogoditi, sudbina ti  je ono što negdje postoji, a niko ne zna gdje. Sudbina je čudo, novčić koji se vrti i pada na tvoju stranu  ili pored tebe pada. I pade Anđa, al' živa k'o prije, pa ona očima svojim ne vjeruje.
- sad si moja, samo moja!
- nisam ničija, pusti me da se ubijem!.. (i skida Anđa zavoje, a suze joj teku niz bijelo lice)
- evo čija sam!, i bijele ruke pokazuje.
A lađar raskopča košulju, a ispod košulje široke grudi lađarske, a na grudima sa strane cvijeće, gore golub, a ispod goluba gola ženska i noge joj bose, a pod nogama joj sidro i neko žensko ime piše. Šuti Anđa, u lađara gleda, ne plače, a lađar gleda Anđu, miluje je očima  i pita je:
- kako se zoveš?
- Anđa
- slušaj Anđo, pala si na dobru  lađu!



05.01.2015.

posljednja slika se zove indifferentia ..


  januar 2015.,
vez  je  umjetnost  oslikavanja,  umjetnost ukrašavanja  svakodnevnog života

vez je sjaj u tami na jastuku,  vez na košulji,  na srcu,  na ćilimu.
To  je  jedna  sfera,  nebeska lopta,  krug,  putanja sa dva djelokruga
i  sve  ima  svoje  zakone,  Božije  i  zemaljske
Ljudi  neki  u  njoj  su  u  svakom  vremenu  i  sluge,
prlja ih njihova sopstvena prljavština,  ne čitaju i ne shvataju znakove vremena,
skrivaju se  iza maske  potpunog neshvatanja onoga što se događa
i  tako,  sve  do  danas -  tokom  dvadeset  vjekova  i  više,
stalno narušavaju red  na zemlji  i  u  kosmosu i žele  sve narušiti  pa da se sve  uruši.
Kakva  žalosna  zabluda.  Lopta nebeska u kosmosu svojim srebrom naš život  veze,
a  oni slijepi  i ništa ne vide, ništa ne osjete,
bježi mi s'  očiju,  bježi  da  te  ne  vidim,  nestani,  makni  mi  se  s  pogleda.


Indifferentia,  indifferentia,  tvoja  posljednja  slika,   5. januar 2015
.,

Jer,  u  snovima  ja  sve  uređujem,  dam  snu  moć  da  mi  oči  zatvori.            
Svaki trenutak je poseban slučaj, slučaj za sebe.
Sve što nas usrećuje, može nas i  unesrećiti, ili u razočarenje staviti, 
ili nas vratiti u hladnoću,  kad ne osjećamo emociju, ravnodušnost  -  neosjećanje  osjećanja.
Zamišljati jedno, a vidjeti drugo, slika, čitanje slike,  i ništa više da ne bude kako je bilo,
a  bila  je  obmana  u   predstavi ..
Prije  je bila iluzija,  sad vidiš svojim umom,  potpuno nova kreacija,
isprazna stvarnost  i  nisi više na kušnji.
Iskustva nekih trenutaka na koje si gubio vrijeme,  ma koliko bili neodoljivi u početku,
lako  se  zaborave,  jer  se  slika  pravom  pokazala.
Iznenadiš  se  kad  vidiš/čuješ
koliko se stvarnost razlikuje  od onog što smo očiju zatvorenih gledali  ili osjećali.
Poslije  zbrkanih  snova  i  buđenja,  sve  postaje  jasna  činjenica,
razlike koje vidiš  u  spavanju/snu  i   razlike koje vidiš  poslije buđenja.
Kao  nebo  i  zemlja.
-
Ne dati snu moć da nam oči zatvori i biti spreman ukloniti ono čega nikad i nije ni bilo,
pogreška koja se može ispraviti,  izgubljeno  je  vrijeme,  ali se spoznala istina
i  skinula  tamna  koprena,  veo, zastor.
Niko  se  iza  maske  nije  potpuno   sakrio.
-
U  riječnik  upisujem  novu  riječ  za  tebe; indifferentia
ravnodušnost,  hladnoća, odsutnost interesa prema nekom,
odsutnost naklonosti i ljubavi koja je možda prije postojala, neosjetljivosti,
bez  emocionalnih  reakcija  na  događaj,   bez  suosjećanja  za  nekoga.
Nije odlomak,  nije magla,  nego samo tako cjelina i istina,  slika  je  slika viđena.
Svejedno  mi  je.  Ništa  se  ne  može  sakriti.  Nisam  te  tako  zamišljala.
Sam se crtaš,  povlačeći oštre  ili meke linije,  dajući sebe,   sliku postavljaš,
u  riječnik  upisala  novu  riječ indifferentia,  na  rever  da  je  zakačiš  kao  znak, 
orden  na  reveru  tvom  kao  broš,  kao zakrpa.





26.12.2014.

Kralj i Kraljica

Šah  je  igra  kraljeva,   Kralj  je  navažnija  figura ;
Cilj igre je  zarobiti protivnikovog kralja  tako da mu bijeg nije moguć  i  matirati ga.
Iako je Kralj najvažnija figura, obično je i najslabiji u igri dok se ne dođe u završnicu.
Ali,   Kraljica  je  Kraljica!
Kraljica  se  može  kretati   i  kao  vitez  i  kao  top,   Kralj ne! ...
i  sve  je  usmjereno  u  vješto  smišljen  napad,  u  Kraljicin/Damin  gambit .
Šah  je pozicija prijetnje,  a šah-mat pobjeda.  Igraj!  Šah, igraj,  šah-mat  i igra je gotova,
Kralj  se  ne  uklanja  sa  ploče,  već ga  se   sruši  na  mjestu  gdje  je  igru  izgubio.
Kraj  igre.  Srušila  ga  Kraljica.
Kralj  je  matiran,  "kralj  je  mrtav,  živio  kralj", ... idemo  dalje,  prošlost  ostaje  za nama.

Šta  je  pisac  htio  da  kaže?
   -  nisam  htio  ovu  igru  igrati,   igrajmo na karte!
   -  igrati na kartu  koju nam život ponudi,   a  ostalo  prepusti  sudbini ...

Ali,  Kraljica  je  Kraljica!
Kralj  u  kombinaciji  sa  Kraljicom/Damom   u  kartama  zlata  vrijede,
Kralj  u  kombinaciji  sa  Kraljicom/Damom   i  ovako  i  u  igri  na  karte,
izvučeš  As  iz  rukava  i  Royal  Flush!   Royal  Flush,  moja  dobitna  kombinacija! ..



22.12.2014.

Waiting for the summer, ... u raskoraku sa vremenom


Oni koji nas vole,  vole nas  i  kad pogriješimo i  kada izgubimo sebe  i kad  postanemo  imitacija. Oni koji nas vole, oni nas vole  i to im je dovoljno i oprostit će nam sve unaprijed  i kakvi god mi bili, smatrat će nas svojim, značit ćemo im sve, sve do onog trena kad prestanu da nas vole.  I nema  se  tu  šta više reći. A poslije?  Poslije  je  kasno  za  kajanje. Sumnja se nadvija nad umom, odsutnost je teško prihvatiti,  nema treće,  ima samo dvoje: ili; mora se preći prag, vidjeti sve znakove, a zatim poći za njima, presjeći krug  u kom se vrte riječi: "imam vremena, sad je vrijeme, nemam vremena", dekodirati prošle dane  usred  noći, ili utoni u pȍlusan,  vrati se  u krevet  i plači, a sutra svima reci da je povod  plakanju  bio sentimentalni film. Večeras je najduža noć, nastupila je zima..  2014.



15.12.2014.

cijena na upit


Sad je tako,  leti i lebdi na svom ćilimu,  ne vidi šta se ispod dešava, jer je ne zanima,
kao piloti i njihova pjesma u kojoj slučajno zavole,  pa zauvijek izgube,  u visinama,
i otkud  ta  fatalna  privlačnost,  a  skoro  sasvim  obična  priča?

Slijedi nastavak,  drugi dio,  u  kom je čeka  umjetnost zavođenja,
fatalna privlačnost  spletena od naznaka  i  indirektnih poruka,
i  nebitno  koliko će sve  to  jednog  dana  da  košta.
_

Neke  stvari  nikada  ne  izlaze  iz  mode,
kao na primjer francuski poljubac,  kad ostaneš bez daha,  do posljednjeg daha,
i  dvije  boje;  vječna  crna  i  kao  accessory  crvena, 
cijene  najluksuznijih  samo  na  upit, a  sve  to možda  ne  vrijedi  ni  jedan  uzdah,
ništa  se  ne  događa  protiv  nas,  nego  za  nas.


                                                                              9. decembar 2014.
       
nije opasno sjećati se, nekad,danas,sad
Jedna  mala  ulica,   zove se   "Nije  opasno  sjećati  se",   nije  opasno,
kao  largo  i  adagio,  il' andante,  moderato,  u  ulici  u kojoj  uvijek  svira  neka  muzika,
polagano,  vrlo sporo  kao lento,  opušteno,  umjereno.
Kada hodam,  ja ne hodam  ulicom;  ja  imam ključ,  otključam  i  otvorim vrata,
i  uđem  u centar  mog univerzuma,  niko drugi  to ne može uraditi  za mene,
svaki   čovjek,  svaki  ključ  je  drugačija  kombinacija.
Šta to miriše,  šta ja to osjećam  u ovoj  genijalnoj  igri   postojanja?,
u  maloj  ulici  dugoj  samo nekoliko metara,  gdje nikad  u isto vrijeme  nisu svjetlost  i tama.
Ljubav je nostalgija, srebrena elegancija, u cafeu, u svijetu boema, umjetnika i zavodljivih žena,
dok  iz  noći  u  noć,  neko tajno šalje  tajne poruke;
»Sanjao sam divan cvijet i ko proba da ga takne,  il’ pogleda ispod oka, osjetiće trnje strašno«

Nekad,   danas,   sad  i  nikad,
u  jednoj riječi?   Ne! ..   U dvije riječi?   Ne, ne! ..  kad ostaneš  bez daha  do posljednjeg daha,
i  ljubiš  se  na  francuskom,  francuskim  poljupcem.
Jedan  je  korak  do  savršenstva; 
i  ne  sudite  mi   na  osnovu  onoga  što  vidite  i  onog  što  mislite,
i  ne  mislite  da  bez  svakog  možete, ..   ne  možete!



17.11.2014.

tanka crvena linija ili Life Is a Beatiful Mural


Stari trg, poput misteriozne fabule, na uglu kavana,
- nadam se da me niste dugo čekali?
- čekao bih vas do sutra
Kaže da je pjesnik, a pjesme su bile i više.
Sve je poput misteriozne fabule.., .
bilo mi je svejedno što je njegov život- i poezija i proza,
ustvari, njegov život nije bio život, bio je to tek uvod.

Na prvi pogled, tanka crvena linija,

i kao da se samoća razmaknula na trenutak.
Ne gleda me, upitao je samog sebe u čemu je tajna?
- nije tajna, rekla sam,
početak je ono što čovjek nikada ne zaboravlja.

"Pročitaš nekoliko njegovih pjesama i nazoveš ga pjesnikom.
On te sačeka i pokloni ti svoju knjigu",
i napiše ti pjesmu i napiše ti posvetu, podvučeno crvenom 

     
El Tango de mi vida




21.10.2014.

prošlo je već pola sata, prošlo je pola dana

Dogodilo  se  na  današnji dan ..
Šta je to?  Nikada nije bilo, niti će ikada više biti, ali ipak jeste sad?,
to je današnji dan; svitanje, jutro, podne, popodne, predvečerje, mrak. 
Sve je već prošlost, sad je noć, sad je mrak,
ovaj mrak nikada nije bio - niti će ikada više biti, ali ipak jeste sad,
sadašnji trenutak, sad je mrak, mrak je kralj,
u očekivanju nečeg kad se ostvaruju ili ne ostvaruju naši snovi uz određenu cijenu
,
a sutra u svitanje, sve ovo danas zvati će se jučer, sutra će se zvati današnji dan.  

Mrak je kralj, 
noć i mrak, ti si kralj, ja sam mrak,  pusti me da napišem priču, 
priča će se zvati  - "dogodilo  se  na  današnji  dan,  A Beautiful Day,
januar  februar  mart  april  maj  juni  juli  august  septembar   oktobar".


prošlo je već pola sata,  prošlo je pola dana

Volim čitati što on piše, piše o ženi nekoj i o sebi,
ali nekoliko mjeseci nije napisao ništa, a nije pisao ni meni.
A onda sam dobila pismo od njega, samo jedna rečenica:
"Život te odnese na druge strane, pa zaboraviš i ko si
i šta si i kuda si pošao
" .. to mi je napisao.
                         
Napisala sam mu pismo, moj odgovor:
"Događa se i to,
ali je veoma važno da se znamo vratiti i da ne zalutamo,
zato uvijek imati kamenčiće za baciti ih za sobom,
da bi se znali vratiti tamo gdje nam je bolje bilo
".
     (htjela sam mu napisati i ovo)
Zašto se onda izložiti opasnosti, staviti sve na kocku odlaskom?,
mnogi koji odu, maštaju da se vrate nazad
i zašto ne bi sebi muku skratio
tim što nikad više nećeš nigdje odlaziti?
,
ili donesi odluku: otiđi zauvijek ili ostani zauvijek, pa što bude!
Ne boj se sivih i tmurnih boja, one su dio života i umjetnosti,
ne plači nad sobom, od poraza treba ponekad napraviti dobru zabavu
...
(ali, bilo je kasno, moje pismo njemu već je bilo poslano)
(napisat ću mu drugi put, ako mi bude pisao)
-



15.10.2014.

bitan je sadržaj i pjesma koja u pozadini svira, ili sjećanje na 18. oktobar


..
Sve će biti puno lakše kad se pokrene  vizija-slika koju stvara mašta i stvarnost (pomislila sam oktobra 2012.g,). Dovoljan je bio samo jedan dodir prstom da bi se to ostvarilo. I bilo je.
M o j     b l o g
Nisam imala neku jasnu viziju kako bi to trebalo izgledati, u početku sam imala druge zamisli i fantazije, ali mi nije uspjevalo, jer sam bila zbunjena pojmom što html se zove. No, s vremenom ta vizija se izkristalizirala i profilirala, spontano sam uspjela u moj blog da prenesem-unesem i dio moje ličnosti, nekad žestoko  i šmekerski,   
il' šapatom da priznam  riječi usnama,  ponekad je bilo i gorko-slatko
i na sve načine, sa malo istine i malo fikcije, stvorila ovo što jeste i traje, ja,  elTango_Tango. Moj blog je moja knjiga, album, kolekcija pisanih fragmenata u vrijeme kad jesam, kad sam na pozornici u doba dana, u doba noći, u omiljenom caffeu na uglu ulice, ili nekoj usputnoj stanici, u gužvi među prolaznicima, u ljubavi  ili ostavljena, kad ljubav traje u trenutku, a potom se stanje mijenja, u ljubavi kad biram haljinu koju ću obući, a ispod haljine srce ubrzano kuca, ili  u tišini na prozoru u odvojenim sobama sa vama. Vrijeme se ne može prekinuti, ono ima svoj tok, mogla bih o tome pisati i pisati, ah, odkud sad ovo nadahnuće, inspiracija?, 
otići u daljine i visine, u sve dimenzije, ali hoću nešto sasvim drugo da kažem, mislim već nekoliko dana na te dvije godine,
o mojim fragmentima koja pišem. Ovom prigodom, vama koji čitate moje fragmente i  vama koji se ispisujete u komentarima, zahvaljujem, hvala za vaša prefinjena mišljenja  i komplimente za mene i sve one divne rečenice koje ste mi pisali u p.porukama  i upotpunili ovu cjelinu koja se zove Blog - fragmenti vremena elTangoTango. I  kad nisam u ovom našem virtual svijetu, ja često mislim na vas. Jer, 
.. „svaka strijela koja pogodi metu  rezultat je stotine promašaja, a kad nam život pruži san  koji toliko nadmašuje sva naša očekivanja, nije razumno tugovati, kad mu dođe kraj”, ni dodirom prsta.
with  love,  vaša  Tango.

08.10.2014.

zabluda, nesporazum, greška, pogrešno tumačenje, pogrešno čitanje, pogrešna procjena, pogrešno vjerovanje, lažna iluzija, zabluda...


Značenje riječi i kakva je njihova moć? Sanjaš crveno, probudi te crno!
Pokušaj ponovo, okreni ogledalo, reset, pa sve ispočetka.
Izmisli nešto,
izmisli drugo ime za mene,
nađi nekog, pozovi je na večeru,
uvjeri je da sam to ja,
uvjeri sebe da je ona ja.
Ona će biti prepis ili fotokopija originala, vjerna reprodukcija,
imitacija umjetničkog djela, precrt, imitacija, uvijek moja kopija.
-
Vrijeme prolazi, prošlost se ne vraća, prošlost se ne ponavlja,
to će biti kao déjà vu, već viđeno, a sve ispočetka,
to će biti sjajno završen posao, a jeftina ponuda.
Svi imamo 2 lica, oni koji nas zavole i vole, prihvaćaju oba naša lica.
I sanjat ćeš crno, crno će biti tvoja omiljena boja,
a budit će te crveno, zabluda.

http://www.youtube.com/watch?v=ic8ZJbozYFY



30.09.2014.

gospođa Dalloway je stalno priređivala zabave kako bi prikrila tišinu

I tišina je nešto što je važno, u tišini se ponekad oblikuju velike stvari u Kosmosu.
Ovaj Kosmos je osjećanje smisla i namjere, najveća spiritualna dvorana, impulsivna, snažno životna,
i nije sve tako crno, opet ti kažem.
Dugo smo čekali riječ koja će promijeniti sve. Nema više vremena za to.  Okus zaborava.
Žena koju si volio prije mene bila sam ja.
Ja sam dobro, dobro mi je ako te zanima, skoro da je isto,  a nije,  nije isto.
A gdje si ti?
...
i napiši mi koju riječ tek onako,  da znam kako si.

(Plutarh je prije mnogo, mnogo godina napisao da pravo čovjeka na suze nikad ne zastarijeva,
a ova priča je napisana kao sjećanje na tuđe ljubavi, čiji svjedok nisam bila ja).



18.09.2014.

osjećanje suprotno ljubavi je ravnodušnost

Oni igraju da bi izgubili, a ne znaju to, oni su kockari, njihova motivacija je negativna,
nemojte blefirati ovakve igrače,  oni će ići do kraja.
Igrajte dobre karte, budite odmjereni, imajte strpljenja. Pomozite im da izgube!

budite
fajter, šampion, force, F-15 Eagle, The Fight, action, hrabrost, snaga, fajter  nikad ne plače.
Pobjeda je prioritet!

prestiž

ugled, The Prestige, utjecaj, ugled stečen uspjehom, poštovanje, priznanje,  renome, reputacija.
Ponekad je pobjeda tako slatka. 
Congratulations,  félicitations,  čestitam!
... 10:0!
                                        image  de  prestige



09.09.2014.

fashion trends, dolazi zima, duga i hladna


I  najjednostavnija melodija, jedan akord od tri ili više tonova, harmonija u duru ili u molu, taj svijet zvučnih boja, može nam promijeniti trenutak života i  u vrijeme sadašnje,  ili iz vremena prošlosti, ili za sutra. Mnoge trenutke, periode vremene u kojim se nešto dogodilo ili traje, pamtimo po muzici koju smo tad slušali ili sad slušamo   i gorko oporo  i otrov  i ružičasto, pa nas prate note u davanju prednosti nečemu što više volimo od ostalog, a to sve samo zbog toga što nas podsjeća na prošlost ili na ovo sad,  onda kad smo preplavljeni jakim osjećajima. I  doživljavamo iskustvo slično katarzi,  "musica animae levamen", muzika kao lijek, kad muzika može da pjeva,  govori,  slika, a da nikad ne laže. Ovo nema ništa s tobom  i  sa mnom,  to je iz neke moje druge priče  i svaka sličnost je sasvim slučajna, ali slika ova nije, sve me nešto podsjeća na tebe.
Fashion trends  fall/winter 2014/2015.



11.08.2014.

Soba sa balkonom i pogledom negdje


 Ne privlači me soba sa balkonom i pogledom na more, ili obližnje otoke. Ne privlači me! Privlači me soba sa balkonom i pogledom negdje i da soba ima:  balkon sa pogledom negdje, francuski krevet, LCD TV,  SAT/TV,  Wi-fi Internet, telefon, toaletni stol sa ogledalom, veliko ogledalo, kupaona,  klima/grijanje, besplatno parkirno mjesto za jedno vozilo, stol i stolice na balkonu sa pogledom negdje, posteljina,  ručnici, usluga buđenja. I kad se probudim, kad oči otvorim, da vidim sobu bijelu  i fascinantni pogled koji se rasprostire ispred mene, tamo negdje. Ovo nije iluzija, divno je u takvoj sobi se probuditi. Malo oblaka i kiše,  malo sunca u kompoziciji plavog ciklusa ovih dana augusta i vrijeme i ljubav odlaze u moll, looking for the summer,  nekoliko kapi parfema na dlan. Maestro! pusti muziku! Pusti muziku i ne prekidaj, kao uvijek na moj račun, sve što dajem - to je moje, dukatima plaćam. Muzika na recept, Čajkovski b-moll srce jača, šta da radim kad mi je tako lijepo  i tebe hoću, da tebe za alibi i za ljubav imam. Sve bilo je muzika, ona se smijala, ona se divila, ubrzano disala, ostavljajući jednu prošlost, kroz pukotinu u mollu vrijeme curi u svoju neponovljivost, pa ona lagano zaboravlja, sebi stvara vlastiti univerzum sa vlastitim pravilima:  - idem da pokažem svijetu koliko sam sjajna, plivam butterfly! Zatim s' njim pliva do neba,  njezina plava ružičasta faza,  svila plava  i usljedila je tišina ..



06.08.2014.

Desire of my heart , ili gospođa Dalloway


Ponekad nam se učini da je život na drugoj obali,  a nije,
to je samo varka,  grije nas isto Sunce.
I  da mi se želja ispuni;
"da je meni da me budi zveket dukata sa tvoga prsluka,  pa da sebi sudim"
.
-
Neki ljudi to i mogu. Oni koji to ne mogu, očigledno dovoljno ne vjeruju u to

'Dragi  Leonard,
gledati život u lice,  uvijek gledati život u lice  i  znati ga onakvog kakav je.
Barem ga znati,  voljeti ga onakvog kakav je,  a onda, odložiti ga.
Leonard,  uvijek godine među nama,  uvijek godine, uvijek ljubav, uvijek sati'.
Udisanje zraka u pluća, udisaj.

tvoja gospođa Dalloway

    
http://www.youtube.com/watch?v=r39_k_uHCEI

 



26.06.2014.

tri dana ili blues for the Heavenly Angel


petak

ulazim u oblake po noći sa upaljenim svjetlima i izgleda kao da letim u Warpu,
to traje, trajanje  i izmjenjuju se izlazak i zalazak sunca,  vidim snijegom prekriven Kilimanjaro,
a ljeto je, mo'xito (šifra Hemingway)  i gledam kurvine sinove,  gledam i divim se.
Riječi oko tebe, umotaj me, ugrij me, udahni me i diši, zagrli me.
Moje je da te hoću,  moje je da te neću,  ili da te kupim za šaku bisera  i  prodam te.

subota
ne znam koje je vrijeme, ili su neka druga vremena,
napiši mi pjesmu od zadanih riječi:  "Bluz za nebeskog Anđela" tvog

nedjelja
budim se oko 10, soba ušminkana, luksuzno pakovanje,  danas ću ubrati još jedan dan,
ostajem u bjelini  i  listam poruke,  voliš me u međuvremenu, i   u međuvremenu voliš me.
A u međuvremenu gdje si ti?  A u međuvremenu, gdje sam ja?
U krevetu.
Čovjek je stvoren za dvoje. Izdisaj moj pri kraju, ako ne udahnem onda umirem,
Glumica odlazi sa scene šminku skinuti,
sve je plaćeno, počišćeno,  još samo da se uloga zaboravi ..



12.06.2014.

l'amour ... Nije uvijek sve što napišem l'amour

                                           

Četiri slike u četiri sobe u boji bijelo
jedna za mene, druga za tebe, treća za nas, posljednja kad nas ne bude.
Sve imam u četiri sobe u boji bijelo i ljubav imam.
Na kraju hodnika prazna telefonska govornica i ogledalo i

ja na polasku negdje, jutrom odlazim

i prodajem skupocijene bisere i ćilime i svilene čarape,
a noću mi ponekad bude praznina tu,

pa slegnem ramenima i pomislim:  sutra je novi dan!

Razumiješ ? 

Ljubav je za jedan dan i jednu noć do jutra, sviđa mi se to! 
Razumiješ?
Ništa Ti ne razumiješ!
http://www.youtube.com/watch?v=sweDZLJb7UI

http://www.youtube.com/watch?v=r1KDI6_u7O0

 



25.04.2014.

zašto oluje imaju imena ?


Zašto?  Zašto oluje imaju imena?,
zato da bi kasnije u budućnosti  mogli pronaći podatke o ciklonima koji uzrokuju olujna vremena
i  vidjeti kakav su ostavile trag.  Moje oluje nemaju ni  ime ni prezime,  pišu se malim slovima
i  samo im se čini da su ostavile trag,  sad puše moj vjetar sa mora,  maestral,  anticiklona, 
I'll wave my white flag, and I'm waving it,  waving,
I'll wave my white flag,  I'll wave it for you, and your carry it in your heart,
jer moje bijele zastave nikad nisu bile znak predaje i poraza.




06.04.2014.

Memory or Fiction, the end, sjećam se sjećanja


Kako da objasnim i priču završim?
Sve me podsjetilo na mene i nešto moje, nešto što bilo je. Mi, gospodari riječi koje nismo imali hrabrosti izgovoriti, pa neizgovorene ostaše skrivene da podsjećaju da smo prešutili nešto što smo trebali reći možda bi sve bilo jasnije i drugačije .. Dvorac od pjeska ruši se i nestaje kad dođe vrijeme plime. Tražila odgovor na pitanje:
- zašto meni nije uspjelo, uvijek je zrno jedno falilo?

Pobjegnem od sebe, pa se ponovo sretnem. Tako je to u životu, kod svakog drugačije ! .. Neko kad se jutrom probudi, odmah karte sebi podijeli i poželi magiju sudbine u svojoj ruci, neko odmah otvara prozore da svjež dah udahne, neko uči iz prošlosti, a ja sebe tješim da jedna priča nije jedina patetična priča na ovom Svijetu sa besmislenim završetkom u kojoj je uvijek nešto nedostajalo i gdje je sve bilo i jeftino i skupo, pa ovaj fragment u elTangoTango .. Fragments of Time noćas ispisujem, jučer je završilo prošle večeri. Zar da gubim sadašnjost i listam stranice prošlosti? filmska traka se vrti i odmotava , k'o igra na sreću, dvostruka šansa sa tri kraja moguća: neriješeno, poraz, il' pobjeda, ne žalim se, jer ništa ne mogu izbrisati niti promijeniti i ne žalim za izgubljenim vremenom, jer bijela zastava nije uvijek znak predaje i poraza. Oslikano ponovo slikam i pretvaram u moje pobjede, u trijumf sopstvenog životnog portfolija, kao motiv i imperativ i čudo zavođenja, ljubavni i životni usud, vizija u crno-bijelom i French chic. isto ime za dvoje Prvi put je prvi put i bol prvotne spoznaje neće biti opasan ples, ako se i ponovi u drugim haljinama, jer imam iskustvo sjećanja i iskustvo stanja i iskustvo rješenja, My bittersweet V i c t o r y!, molski  tonalitet   drame "Memory or Fiction"  i kraj, nema više. Ja tebe slikama ljubim, ja slika u tvom sjećanju, ja, miris na tvom reveru, ti šal od svile oko moga vrata, isto ime za dvoje, sve vremenom izblijedi.
                           _______________________________

Ima jedno sjećanje, bila jednom jedna priča, ponekad se sjetim pa vrtim film, premotam , vratim, preskočim neke djelove, premotam do kraja i stop, pa opet na početak open, play, vrtim u krug, sve se mijenja. Ti me sjećaš na sjećanje, pa me nešto stegne, jedno sjećanje i tri strane iste priče: moja priča, tvoja priča i istina, samo je istina istina koju ne znaš ti, ni ja je ne znam jer ne vidi svako oko jednako, ne kuca svako srce u musica mensurata i istim ritmom, open, play i sjećanje na jednu vlastitu prošlost, sjećanje od fragmenata, fragmenti se vežu u priču koju vidim i ponovo zamišljam i pitam se:
- da li se sve odigralo baš tako kako se sjećam? 
Sve vremenom blijedi "ono čega se na kraju sjećamo nije uvijek istovjetno onome čemu smo svjedočili". Tamo, gdje polako nestaju naše spoznaje i gdje nedostaju djelići od sjećanja, počinje fikcija, nešto zamišljeno, bljeskovi i virtuozna igra sjećanja i pamćenja i obnova, preuređenje davno prošlog vremena kad ćemo utvrditi da ništa nije onako kako se činilo, jer vremenom između upamćenih fragmenata budu i novi i tako nastaju nove verzije davnih događaja. I uvijek kad me tako nešto stegne, uzimam najdražu knjigu - toliko puta pročitanu i opet čitam neke podvučene odlomke i opet čitam njen kraj, pa stanem, pa čitam ponovo i otvaraju mi se neke nove emocije, opijenost koja me fascinira i tad želim da se ukrcam u brod da me plavom vodom odvede u novu stvarnost. Nije moje srce od stakla da se može tek tako razbiti, nije od papira da ga može neko tek tako zgužvati, open a new game, and play ...

http://www.youtube.com/watch?v=nz9kAZWi3fk  
        Marguerite Duras - L' Amant (The Lover)




Noviji postovi | Stariji postovi