osluškujem Istanbul zatvorenih očiju - begüm Kadife - fragmenti vremena u fragmentima elTango

fragmenti vremena u fragmentima elTango


11.01.2018.

osluškujem Istanbul zatvorenih očiju - begüm Kadife


fatalna privlačnost begüm Kadife               .             .    .         .             .
Nikad se neću umoriti od putovanja. Vratila sam se, nije to bio san u koferu. Jedna stanica u vremenu u kojem putovanje oblikuje život. Putovati znači drugačije disati, biti inspirisan, skinuti koprenu sa očiju i učiti, vidjeti svijet kakav jeste, učiti o drugim i različitim i upoznati sebe bolje. Jedna stanica u vremenu, Istanbul, nekadašnja prijestolnica triju velikih carstava, Rimskog, Vizantije i Osmanskog carstva, Istanbul jedan od najljepših gradova svijeta, na dva kontinenta, na sedam brežuljaka. Carigrad na Bosforu, na Mramornom moru, grad iz 1.001 noći, posljednja stanica najslavnijeg vlaka na svijetu, Orient Expressa na liniji Pariz-Istanbul.  Miris Istanbula, crni/rize çay, şişa nargile, potom je došla svila, zlato i kadifa, Dolmabahçe palača - posljednja rezidencija/dvorac Otomanskih sultana, marama s motivom ptice zlatnom žicom vezena.  I biser, Bosfor između dva mora i dva kontinenta, njegova magija, jedan galeb leti visoko iznad valova kao galeb Jonathan Livingston, osjećaj posebne slobode, a more se plavi i mirno plovi moj brod. Sve što mogu i što hoću je odvesti sebe u taj ples. Pokušavam pronaći najbolji omjer života i stvarnost, pa ovaj fragment bez puno riječi i kičenja nije zbogom, nego samo doviđenja. Hoşçakal Istanbul, ne želim te napustiti, ali, vratit ću se ja opet kad vjetar bude povoljan, kao i uvijek .. (Januar 2018.)

Istanbul - grad sjećanja,  Orhan Pamuk:
„Potpuno suprotno onome što sam osjećao u djetinjstvu i mladosti, za mene je sada Istanbul centar svijeta. Ne samo zato što sam tamo proveo gotovo cijeli svoj život, već i stoga što sam mu, poistovjećujući se s njime, tridesettri godine opisivao jednu po jednu ulicu, mostove, ljude, pse, njegove kuće, džamije, česme, čudnovate junake, dućane, poznate osobe, mračne tačke, njegove noći i njegove dane. Nakon izvesnog vremena, ovaj imaginarni svijet izmiče mojoj kontroli i postaje još stvarniji od grada koji sam živio u svojoj glavi. Tada, kao da svi ti ljudi i ulice, stvari i zgrade, sve zajedno - počinje međusobno razgovarati, uspostavljati veze koje ja prije nisam uspijevao osjetiti, počinju živjeti sami po sebi, kao da nisu u mojoj mašti i u mojim knjigama. Ovaj svijet, koji sam izgradio strpljivo mašatajući kao da iglom kopam bunar, sada mi se čini stvarnijim od bilo čega drugog. Pišem zato da bi cijeli svijet saznao kakav sam ja, kakvi su ostali - mi svi mi što smo život živjeli i što živimo u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, olovke, tinte. Pišem zato što, više nego bilo čemu drugom, vjerujem književnosti, umjetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se bojim biti zaboravljen.  Pišem zato što nikako ne uspijevam biti sretan.  Pišem da bi bio sretan”..