šuma je jedna velika kuća - misli od kojih zavisi raspoloženje
. A s k a i v u k
Bila je jesen, odjednom se našla na zelenoj čistini licem u lice sa strašnim vukom. Pokušala je dozvati nekoga,
ali nije mogla doći do glasa, nije imala snage za ništa osim za pokrete koje je naučila u školi baleta.
Pokreti su kratki, brzi i ne mogu da ispune vrijeme što stoji nepomično kao praznina iz koje stalno prijeti smrt.
U početku, koraci su joj bili nesigurni i činilo se da će odustati, ali onda, kako to obično bude u priči a i onako,
život pobeđuje i Aska počinje da pleše zanosno. .. Ona kasnije o tome nikada nije govorila.
A i to, kao sve što se priča, ko zna kako je bilo i da li je bilo ili nije.
Jer, o najtežim trenucima svoga života niko ne voli da govori.
C i r k u s (lat. circus - krug)
Prvi put u vašem gradu cirkuska umjetnost i prefinjena zabava, priredba sa muzikom, pjevanjem i pucanjem.
Cirkus, mjesto za priredbe sa amfiteatralnim sjedištima i kružnim oblikom pozornice gdje sudjeluju akrobati,
klauni, žongleri, dresirane životinje, gdje se pričaju priče bez riječi, spektakl i hod po žici oduzima dah,
pa ti se čini kao da je sve izliječeno i spašeno, a nije. Hodati po žici, biti u sadašnjosti, u trenutku,
tražiti savršenstvo u ravnoteži, tražiti čist i jasan put, čak i dok su oči zatvorene.
V u k
Simbolika vuka: predstavlja vođu, intuiciju i stabilnost, vuk je sinonim za inteligenciju, snažan i moćan,
hrabar, usamljen i nepovjerljiv, tih i opasan, oprezan, odan, dosljedan, napadač i osvajač, slobodan,
divlji i lijep. To je vuk. .. Vukovi ne zavijaju na mjesec, to su samo priče, oni zavijaju u znak svog prisustva,
ili nakon što su ulovili plijen ili da bi se ponovo okupili. Zavijaju i u znak žalosti kad im nastrada frend.
Kad su lovci poubijali šest vukova tamo negdje, te noći ostatak čopora žalosno je zavijao duboko u noć, do zore.
Nije bilo ni mjeseca ni mjesečine, padala je kiša i grmilo je, sijevalo, nebo se otvorilo, šuma plakala.
Bila je to crna noć i vrijeme plakanja, te noći nijedna suza nije ostala na nebesima,
dok su lovci slavili svoju pobjedu, slikali se, pili i napili se, pucali u zrak i pjevali, Hej puče puška, puca puška ..
M i s l i o d k o j i h z a v i s i r a s p o l o ž e n j e
Ima istina u onome što pročitah negdje, jednom:
vuk nije velik kao medvjed niti jak kao lav, ali ga nikad nećete vidjeti da pleše u cirkusu.
I, vjeran je kao pas vučici koju voli dok ih smrt ne rastavi.
Sve se stapa u harmoniju svemira dok to neko opet ne pokvari.
Dolazi zima, počinje sezona lova, to nije iluzija iz cirkusa, hej puče puška, puca puška ..
Zar je pravda na obaraču?
sve što je bilo, sve što jeste i sve što će biti, pod nebom ima svoje vrijeme
. ♥ evo ti pjesma, zamisli sliku i čitaj:
.
„Sve što činimo, pod nebom ima svoje vrijeme.
Sjetva ima svoje vrijeme i čupanje korova ima svoje vrijeme,
i ranjavanje i liječenje rana i rušenje i gradnja.
Plač ima svoje vrijeme, i smijeh, i žalovanje i ples.
Bacanje kamenja ima svoje vrijeme i njihovo sakupljanje.
Zagrljaj ima svoje vrijeme, i srce, i vrijeme kada smo daleko od njega.
Traženje ima svoje vrijeme, i gubljenje, paranje ima svoje vrijeme i šivanje.
Šutnja ima svoje vrijeme i razgovor, ljubav ima svoje vrijeme, i mržnja i svađa i mir.
Sve pod nebom ima svoje vrijeme, vrijeme plača i vrijeme smijeha, vrijeme šutnje,
vrijeme govorenja, vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja, vrijeme odrastanja i vrijeme zrelosti”.
ni početak ni kraj, a sa druge strane mosta sve je plavo kao more
. . Postoji vrijeme kad se razumijemo, vrijeme kad nas razumije beskonačno prostranstvo koje nas okružuje,
jer vrijeme i mi krećemo se zajedno po određenoj i označenoj putanji vođeni nevidljivim nitima
i spoznajom koju plete univerzum, a mi toga nismo svjesni ili ne želimo biti svjesni.
Postoji i vrijeme kad se ne razumijemo u tom beskonačnom prostranstvu. Zašto se ne razumijemo?
Zato! Kad se vratim poslat ću ti pismo i u pismu pjesmu prepisanu ”Sve ima svoje vrijeme”.
Ništa se ne događa slučajno, sve ima svoje razloge, splet okolnosti od kojih se ne može pobjeći.
Novi put se nekad pojavi, na istom putu putevi se nekad razilaze kad prođe sezona, rastanak bez žaljenja,
ili ostaju za cijeli život. Postoje znakovi koji otkrivaju i kazuju, na nama je da ih pronađemo, iščitamo.
Moj put, moj izbor, moj život. Tvoj put, tvoj izbor, tvoj život.
Pođeš stazom svoje filozofije i jednog dana kažeš sebi: - ”ova osoba je ušla u moj život s' razlogom”.
Ništa nije slučajno, uvijek ima naša tajna veza sa Univerzumom.
August 2016., u jedno popodne na ostrvu Sicilija, more Tirensko.
Marsala je vino dobijeno od grožđa koje raste na Siciliji. Il vino marsala di Sicilia.
Smatra se jednim od najboljih desertnih vina i slavi Vincenza Floria koji ga je prvi napravio 1832.,
podsjeća na dalmatinski prošek, a nije. Ukus?, ne umijem da opišem jer se događa prvi put u životu.
Savršeno je, služi se kao aperitiv, ili sa voćem ili sa kolačima i svim vrstama slastica.
U čaši je tajna, u vinu je istina, ima li vrijeme ukus ili ga je izgubilo? Odbacimo maske i pokažimo lice,
znamo da to nije uvijek jednostavno, tišina između nota je u pauzama, ili.., kao što reče pjesnik:
- ”Sve ima svoje vrijeme, sve što činimo, pod nebom ima svoje vrijeme”.
12. august 2016., u jedno popodne na ostrvu Sicilija, a na drugom kraju zračne udaljenosti 766.84 km.,
u jedan grad je doputovao slavni glumac po srce tog grada. Dobio ga na dar.
#The Godfather #Once Upon a Time in America #Taxi Driver #NewYork NewYork #The Deer Hunter ..
I vratiš se kući, a tamo gdje si bio, post festum, neko plače ili ga nema, 6,2 stepeni po Rihteru.
Ništa nije kao što je bilo, niko ne zna šta će biti. Memento mori ..
breakfast at Tiffany's, nosi mi se plava boja i biseri
. . Nekad se umorim od disharmonije, glasova koji neugodno zvuče, količine svega, svačega i ničega,
i slika sa opojnog smetljišta ljudske prostote, šarenila bez umjetničke vrijednosti koje vuče na kič i šund.
Umorim se od tuđeg neraspoloženja i onih kojim je uvijek neko drugi kriv za osobno nezadovoljstvo ili dosadu.
Niko ne mora znati da imam loš dan.
„Kad mi je teško, odem kod Tiffanyja. Volim tišinu i onu uzvišenu atmosferu tamo;
one ljubazne ljude u odjelima, pa puste tihu muziku i ona blještava svjetla i uglačan pod,
i.. mislim, tamo ne može da ti se desi ništa ružno! Svi se smješe i svi imaju svoje divne novčanike od kože.
Kad bih u stvarnom životu našla neko mjesto gde bi mi bilo kao kod Tiffanyja, uselila bih se tamo.
Odmah bih se tamo uselila”.
Niko ne mora znati da imaš loš dan.
Napravi valove, zaustavi crne krugove i izgledaj divno u inat lošim danima kojih nekad mora biti.
Umjeće je pronaći svjetionik na kamenu za put pokazat', da noću svijetli pomoću upaljene vatre,
a danju ogledalima na sunčevu svjetlost. Kao Aleksandrijski svjetionik.
-
Umjetnost zavođenja. Noćenje sa doručkom u dvokrevetnoj sobi. Buđenje, kafa i kroasan.
Ništa mi neće ove dane pokvarit. TBF. Nosi mi se mornarsko odijelo, mornarsko plava je ovog ljeta u modi.
. Kad su spisateljicu Marguerite Duras upitali što je, zapravo, to što radi, odgovorila je:
„To što pišem, samo su tetovaže na leđima mornara” .. Looking For The Summer by Chris Rea. Idi i potraži ljeto, tri godišnja doba pjevao je.
Dvokrevetna soba s balkonom i pogledom, ružičast fragment.
- Jedan prozor je uvijek zatvoren, a drugi prozor je uvijek otvoren.
- A ovaj prozor?
- Ne, to je okvir za ovu sliku.
- Kako ti je ime?
- Mornar
- Hej Mornar, znam ja te vaše mornarske trikove. Hej, Mornar, da odemo tamo
i otplivamo u dubine prije nego izronimo na površinu i vidimo zlatnu kulu?
1. prolog Šta je prolog? Prolog vuče korijen iz antičke drame; prvi dio koji se prikazivao, a cilj mu je bio da uvede gledatelje
u razumijevanje dramske radnje, pa otud kasnije i predgovor, uvodni govor slušaocima/gledateljima/čitateljima.
Dakle, u etapama sam pisala post „adiós Hemingway, najbolje tek dolazi”
30.mart 2015., http://eltangotango1928.blogger.ba/arhiva/2015/03/30,
spoj fikcije (moj razgovor sa slavnim piscem) i fakti i viđenja na moj način;
Okrenuo se i posljednji put pogledao Havanu, ljubav njegovu, vidio joj samo leđa i šta da ti pričam kad se o njegovom
životu skoro sve zna, svratio je u život i trošio ga. Tu noć kad je napustio Havanu nije znao što ga čeka na putu tom.
Havana, u nju se zaljubiš, njom vladaju boje, osjećaji, una lágrima por tu amor, samba, rumba, Che, Che, Viva la Vida,
a na rastanku tuguješ u želji za povratkom. -„U ljepoti, samo Venecija i Pariz prestigli su Havanu”., izjavio je.
U predgrađu Havane 1940. g. kupio je kuću Finca Vigia za $ 12,500 i tu napisao „Za kim zvono zvoni” i „Starac i more”,
a možda je najbolji roman njegov vlastiti burni život. Dvadeset godina kasnije, napustio je Kubu.
Adiós Hemingway, adiós el Tango de mi vida, adiós. .. Izgleda da topli vjetrovi dolaze sa Kube u 2015.godini.
To sam napisala.
I sve ovo vrijeme od preko godinu dana maštam o Kubi, o Kubi čitala, Havanu gledala na fotografijama,
moje misli putovale su tamo sa željom upoznati taj svijet i ljude koji sa dostojanstvom žive svoje siromaštvo,
i potrebu za slobodom. Moja putovanja kroz knjige, pokretne slike i ono što drugi pišu ako već nije moguće u istini.
Neću se ovdje baviti politikom, niti suditi nečem što je bilo, niti imam potrebu za tim. To ostavljam struci i historiji.
Oduvijek me privlačila i intrigirala ta priča, Kuba, zeleni smaragd, otok zvani čežnja, moja, tamo nije kao ovdje,
i daleko je, daleko tamo na Atlantiku. Kad zatvorim oči i zamislim, mogu da vidim što hoću.
Dobar dan Havana, najbolje nam tek dolazi.
„Hasta siempre Comandante Che Guevara”
pjesma na španjolskom iz 1965., kubanskog glazbenika Carlosa Puebla, glorificira komandanta prije odlaska u Boliviju
gdje je ubijen 1967., i postaje vrlo popularna u ljevičarskim krugovima poslije Che Guevarine egzekucije, pa do danas.
Naziv pjesme aludira na poznate Che Guevarine riječi „Hasta la Victoria Siempre” - Zauvijek do konačne pobjede!
„Naučili smo da te volimo od visine historije, sa suncem tvoje hrabrosti započeo si opsadu smrti,
ovdje je i dalje jasna nježna prozračnost tvog dragog prisustva komandante Che Guevara”.
I njegove posljednje riječi koje je navodno rekao svome egzekutoru Mariju Teránu:
- pucaj kukavice, ubit ćeš samo čovjeka.
(Jedna od najpoznatijih fotografija u historiji snimljena je 5. marta 1960.
Snimio je kubanski fotograf Alberto Korda. Fotografija Chea dobila je ime Guerrillero Heroico
(herojski gerilac) i po nekim izvorima najviše je puta reproducirana fotografija u povijesti,
dok je po drugima čak i najpoznatija fotografija na svijetu). -
2.
Había una vez en Cuba en La Habana ili bilo jednom na Kubi, u gradu Havana, jednom davno u prošlom stoljeću,
kad su moćnici iz kriminal miljea pomagali gradnju luksuznih hotela, kazina, kockarnice, barovi, mjesta gdje blješte
svjetla i ne gase se nikad, kad je cvjetala opasna bolest - duhovna i moralna pokvarenost, prljave pare, kockanje,
prostitucija, kad se uživalo u porocima. Omiljeni Amerikanac na ostrvu bio je Hemingway, Hem je volio Kubu,
oni su voljeli njega, dane je provodio sa ribarima, odlazio sa njima u lov na velike ribe, pušili su kubanske cigare,
ispijali kubanski rum i mojito, on je pisao knjige, nije se bavio politikom.
A onda je došao Castro i kubanska revolucija, on i vojska triumfalno ulaze u Havanu 8. januara 1959. Izjavio je:
- ne bojte se, ja sam Fidel Castro, došao sam da oslobodim kubanski narod od diktatora, revolucija zapravo sad počinje.
Cuba nova država, vlada, glavni glumci i epizodisti, Cuba se smije, diktator Batista, mafijaši i luksuz bježe iz igrališta
zvanog kubanski raj. Zastor je pao, ali to nije kraj drame, predstava i dalje traje. Nedostajalo je umjerenosti u svemu,
umjerenost je srednji put, ničeg ni previše ni premalo. Zastor je pao, ostali su Kubanci i prelijepe zgrade kolonijalne
arhitekture maursko-španskog stila, ostale su kubanske cigare i kubaski rum, ostale su Havana i Cuba da čekaju
da ih neko ponovo pronađe kao Christopher Columbus 1492.,. Treba samo čekati i ne gubiti nadu. Ali do kad čekati?
Cuba plače, „preko trnja do zvijezda”.
Vrijeme kao da je stalo, a nije, samo je umro san.
Nastupilo vrijeme oskudice, zamrznuto vrijeme hladnog rata, Kubanci žive sa onim što jeste i sa uspomenama,
u srcu isti, samba, rumba, oni koji nisu mrtvi i danas žive. Reditelj je državna tajna, on je star i bolestan, gorko mu se piše,
revolucija je u historiji, Che u legendi, Guerillero Heroico tvoja zvijezda, slika tvoja, jedna suzana na tvom licu, mural.
Zidne slike, umjetnost na ulici koja šuti, crta i boji stvarnost, fasada kao umjetničko platno, umjetnost i granica pogleda.
Havana, slike njene izašle iz nekad davno otmjenih salona sad su slike i grad starih fasada, oguljene boje, plijesan i vlaga,
i nije fikcija nego noir, neizbježnost sudbine, izdaja, tjeskoba i slična mučna stanja izazvana spoznajom o čovjekovoj
izgubljenosti i bespomoćnosti i čežnja kao oldtimeri ružičastih boja iz prošlog i prohujalog vremena, kao buick ili chevrolet.
Iza fasade, iza lica i naličja, Havana poput stare femme fatale iz epohe baroka više nema ni snage ni pare za šminkanje,
urušava se i iznutra raspada, polako umire, a htjela bi da se ljubi, da joj pišu ljubavna pisma, htjela bi da okrene novi list,
da ne plače više jer to nije kraj drame, jer predstava i dalje traje i trajat će i da živi u vremenu na glavnoj ulici pozornice.
Tužna osoba često plače i nakon plača osjeća se bolje, ali bol ne zaboravlja.
Kad zatvorim oči i zamislim, mogu da vidim što hoću. A ako se izgubim?
Ako se izgubim, potraži me na Kubi, pisao je Lorca.
Ako se izgubim ..
3.
Na šta misliš?, imaš li neku želju, pa da ti ispunim?
Svako sa sobom nosi različito čitanje i tumačenje bilo čega, ali da bi shvatio priču/sliku, moraš dozvoliti pogledu da luta
preko površine, pogled iz nekog drugog ugla, prozor u nešto sasvim drugo što će biti samo tvoje, na dohvat tvog oka.
Nemam iluziju da me prate tuđi pogledi, da me zove tjeskoba il' nejasna strepnja, pronalazim pokušaj taj da se zaustavim,
to je već blizu, to je primamljivo, da me prati kada hoću da pobjegnem, kao ova misao, priča i slika o kojoj pišem.
Ali, koga to interesira, koga interesira ova besplatna ponuda, prodaje se na čitanje!? .. I nema nota, evo vam tišina.
Da li da se okrenem i odem pa da svako igra svoju igru ili da ostanem i predam se onom što volim i flertujem u večernjim
satima dok razgovaramo o tom fascinantnom mjestu ispunjenom pričama i misterijama sa tako dobrom i inspirativnom
scenografijom i zapisivanje igre znakovima kojim se bilježe pokreti i likovi. Buenos días Havana, najbolje nam tek dolazi.
U gorčinu će voditi svaki put ako se budemo pretjerano sjećali prošlosti, melankolije i svega onog što je izvan boje #ff9999.
Ljubav ne prestaje ako prestanemo da se viđamo. Oblačim se i hoću da idem, samo još ovo da završim.
Kuda idem?, nikud, samo dalje. Vjetar je povoljan, dižem jedra!
A kuda oni idu?, nikud, samo dalje, vjetar je povoljan, oni dižu jedra i život može da počne.
Nekako s proljeća, Kuba je opet u modi, buenos días Havana.
Po redoslijedu zbivanja:
Diplomacija se bavi odnosima među državama, umjetnost je zastupanje interesa jedne države prema drugim,
a odmjerenost je pravilo u diplomaciji. 20.jula 2015., uspostavljeni su diplomatski odnosi između Kube i SAD. 20.mart 2016., Američki predsjednik Barack Obama stigao je u historijsku posjetu Kubi, on je prvi američki predsjednik
koji boravi u posjeti još od davne 1928. Obama, amigo, el pueblo esta contigo! .. (Obama, prijatelju, narod je sa tobom!),
uzvikivali su Kubanci, a uoči njegovog dolaska, kubanska policija uhapsila je 50-ak osoba koji su protestirali protiv vlade.
25.mart 2016., legendarni britanski rock bend The Rolling Stones održali su besplatan koncert na otvorenom i okrenuli jednu
historiju na glavu. "Zdravo Havana! Dobro veče moj kubanski narode, mislim da se konačno vremena mijenjaju, zar ne?" -
rekao je Mick Jagger na španskom. Dva sata svirke, koncert za pamćenje, Angie, Sympathy For The Devil, Satisfaction.
Rock'n'roll je i način života, stapanje. U rock'n'rollu nema razdvajanja ljudi koja se kose sa načelima prava i slobode,
rock'n'roll ne počiva na ideologiji, rock'n'roll je bio i ostao svjetska nerevolucija čiji rezultat je uvijek revolucionaran
dok prelazi mostove i oceane svojim koracima.
2.maj 2016., prvi put nakon 50 godina, blistavo bijeli američki kruzer “Adonija” uplovio u luku Havana, gde su
stotine ljudi prisustvovale uplovljavanju broda. Bijelo, sve boje u jednoj, jasnoća i čistoća, novi početak, rođenje.
3.maj 2016., Havana, bulevar Paseo del Prado, na glavnoj ulici modna oluja, vratio se glamur, Chanel Resort Fashion Show,
svi su bili pozvani, svečanost u predveče, šetalo se i pokazivalo dok su modeli nosili kreacije Karl Lagerfelda.
Fedora i panama šeširi, blještavi asesoari, haljine od tila, ogrlice, crne duge haljine, verzije prelijepe beretke
sa zvijezdom a la Che i Coco ili ukrašene broševima i biserima, prugaste jahting pantalone, u gipsy stilu duge suknje,
jeans, mornarske prugice, mornarski look u bojama talasa. Ah, ko bi sve to nabrojio.
Modna kuća Chanel vratila je glamur u Havanu koja je tu noć bila glavni grad svjetskog glamura.
Vintage automobili iz '50 godina u pastelnim bojama: chevrolet, cadillac, buick, kubanska muzika odjekivala je bulevarom, samba, rumba, Che, Che, pušile se kubanske cigare, publika pleše, kakav praznik, kakva fešta a la Cuba style, a la Chanel.
Kapitalizam je bio u posjeti. No, ni jedan politički sistem nije savršen, a planeta Zemlja je postala prije svih i Kuba je,
a onaj koji je vladao, zapovijedao joj, koji je tražio poslušnost bez pogovora sad je star i bolestan, gorko mu se piše.
Postoji nada, istražuju se novi horizonti i način da se obnove vizije posebne kulture u biću jednog naroda;
u muzici, umjetnosti, pisanom obliku i da mu se vrati izgubljeno vrijeme i dostojanstvo kakvo su zaslužili.
To bi trebao biti ključ.
Moje putovanje je završeno. Ako se izgubim? ..
Ako se izgubim, potraži me na Kubi… napisao je Lorka.
Buenos días Havana, najbolje nam tek dolazi.
Dozvoli komentare na ovaj post? ◎ da, svima ◎ ne ◉ samo registrovanim korisnicima
. .
Sve je ovo samo intermezzo koji kratkotrajno prekida neki slijed događaja,
sve je vrlo jednostavno da se zamisli, ali me ne pitaj kako?
To dance with my father again, to dance with my mother again
„Kada sam bila dijete, prije nego što je život uklonio svu nevinost,
otac bi me visoko podigao i plesao sa mojom majkom i sa mnom, a onda,
vrtio bi me dok se ne uspavam, onda bi me uz stepenice nosio i znala sam sigurno da sam bila voljena.
Kad bih mogla da dobijem još jednu šansu, još jednu šetnju, još jedan ples sa njim,
pustila bih pjesmu koja se nikad ne bi završila, kako bih voljela da plešem sa mojim ocem ponovo.
Kad se ja i moja majka ne bi slagali da bude po mom, otrčala bih od nje njemu,
on bi me zasmijao samo da me utješi, onda me konačno natjera da uradim šta mi je mama rekla.
Kasnije te noći kada sam zaspala, ostavio mi je dolar pod jastuk.
Nikad nisam sanjala da bi on mogao otići od mene.
Kad bih mogla da ukradem jedan konačni pogled, jedan konačni korak, jedan konačni ples sa njim,
pustila bih pjesmu koja se nikad ne bi završila, jer bih voljela da plešem sa mojim ocem ponovo.
Ponekad bih slušala ispred njenih vrata i čula bih kako je moja majka plakala za njim..
Molim se za nju čak i više nego za mene.
Znam da molim za mnogo, za previše, ali da li bi mogao da pošalješ nazad jedinog čovjeka kojeg je voljela.
Znam da to ne činiš obično, ali dragi Gospode, ona čezne da pleše sa mojim ocem ponovo.
Svake večeri se uspavam i ovo je sve što uvijek sanjam”.
.. I miss my dad, and miss my mom.
„I believe in love, it's all we got
love has no boundaries, costs nothing to touch,
but love, I believe in love.
I believe in love, it's all we got
love has no boundaries, no borders to cross.
Without love I wouldn't believe
in anything that lives and breathes,
without love I'd have no anger,
I wouldn't believe in the right to stand here
without love I wouldn't believe,
I couldn't believe in you,
and I wouldn't believe in me without love.
I believe in love”
Vjerujem.
.
fasada 1.
Fasada, francuski façade, talijanski facciata,
riječ koja je postala od latinske facies - lice,
naziv za vanjski vidljivi dio neke građevine. Tvoje lice govori više od tvoje fasade, jer ne svijetli samo dan
i noći imaju svjetlo svoje, pravo lice ništa ti ne može sakriti.
fasada 2.
Zapisujem vrijeme u doba iskrivljene stvarnosti. Fasada, prednja strana, lice, vanjski prividni izgled.
Na ulici u kojoj se stvarnost razlikuje od snova, nadrealna mješavina istine i fantazije. Oni i oni.
Oni, san im je sve što imaju, to je način na koji hodaju, način na koji govore, način na koji se osjećaju unutra,
njihove kamene fasade bez sadržaja, fasade koje obiluju frazama i praznim obećanjima.
Misle da idu negdje, a uvijek na istom mjestu stoje.
Naslanjaš se na mene, želiš me zavesti, vučeš me na tvoju stranu.
I oni drugi.
O, Erazmo, stultitiae laus, morias egkomion;
„šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom,
svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge,
tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama.
Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drugačije”.
La commedia è finita! Ne dam se zavesti.
I oni drugi.
Ležerna strana dobro ukrojenih komada u kraljevstvu boja, omiljene nijanse sa crnom bojom
i stalno propitivanje sopstvenih granica i kreativnih mogućnosti.
No, ne postoji misterija, jedan život vidi se na licu, sve na licu piše, to se ne može odglumiti.
Sve ostalo je fasada, hotimični privid, obmana, tvoja prevara, podvala, maska, loše izveden trik.
Ne dam se zavesti.
