.    .        .
Ova slika se zove Summer in San Francisco, 1960s., by Henri Cartier Bresson.



Dok jednostavnost zvuči dosadno i dok pravimo planove za život, život se događa.
Ovo sam ja i sve ovo je moje.
Međuigra, intermeco, međuvrijeme – vremenski odsjek između dva događaja.
Ti bi sa mnom u međuvremenu, tražiš više no što mogu dati,  hej, ja tebe ne trebam, shvati to kako hoćeš.
Ja ti ne mogu pomoći, umorna sam od traženja rješenja za druge. Trebam vrijeme za sebe, pet minuta, pet dana
ili malo više, trebam vrijeme za odmor, moje vrijeme, moje dragocijeno vrijeme, izgubiti se u uličicama grada,
zaviriti u knjižaru ili u antikvarnicu gdje se čuva prošlost i gdje je vrijeme stalo, šetati, šetnje koje ne umaraju,
šetati i okom, tražiti pogledom, gledati, kupiti suvenir, spavati bez da sanjam i buditi se oko 8 ili oko 12 sati.
U stvarnosti, ja koračam prema toj magiji.  Svijet je prepun čarobnih stvari koje čekaju da ih pronađemo, tu su,
pred našim očima. Nema kraja visinama do kojih se ne može dosegnuti, koje ne možemo dokučiti, dotaknuti.
O, Crazy Love, ali nitko ne može dosegnuti do mog prozora. Sve je dubokozeleno i plavo.
Netko me traži i pita za mene , a ja sam u međuvremenu negdje. .. Kad se vraćam?, nemam pojma. Ljeto je.
...

.    .                              .
Nikada nećemo saznati ko je skovao riječ za vrijeme koje dijeli sumrak i osvit,
nikad nećemo saznati u kom je vijeku ona postala znamen zvjezdanog prostora ..(napisao je Borges)
Don't cry for me,  ja ću se vratiti i ja ću biti milion ..(rekla je)

Suton (ili sumrak, predvečerje, polumrak, smiraj) i što da radim u vrijeme nakon zalaska sunca, osim da odšutim u tišini zelenila i zelenog mjeseca, zeleno u boji kao što su trava i smaragd. Tokom pokoljenja i stvaranja života, ljudi izgradiše moć. U početku bijaše sljepilo i san i trnje što se zabadaše u bosu nogu i strah od vukova bijaše i postade život simfonija, opsežna orkestralna skladba u četiri glavna stavka, kao četiri godišnja doba; rođenje,  djetinjstvo i odrastanje, zrelost, smrt, kao život kojem često gledamo u leđa, dok lice ostaje tajna i pitanje da li postoje igrači koji bi nas mogli zamijeniti i da li je sve upravo onako kako treba da bude? Sve je igra, cilj je pobijediti protivnika. Volimo u ulicama i kućama da ima malo čarolije, magije i valjda ne iz učtivosti i "dvorske uglađenosti" još uvijek se daju pokloni/darovi/komplimenti/ u vrijeme neljubaznosti i prostote. Gdje je nestao bonton, kultura i lijepo ponašanje? Uzmam slikarsko platno, kist, boje, štafelaj i stvaram umjetničko djelo.  Ja sam ples, zovem se tango i čarobno plešem, dva plesa u zagrljaju između gledanja i zaborava, između sadašnjosti i sjećanja i muzika sa slike, putovanje i struja u stopalima, savršen osjećaj. Tango za dvoje. U međuvremenu jedan čovjek zaboravlja na bol, tone u osjećaj goleme samoće i boji se onog što ne razumije. Oprosti mu Bože, taj čovjek ne razumije i prije nego što se sve završi, daj mu iluziju nježnosti do neke druge prilike, jer, ako dvije ili više boja zajedno mogu izazvati osjećaj harmonije, onda može i jedan s drugim, jedno s drugim. Ovih dana smjenjuju se sunce i kiša, procvjetala trava zelena. Divno je! "Verde que te quiero verde.. Zeleno, volim te zeleno. Zelen vjetar, zelene grane"  (napisao je Garcia Lorka).
Pripremite i kišobrane i sunčane naočale, uvijek poslije kiše dolazi sunce, a prema predviđanjima meteorologa, očekuje nas dugo, vrelo ljeto.  Ništa ne vjerujem dok ne bude, jer niko ne zna što će biti.
Gasim svjetlo, za koji minut biće tama i veliki crni mrak.  Na svemu što dotaknemo ostaje trag. Naš trag.

značenje riječi zvijezda

Pablo je muško ime latinskog porijekla.
Dolazi od latinskog paulla, što znači malen.

U slavu umjetnosti
četiri su;
Pablo Picasso jedan od najvećih slikara
Pablo Casals jedan od najvećih violončelista
Pablo Neruda jedan od najvećih pjesnika
Pablo de Sarasate jedan od najvećih kompozitora.

'Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu, mjesto u prah pređi sav u zvijezde'.  (A.B.Šimić)

"O, BOŽE, JA SE MOGU SMJESTITI U ORAHOVU LJUSKU I SMATRATI SE KRALJEM BESKRAJNOG PROSTORA"

Putevi šalju odsjaj prema nama na srebrenom poslužavniku, okeani nas zovu ka sebi, a poslije, .. ljepotu zapljuskuju talasi. I dođemo tamo gdje smo pošli, bila pomorska nesreća, zastave na gradskim zidinama na pola koplja, upaljene svijeće pred ulazima, terasama i prozorima kavana. Samo jedan dan padala je kiša, bila subota. Slutim da tamo negdje pada snijeg. Sve je moguće. Jutrom se sunce vratilo, toplo, kamenom popločana Placa reflektira bijelu svjetlost. Slike na kamenu uglačanom. Kad se sunce sakrije, sasvim drugačije svjetlo preplavi ulice, sve je obojeno, bezbroj tamnijih nijansi, zrak postaje hladniji. Kad sunce zađe, noć uljepšava sve što dotakne. I dođemo tamo gdje smo pošli. Ulica od Domina, apartman i bjelina, na zidu jedna slika na dar. Živjeti sretan život, pa se čini da sam prestala biti i da ponovo postojim. I jedan drugi, neki čudan drugi kozmos nastaje. Svaka dobra priča je ljubavna priča, ali svaka priča mora nekako i završiti. .. LOVRIJENAC. Gledamo je sa terase na Pilama, visoko gore na stijeni, najviša, najveća i najljepša od dubrovačkih tvrđava. Lovrijenac izgleda kao dvorac Kamelot, blistava tvrđava moći i čarolije. Ona je i esencija ambijentalnog kazališta, svi dubrovački Hamleti igrali su se na toj tvrđavi. "Hamlet" na Lovrijencu, Dubrovačke ljetne igre, noć i kazalište pod nebom, gdje princ Hamlet propituje život i traga "za nečim" i rješava umom i u umu, gdje njegov stav prema svijetu jeste dubokoumnost, produhovljenost i uvjerenje; .. "To be, or not to be: that is the question: Whether 'tis nobler in the mind to suffer, the slings and arrows of outrageous fortune, or to take arms against a sea of troubles, and by opposing end them"., vječna dilema, kad se treba ili se mora birati između dvoje podjednako, odluka da li učiniti jedno ili drugo. Da li smo svi mi Hamlet u stvarnom životu pred dilemama kako završiti koji čin u našoj predstavi života?.. Svi glumci na svijetu žele igrati tu rolu, Hamlet je simbol teatra, glume, kruna glumačke karijere, on je aktuelan i biće zauvijek jer postavlja suštinska pitanja za čovjeka. Ali, samo su rijetki tu želju ostvarili i ostali zapamćeni, svi ostali su otišli u dim. (slavni: John Gielgud, Laurence Olivier i Richard Burton)

I da ne zaboravim; sutra, kad se vratim na sjever. Uvijek kad pomislim na Dubrovnik, uvijek se dogodi i jedna pjesma u meni. To je jedna sentiš pjesma, jedna posebna pjesma. Pamtimo je kao metaforu za Dubrovnik, simbol za ljubav, srce probodeno Kupidovom strijelicom. "Dok palme njišu grane" Dubrovački trubaduri, zamjena za uspomene iz mog kofera. Svaka priča mora nekako završiti. Sljedeće najbolje vrijeme je danas. Prezent, vrijeme sadašnje. Ne postoji drugo vrijeme. Na zapadu uvijek nešto novo. "Otvara se nova stranica, stranica ponovo pronađene nade i povjerenja, hajdemo voljeti Francusku", - poručio je Emmanuel Macron novi francuski predsjednik. Liberté, égalité, fraternité. .. Na prvi pogled mnogo toga je nemoguće. Ali, ništa nije nemoguće, sve je moguće.

- šta radiš?
- čekam te
________________________________

-             -----
Teško mi je reći zbogom, još jedan utorak, zbogom april za koji dan. A ja putujem i znam gdje ću.
Promjena ritma, tonaliteta, dok tema ostaje prepoznatljiva. Tajna je u plovidbi, putujem u pravcu
da se malo odmorim, na nekoliko dana da mi zastane dah, ostavljam sjever, putujem na jug,
žanr avantura. Svijet u kom univerzumi eksplodiraju, svemir se urušava u rupe bez dna,
vrijeme se usporava u među zvjezdanim prostorima i ljuljuška se poput površine mora.
.."O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave" ..
("Dubravka" - idilična igra u tri čina, u čast ljubavi, slobode i pravde, smještena u dubravi Dubrovnik, XVII stoljeće)
U slavu Điva Gundulića 1589. - 1638.

suština je u tekstu, sve ostalo je šminka

- Koga zanimaju teme o kojim pišeš?
- Vjerovatno je malo onih koje to zanima, ali, mi to ne znamo.
- Ti misliš da je to važno, ali nije to svakom važno. Važno je tebi i nekolicini.
- Zanima li tebe?
- Da.
- Pa zbog tebe i nekolicine pišem, sve ostalo je dim. Suština je u tekstu,
  sve ostalo je šminka koja se koristi za ukrašavanje, a ti pronađi sinonim
  za lice. Ovo je fragment o jednoj ženi i jednoj knjizi i u vezi su.
  .. "Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo?
  Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju,
  poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu
  daleko od svih, poput samoubistva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama”. (Franc Kafka)

Knjiga koju volim „Kad je Niče plakao, roman o opsesiji”
Originalni naslov: When Nietzsche Wept, A Novel of Obsession, Irvin D. Yalom

Roman prati život istaknutih intelektualaca krajem XIX stoljeća uoči rođenja psihoanalize, zasnovan na stvarnim događajima u koje je pisac dodao neodoljiv spoj istine i fikcije, drama o ljubavi, očaju, sudbini i želji, težnji da ostvari određene zamisli. Svrha, smjer, htijenje, cilj, poenta, esencija, koktel, život. Radnja romana se dešava u Beču i Italiji, glavne ličnosti su stvarne: eminentni Dr. Josef Breuer (preteča psihoanalize), najveći europski filozof Friedrich Nietzsche, Lou Andreas-Salomé (Ničeova muza koju biografi navode kao jedinu Ničeovu ljubav i to platonsku), tvorac psihoanalize Sigmund Freud, Wagner, Brahms, njihovo imaginarno druženje, Brojerova anksioznost, Ničeovo očajanje. Ovaj roman započinje dolaskom neodoljive Lu Salomé kod doktora Jozefa Brojera u Beč kako bi ga nagovorila da pomogne njenom dragom prijatelju Fridrihu da liječi njegovo samoubilačko očajanje svojom eksperimentalnom "terapija razgovorom" zahtijevajući od njega da nastoji liječiti Ničea tako što će on misliti da Brojer liječi njegove glavobolje, a u stvari da pokuša zaviriti u njegovu dušu i izliječiti njegove depresivne psihoze. Doktor prihvaća izazov. Takozvana terapija razgovorom kao tretman. U početku, Niče je nepovjerljiv i čuva priču o svom životu u strogoj tajnosti. Tijekom druženja i razgovora, doktor počinje da otkriva svoje tajne i da se suočava sa svojim traumama, Niče otvara i svoju dušu. Nastaje preokret - doktor postaje pacijent, a filozof njegov terapeut. Dva čovjeka, briljantnog uma, briljantni i blistavi u figurativnom smislu, proniknuti će u dubine osobnih opsesija u pokušaju da pomognu jedan drugom otkrivajući privlačnu snagu prijateljstva. Knjiga donosi sjajnu priču za one koji vole filozofiju, fantasy prikaz koji je tako jak da i veoma jak čovjek može zaplakati, kao što je i Niče plakao. Psihologija i misao u umjeću života u kojoj ugledni američki profesor psihijatrije Irvin D. Yalom spisateljskim umjećem ispisuje složenu priču koja oduševljava. Nisam dozvolila da me pri čitanju spriječi funkcija činjenice da je roman fikcija. Knjigu sam čitala studiozno, uz razmišljanje, na neke dijelove sam se vraćala i nekoliko puta. Kad bih poslije izvjesnog vremena knjigu ponovo čitala, čitala sam je opet na nekakav moj poseban način. Preporučujem je svim srcem, jer može promijeniti mnogo toga u nama. Zašto je Niče plakao?

(„Za trenutak su Brojer i njegova gošća sjedjeli u tišini. Onda ga je Lou Salomé pogledala pravo u oči i počela:
- Ja imam prijatelja koji je zapao u očajanje. Bojim se da će se vrlo uskoro ubiti. Za mene bi to bio gubitak
  i velika lična tragedija jer bih snosila određenu odgovornost. No, mogla bih to da podnesem i prebolim.
  Ali, (nagnula se ka njemu, govoreći mekše) taj gubitak bi mogao biti daleko širih razmjera:
  smrt tog čovjeka imala bi značajne posljedice po Vas, po europsku kulturu, po sve nas. Vjerujte mi.
- Koje taj čovjek? Vaš prijatelj? Jesam li čuo za njega?
- Još ne! Ali doći će vrijeme kada ćemo svi čuti za njega. Zove se Fridrih Niče. Niče je bolestan, ozbiljno bolestan.
  Potrebna mu je Vaša pomoć.
- A kakva je priroda njegove bolesti? Koji su simptomi? Na početku ste rekli, zar ne, da tražite moju pomoć
  zato što je Vaš prijatelj ozbiljno bolestan?
- Ne, doktore Brojer, rekla sam da imam prijatelja koji je u očajanju, koji je u opasnosti da sebi oduzme život.
  Očajanje, a ne corpus profesora Ničea je ono što tražim da liječite” ..)


O nekim ni spomena nema, nestali su kao da nikad nisu ni postojali, kao da ih nikad nije ni bilo, a neki se proslaviše u svom vremenu, bijahu slavni u svoje doba i u dobu danas, ostaviše ime i djela za sobom, o njima još uvijek govori i piše kao da je jučer bilo. .. Februara 1861. u Sankt Peterburgu, u obitelji Gustava von Saloméa rođena je djevojčica, (sweet Aquarius), dali su joj ime Lujza, od milja su je zvali Lu. LOU ANDREAS SALOMÉ. Nakon smrti oca, Lu odlazi u Švicarsku na studije filozofije, kasnije u Rim, Berlin, Beč, Minhen. Hiljade redova napisano je o njoj. Ova žena, najzagonetnija među ženama i dan danas budi pažnju i u vezi sa njom uvijek se postavlja isto pitanje: šta je to bilo u njoj i kako je uspjela biti do te mjere facinantna, magična, duhovno neodoljiva za najveće muške umove toga vremena. Bila je njihova fascinacija, ali istinski nije pripadala nikome, ona je bila ta koja je ostavljala svoje muškarce, ali i ostajala prijatelj s njima i posvećivala im književna djela, pisala o njima. Oni su u njoj su pronašli ženu koja je za njih predstavljala izazov, koja ih je poticala, u njoj su njihove zamisli nailazile na jednakovrijedan i prikladan odjek budući da je bila sposobna da ih razumje. Svi su oni bili fascinirani njenim umom, njezinom neobuzdanom maštom i težnjom da se upusti u sve što je nekonvencionalno. Njemačka filozofkinja, cijenjena intelektualka porijeklom Ruskinja iz aristokratske obitelji, psihoanalitičar i pisac, bila je u bliskim i prijateljskim vezama sa mnogim umjetnicima i misliocima s kraja XIX i početka XX stoljeća (Rainer Maria Rilke, Carl Jung, Friedrich Andreas, Sigmund Freud, Richard Wagner) i naravno Friedrich Nietzsche, koji je nakon prvog susreta sa Lu u pismu joj napisao "dugujem ti najljepši san svog života". Da li je on najviše volio Lu, ili je to bio Rilke, ili neko drugi, niko to ne zna. Bila je žena ispred svog vremena koja je svoj život živjela po svojim pravilima, a najviše zato što je bila samosvjesna. Naime, sposobnost pojedinca je da prepozna i primijeti vlastitu osobnost ne miješajući je s ponašanjima, emocijama, mislima, riječima, osobinama drugih. Samosvjestan pojedinac poznaje i vidi sebe, prepoznaje svoja ograničenja, zna što želi ili ne želi i koje su mu vrijednosti. Svi ti atributi koji nisu pomodni asesoari mogu se pripisati Lou Andreas-Salomé, jer, kako je i napisala: "sve dok žene ne shvate sebe predanije i dublje u svojoj različitosti od muškarca, sve dotle neće znati koliko je moguće razviti se u toj građevini sopstvenog bića". Ili kao što je rekao gosp. Freud: "biti potpuno iskren prema sebi odlična je vježba". Ime Lou Andreas- Salomé i danas se vezuje uz njen opširan književno-publicistički opus, kao i za duhovne i fizičke veze .. Ustvari, njen život bio je njena najveća umjetnost. Završavam ovaj fragment, a Vi ako želite da pročitate još toliko toga o Lou, ukucajte njeno ime, pritisnite enter i otvorit će vam se impresivne stranice ispisane i njoj posvećene. Njena impresivna biografija i uvijek aktuelna priča čak i poslije 80 godina koliko je prošlo od smrti njene, 5.februar 1937.,.
 

Ne mogu zamisliti život bez umjetnosti, vizuelni izraz, umjetnost u pokretu, sloboda sadržaja i forme. Ja individualist, ne želim bolje, imam najbolje, znam što hoću, znam gdje želim biti, znam šta ne, znam šta da, oblačim se ekscentrično, crno je moja boja, ne želim da se dopadam svakom, ne želim biti drugačija, dobro je biti prilično lijep i mnogo pametan. Malēna canta el Tango, u svaki stih ona stavi srce svoje. Inspiracija dolazi u neočekivanim trenucima kad se ne nadam, tad zaboravim ono obično i stvaram svoj zvuk bez pritiska vremena. Udisaj, pojačana jasnoća, a ponekad me pljusne i sentimentalni flashback kao onaj kad smo se vrtili u krug danima. Dalo se to naslutiti onog dana, bila sam u svilenoj haljini, bosa, pušila na muštiklu. Svirala je ona pjesma, zemlja se tad okrenula oko mene, zavodi me, stvara ovisnost od koje se ne želimo odviknuti. Ništa i sve. Ništa je postalo sve. Nikad niko, kao nekad neko. Sentimentalni flashback. Sjećanje do kojeg nam je stalo i koje nam je važno produžavamo čestim podsjećanjem. Ako zapišemo, nećemo zaboraviti ni za 100 godina.

Starting a new life, new look, new deal, something new, new style. Kult café bar is a brand new friendly neighborhood bar and performance space! Live music, café bar. Mi krademo svaku suzu, dok nas vaš osmjeh ne ubijedi u suprotno. Možda treba skrenuti lijevo, trebali bi skrenuti lijevo na sljedećoj krivini. Zašto? Zato jer i sitnica može biti posebno izdanje, mala svečanost, ako joj damo dovoljnu i pravu dozu pameti. Zato, jer je sve povezano, u svemiru je sve u vezi, i šta bi bio dan bez noći, zima bez ljeta ili jesen bez proljeća? Kako bi smo znali šta je život da nema smrt? Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, novog, originalnog. Just beginning or beginning anew. You are the sun, I am the moon, You are the words, I am the melody for perfect day and perfect night, dance with me one more time, come here and visit my world, don't get lost' cause I am waiting ..

Dragi Jean Richepin, jedan tvoj citat me fascinira, I copy and paste:
"Even if i was immortal i would invent death to convince myself of the beauty of life".

.  
Fotografije/slike su slike koje vide naše oči,
fotografije/slike su rečenice u građenju, izražavanju, kazivanju priče.
Ako ti fotografije nisu dobre, nisi dovoljno blizu - rekao je Robert Capa.
Kad plava dominira everything is possible, nijanse plave, beautiful blue, plava ptica,
plavo nebo, plavo more, plava planeta, Jonathan Livingston, blue jeans, plava kosa.
Everything is possible, everything is blue, and freedom, freedom always.
Da sam ptica, ali nisam.

Uputstvo za upotrebu:
Nikad se ne prestati boriti, bez obzira na rane. Rana će često krvariti.
Da brže zaraste i da spriječiš nastanak ožiljka, ranu pažljivo očisti i ukloni prljavštinu.
Čak i kada svjetlo nestane, uzmi mač i da se držimo zajedno. Jer dok se držimo zajedno,
uvijek će biti nada. Ne postoji zamjena za pobjedu.
(napisala je moja knjiga: fragmenti vremena elTangoTango)

Boulevard of Broken Dreams by Cafe Accordion Orchestra
La Zingara
"Ciganka mi gatala na travi da ja nemam sreće u ljubavi,
 Ciganka mi jednu travu nudi, pa mi kaže:  - Šta ti je, upoznaj nevolje,
sve na dlanu je, pruži ruku radoznalost se ne naplaćuje,
ispruži mi dlan, vidiš da sve znam. Ciganka mi gatala na travi".
(A mi se smijemo, Gypsy u srcu ili kako god to nazvali, dio sna, stil, način života,
Bohemian Nights, svira harmonika i biraš da živiš život onako kako želiš ili ne želiš
i gledaš svijet kroz prekrasne oči. Svi smo mi lutalice na ovoj zemlji, Gypsy Soul)..
Ne zaboravi
L'Indifférence
"Želja je pola života, ravnodušnost je pola smrti"
Tvoja želja je pola života, a moja ravnodušnost je pola tvoje smrti.

LE ROI et LA REINE - KRALJ i KRALJICA

.                    .
Žena ide prema sjenki. Ta sjenka, taj hlad je svijetla mrlja na njen hod.
Hoće li sresti sjenku čovjeka i zaustaviti je ili će nastaviti hodati, ili će sjenka njegova zaustaviti nju,
ili će i žena i čovjek poći svojim putevima i krenuti u noć, hodajući do jutra i čekajući da svane
i sjenke da nestanu.. Nešto će već smisliti.
Svaki dan jutrom je novi početak, vjerovatnoća za uspjeh, vrijeme sadašnje.
Vjerovatnoća je broj između 0 i 1. Misliš da ne možeš, nema šanse, a ima. Ima.
Uvijek postoji odlučujući trenutak. Traffic light, zeleno (idi!).
-
Februar i vrijeme je pučkih svečanosti i maskiranja, poklade, maškare i karnevali,
pod krinkom svi mogu biti svatko, svi mogu biti sve, sve je dozvoljeno do posljednjeg daha,
slavi se dolazak proljeća i početak novog života i posljednji utorak u februaru, pokladni utorak.
A ti misliš da te niko prepoznati neće. Nikad se niko nije iza maske/krinke potpuno sakrio. Nije!
Astrologija kaže da osobe rođene u znaku vodolije uvijek mogu da vide svijet pun mogućnosti.
S' pogledom na život uhvatiti sve lijepo što se nudi. Otoplilo, osjeća se u zraku, ne pritišće studen i tama zime,
toplina sunca topi snijeg, toplina prvo u zrak pa će u vodu i u zemlju. Božija milost i blagoslov stiže sa nebesa
na zemlju i toplina k'o krzno grije. Vraća se život, pupoljci, rano proljeće, traffic light, zeleno (idi!),
zeleno između plave i žute u spektru, u boji kao što su trava ili smaragd. 
Zbogom februar!



Take a deep breath and start again

Ne volim kopije, imitacije, lažne pare i lažne bisere, jeftine fraze.
Svijet ne nestaje kad se oči zatvore, potrebno je ogledalo da se podsjetimo ko smo.
Ogledalo pamti, pokazuje samo ono što je ispred njega, moraš mi to vjerovati.
Obrati pažnju na detalje. Ljudi ostave toliko znakova kada pričaš sa njima ili kad se šuti.
Svaki znak ima svoje vrijeme i svoju moć, ima značenje kroz različite slike,
osjećanja kroz naše misli, samo treba znati čitati. Čega sve tu nema?, laž u ušima i prašina,
a  onda još jedan korak i još jedna stepenica. Dolazi vrijeme za buđenje iz zimskog sna,
probudimo se i nastavimo budni dalje putem i više ništa neće biti kao što je bilo.
Bila jednom jedna kuća usred mora na jednom otoku, kuća je imala kulu, terasu
i  stepenice koje se spuštaju do mora i jedno drvo koje cvjeta između marta i aprila.
Sjaj je moja najdraža boja. Sve čeka buđenje proljeća, čudo proljeća, drugo stanje.
10. februar 2017.,  iza ponoći.

(btw: "nemojte dopustiti blogiranju da bude zamjena za važne stvari u vašem životu u kojim bi trebali uživati.
Živite, pa tek onda pišite.."),  with love, Tango.

-         -   
Možemo zadržati malo zlata pri dnu duše, dok vrijeme ne ugasi plamen i posljednju priliku.
Da li je riječ o drami i slikama iz iskustva potpuno je nevažno, potpuno je nevažno da li je fikcija ili nije.
Važno je da se ne gubi konac, nit, spona između života i teatra u doba jeftine bižuterije i jeftine ponude.
Ne želi se vraćati u prostore u kojim nema ništa, prostore koji su prazni i nevažni.
Ništa ne znaš o njoj, ona je samo virtualna slika što oku daje privid da se nalazi u ovom prostoru,
niko je ne zna ovdje, ona dođe, bude, napiše pismo, zaključa vrata i ode, vraća se kad ona hoće.
I  tko bi mogao skrojiti njeno pravo ime i prišiti ime njeno na rever svog kaputa?,
i  čije ime ona da stavi na svoju lijevu stranu kao broš i da ode, da se nikad više ne vrati?

Ne mogu objašnjavati šta je onda bilo, već sam izrekla nekad između redova, a bilo je to kao u filmu sa pucanjem 
i plakanjem, pogodak, folirantsko padanje, teatralna, nevjerovatna gluma i kraj, posljednja sekvenca filma.
I  skineš kostim, obrišeš šminku, okreneš se, pogledaš i odeš, zatvoriš vrata za sobom. U filmu se dešava
kako je zabilježeno u scenariju, u pozorištu se prvo digne zavjesa, pa se odigrava drama. U životu je kod svakog
drugačije, najprije se odigra drama pa se podigne ili padne zavjesa, skineš povez sa očiju i obriše se prašina.
A  onda potražiš tajno sklonište, krevet i postelja, mjesto gdje snovi ili kratko ili dugo traju dok ih ne izbriše buđenje,
izbriše ih proticanje vremena. Prošla je noć, kao i svaka druga, zapuhao je vjetar i sve je odjednom nestalo.
Te noći, tačno u pola dva slikam prstima, slika urađena na zidu zvala se "NIŠTA SE TRENUTNO NE DOGAĐA",
a toliko toga se vidi u oslikanom prizoru, umorno popodne, sve podsjeća na jedan libretto, jedna ulica, impresija
i  tamni namazi bojom i umjesto kista otisci prstom na licu. Da li sam bila iskrena ili je to bila moja igra? Ne znam.
Sve je trajalo kratko, sve je stalo u jednu noć, igra par ili nepar. Ima nešto što ja ne razumijem ili nisam oslikala,
ima nešto što nije izgovoreno do kraja. I učiniš nešto neoprostivo iz razloga da poravnaš račune ne razmišljajući
šta će kasnije biti i kako će se to reflektirati na život. Nećeš, a to uradiš i nastupi takozvana siva faza, sve nijanse.
---
Ali, ima jedna nova slika, slika na vodi. Slika je crno-bijela, a nije. Ovisi kako vidiš, ovisi od stanja uma i tvog
gledanja svijeta. Važno je znati razliku gledanja crno-bijelo i gledanja u boji, razlika je u načinu i trajanju gledanja,
jer tad se sve nesavršenosti i greške pokažu, jasno označe i jasno istaknu. Ima jedna nova slika, slika na vodi.
Slika je crno-bijela, a nije.  Nije iluzija. Bjelina obećava sve mogućnosti, a crna ne objavljuje završetak.

Ne mogu da odolim utisku koji su na mene ostavile ove fotografije i video.
Selo Jasenova / Srebrenica - Bosnia Argentaria, jedinstven prizor.
Dženeta, Fatima, Kadira i Ćamka,
".. Bosanske vile na konjima, poput ljepotica iz američkih kaubojskih filmova,
jašući na konjima koje uzgaja njihov otac Emin Bektić, pokazale su nevjerovatno umijeće i ljubav.
Ako želite imati pozitivniji život, stvar je vrlo jednostavna: razmišljajte pozitivno,
klonite se svega što vas čini nesretnima ili pak u vama budi negativne emocije".

Selo Jasenova, januar 2017.,

  
.               .     
_________________________________________________________________

- Hajde, idi. Svako mora negdje da bude.  Lijepo je govorila gospođa Baronessa:
   kad god ti se zatvore vrata, otvori se neki prozor.
- Ta gospođa očito ne razumije smisao i značenje. Odlazim, život je prostraniji od svake priče.

(Ko je ko u ovoj priči?  On - Ona   ili   Ona - On,  ko sam ja u ovoj priči, možda se pitaš?
Nema mene, sve je izmišljeno zbog pjesme. Mio bello, bello, bello Amore ..)

-            
Vizuelno (je posmatrati, gledati) dok se uporedo ostale čulne emocije i vizuelne spozaje usklađuju i spajaju.
Vidjela sam sliku,  nekoliko slika u jednoj, svjedočim tome  i da li da napišem nešto, tek onako, uz put?
Jedan videozapis sadržavao je zaštićeni zvučni zapis. Na zahtjev vlasnika autorskog prava trajno je izbrisan.
Kako da riječi dobiju značenje u traženju smisla ako ne vidiš i ne čuješ?

________________________________________________________

- šta Vi prodajete?
- prodajem oružje. Ja im prodajem oružje, oni povlače okidač i ubijaju. Postave svoj cilj,
   zadrže dah, osjete pumpanje krvi u žilama i povuku okidač da ubiju svoju metu.
- ubistvo nevine osobe nikad se ne može opravdati.
- ima ih koji ne vole nevine žrtve. Neke stvari nikad se neće promijeniti.  A šta Vi prodajete?
- prodajem svilu.  Svila je ugodnija pod prstima.
______________________________________

Tačka gledišta, dodirna tačka, prijelomna tačka, kritična tačka, mrtva tačka, slaba tačka.
Dovesti na mrtvu tačku i zaustaviti se bez izgleda na nastavak, ili se pokrenuti s' mrtve tačke,
ili staviti tačku na to nešto i prekinuti, obustaviti, ili staviti tačku na i , i završiti to nešto?
Evo praznici, vatromet, narodne igre sa pjevanjem, pucanjem i plakanjem i kraj jedne teške godine.
Odakle krenuti na početku 2017.,  zar je pustiti da sama od sebe krene?
Da li je tačka ono što je vrlo mālo?
Nije tačka ono što je vrlo mālo. Nije!  Vrijeme je darivanja, treba staviti tačku na i.
Htjela bih, al' ne znam, ne umijem ti poslati virtualni poklon.
__________________________________________________

„Jedne noći na jednom moru bile su samo zvijezde i jedan jedrenjak.
Jedne noći na jednom moru bio je jedan jedrenjak sam sa zvijezdama.
Zvijezde bezbrojne. Jedra smaknuta. Voda tamna i ravna dokle oko može da dopre”.
___________________________________________________
.., Blue Sailboat, stars, good luck!

.   

Ne osobno meni, nego općenito ovih dana neko zlo, nevolje, tjeskoba, jad, muka, loši ljudi, loši ljudi.
Šta se dešava? .. Znam šta se dešava. Dišem tiho. Bolje mi je misliti o nečem drugom.
Druga tema.
Tema - osnovna osjećajna i misaona nit koja povezuje značenje različitih elemenata teksta.
U muzici to je cjelovita, melodijski, ritmički i harmonijski dovršena muzička misao.
Lijepo pisanje, tema je svila.
-
„Ja sam bio pogrešan kad sam ti stavio ruku na rame, tamo je držao dugo i govorio riječi.
Ja sam bio pogrešan kad sam tražio da mi kažeš koja si strana.
Postoje pravila igre, ti znaš da ne možeš sama.
Ispod svih tih zastava što vijore svud oko nas ne postoji mjesto gdje mogla bi stati,
visoko dignuti ruke i pjevati našu pjesmu i pjevati našu pjesmu.
Ja sam jednoga dana slučajno našao put ispod svih tih zastava što vijore.
Kapi s oboda sada padaju na uže i gun, ja sam slobodan, neka s moga vrata vijori šal od svile.
Neka s moga vrata vijori šal od svile ..”
(lyrics by "Haustor")

nije mi ništa, samo neka brzo prođe


Vrti mi se u glavi, hoću da povučem crtu koja se ne vidi. Ta crta može predstavljati bilo šta, ništa posebno.
Vidimo se kad pospremim i stavim stvari na svoje mjesto, kad se vratim kući. Gdje su mi cipele? ..
Isto mjesto, drugo vrijeme, decembar 2016., samo ne pogrešan korak, samo ne u pogrešan voz.
Brzi voz dolazi na drugi peron treći kolosjek.  Nije mi ništa, samo neka brzo prođe. A hoće,.
____________________________

„Veliko čovječanstvo“ - Nâzim Hikmet

Veliko čovječanstvo je putnik na palubi broda
treća klasa u vozu,
na nogama na putu
veliko čovječanstvo.
________________________________