"The sun is shining, I feel good, and no one's gonna stop me!" Znam da je čovjek malen i ispod stabla trešnje i ispod zvijezda. Ne tražim puno ovih dana mjeseca maja. Hoću da idem u kino, u pozorište, na koncert, da bar malo zaboravim na bolest, od koje čovječanstvo boluje.
život je golem, opširan i nepregledan i prostraniji je od svake priče i kazivanja . . .. ... .
Tango Of Love, februar, pada snijeg
Opera in musica, muzika je govor zvuka od koje se teško rastati . .
stavi sve na crveno! . . .
Dogodilo se u martu 2018. godine;
90. dodjela Oscara, svijet je napustio slavni francuski modni kreator Hubert de Givenchy. I ovog marta negdje u svijetu vode se ratovi koji u pravilu ubijaju, razaraju i razdvajaju, neutaživa je volja i strast za moć onih koji ih smišljaju, kad im strast postane opsesija i opasna igra. U ovih tridesetak dana mnogo toga se dogodilo, ali, u suštini, sav posao se svodi oko analize i kompliciranih priča i opcije su uvijek ili rat ili nagodbe putem pregovora. Smiješno.. Filmska noć, noć Oscara bila je i ostala susret slavnih i bogatih i onog što se zove spectacular show. Pogledala sam neke od nominiranih filmova, no, impresionirao me film „Fantomska nit“(„Phantom Thread"), glasovitog reditelja Paul Thomas Andersona, žanr drama, romansa. Film se bavi mnogim stvarima - opsesija, ljubav prema poslu i savršenstvu, usamljenost, nesigurnosti, ljubav, čežnja. Esencija, poenta, smisao, sadržaj: Reynolds Woodcock je čuveni modni kreator, čije haljine u londonskom svijetu mode 1950-ih godina, u vrijeme kućnih revija za bogatu klijentelu, vole i nose aristokratkinje i dame iz visokog društva, dame istančanog ukusa. U domu Woodcock živi atelje, fashion house of Woodcock. Reynolds živi neobičnim životom, pomno skrojenim po vlastitoj mjeri u kom uživa sve udobnosti i ugodnosti, ali mir na koji je navikao poremetit će mlada žena, Alma, koja će postati njegova muza, ljubavnica, žena. On je izbirljiv, elegantan, beskompromisan, nepomirljiv, nepopustljiv i strog, karizmatičan i intrigantan, beskonačne kreativno-stvaralačke niti i misli koje intrigiraju i uvode gledaoca u njegov život. Modni kreator prihvaća žene dok mu mogu poslužiti kao inspiracija, a kad to prestane, one postaju nepotrebne i postaje jasno kako njemu njegov rad nije samo posao nego i opsesija. Ta opsesija jedan je od glavnih elemenata filma, uporne ideje, misli, predstave i slike, mȍra, kao glavi motiv želja ili cilj koji ga nagoni na djelovanja koja se ponekad nameću i protiv njegove volje, opsjedaju ga i izvlače iz njega ono najbolje ili ono što nije dobro i što postaje problem. On kao dominantan ekscentrični genije i ona kao žena koja nastoji postati i ostati trajna inspiracija. Igra. ..
Igra dvoje ljudi koja se ogleda u njegovim kreacijama i prekrasnoj metaforičkoj filmskoj priči.
Woodcock se prema ženama ophodi kao inspiraciji, a njegov prvi susret s Almom u predivnom filmskom zavođenju sve će promijeniti. Njih dvoje se sretnu u restoranu, u flertu, dok mu Alma servira doručak. Kada je Reynolds pita da li će večerati s njim te noći, ona prihvata. Tako ona ulazi u minsko polje svog života. Taj susret je samo naznaka onog što će biti, s obzirom da će lijepa mlada Alma u život dizajnera uvesti vlastiti ego, na što on nije navikao od žena koje su mu uglavnom podložne. Njen karakter, odlučnost i volja, nadmetat će se na različite načine sa onim genijalnim u njemu kao kreativcu, a glavna prepreka spajanju bit će njegova nesklonost priznavanja svojih slabosti. .. . . Fantomska nit je i poveznica između Alme i Reynoldsa. Njihova veza će postati moguća samo kad on prizna da može pogriješiti i da može biti slab. U toj niši, utočištu i njegovom slijepom prozoru koji je uvijek izložen tuđim pogledima, a koji nikom osim njoj nije dostupan, krije se tajna njihove veze, nečeg samo njima znano kao nešto što ima duboko, dublje i najdublje značenje. Fascinantno takmičenje volje šiveno i ušiveno fantomskom niti u priču o mladoj muzi koja inspiriše genijalnog čovjeka, koja će ga pomaknuti iz njegove harmonije, trenutak kad inspiracija postaje opsesija, a ne samo motivacija za izradu prelijepih haljina koje kao da imaju i tajna značenja, izgledaju zaista lijepo i mondisch, a čije bogate tkanine i bogate boje malo podsjećaju na istorijske reference. U svoj isplaniran i kontrolisan život koji je pažljivo skrojen, Reynolds će prepustiti Almi moć nad sobom i predati se, jer u njoj pronalazi nekog ko mu je dorastao, nekog kog će voljeti i ostati sa njom do kraja filma, odnosno do kraja života. Alma kao monogram.
„Fantomska nit" je ozbiljan i istinski čist metaforički naslov. Kažu kako je došao od refleksa u prstima koji su imale krojačice kad bi se sa posla vratile kući. Navečer, one bi i dalje pokretima ruku šivale „fantomsku nit“, konstantno ponavljanje pokreta prstima prilikom šivanja, kao "tik", nesvjesno ponavljanje navike u pokušaju da se unutrašnja napetost rastereti. Ali i nit kao veza, poveznica, nit kao spona koja spaja dvoje da bi funkcionirali kao jedno, nit kao lanac, žica, kopča, most, niti za šivenje, ušivanje ili tkanje iglom u oči igle, kroz iglu.
Ocjena filma ⭐⭐⭐⭐⭐
U podstavu svog kaputa ili svoje haljine možemo ušiti sve tajne. Ušivam niti u kojim pronalazim sve ono što nemam ili ono što imam, ušivam niti tako da se oslikavaju kao vez povezanih poruka, da ih ne izgubim, da ih ne zaboravim, da ih imam u sjećanju, u mom DNK - .
Savršeno, caffè Florian, Venice, februar 2018. . . . . .
Daj mi priču zbog koje ću ostati dugo budna, priču u kojoj vrijedi ostati dugo budan. Volim otići svakih nekoliko godina u Veneciju, „Letom anđela” ove godine počeo je karneval. Metafore poput ukrasnih pridjeva sa završnom arijom, upoznavanje s nestvarnim, a stvarnim svijetom. I tako godinama, na 118 otočića i preko 400 mostova, sanja romantična Venecija. Venecija pod maskama. Zadivljena sam u slikovni izraz, nisu svi onakvi kako izgledaju ili kako se predstavljaju, svako nosi svoju masku, ovih dana nosimo maske da sakrijemo naše pravo lice i prave misli. Savršeno nerežirana predstava, na sceni se oživljavaju ironični i dramatični karakteri, izvrsnost imitacije i sakrivanje identiteta i da bar na nekoliko dana budemo ono što nismo, a htjeli bi. Bal pod maskama, ulični plesači, sentimentalni promatrači i sanjari. Priča je slikovita, svaki slikovni događaj u priči nudi prisutnost atmosfere, gradi priču ostavljajući snažne dojmove. Maske i haljine kao fasada, fina i prikrivena poruka, ironija kazuje ono što se ustvari misli i hoće da kaže. Zatvarajući oči, zamišljam kako je bilo fascinantno u osamnaestom stoljeću hodati ulicama Venecije tokom karnevala. Veliki crni plaštevi s' kapuljačama koji bi potpuno zavili tijelo i bijele maske da bi pokrile lice, maske koje svjedoče anonimnost i promovišu slobodu. Glasovi gondolijera, golubovi i galebovi koji kruže nebom iznad plave vode pod plaštom magije, gondole koje kao kovčezi plove na valovima, gdje se i smrt mukotrpno nosi preko mostova i stepenica i isporučuje i otprema brodom, gdje se vrijeme mjeri plimom i osekom. More je i život i smrt, otok, otočić ili školj je kopno potpuno okruženo morem.. Ah ta fascinantna repubblica di Venezia, festa carnevalesca, finale do kasno u noć i ovaj fragment kao omaž na predstavu koja najavljuje kraj zime i buđenje ranog proljeća. Savršeno, caffè Florian, piazza San Marco, februar 2018., zavodi me čežnja, pa zamišljam vrijeme u kom su slavni Casanova, Lord Byron, Tizian, Hemingway, Wagner, Goethe, Picasso proveli jedan dio svog života u ovom gradu. Nekada moćna Mletačka Republika ukinuta je u maju 1797. godine. Posljednji mletački dužd Ludovico Manin napustio je Duždevu palaču, a zatim su francuski vojnici umarširali u Veneciju. Smrt Venecije – 1797. Zbogom Venecijo u kojoj je Pietro Longhi slikao otmene prizore iz venecijanskog života, a Thomas Mann pisao „Smrt u Veneciji”, zbogom Venecijo, sve što je lijepo kratko traje, na krilima magije vraćam se u stvarnost. Maske su pale.
Luchino Visconti - Death in Venice (film)
(Gustav Mahler - Adagietto from Symphony No.5)
po povratku,
dame i gospodo vrijeme je za performans -
Vrijeme događanja subota, u prolazu, s' povodom.
Performans za tango i dvoje.
U prolazu silueta, kontura, oblik, figura, linija. ..
Kad ste prolazili, okrenuli ste se, zapazila sam Vaš profil.
U prolazu, s' povodom, Vi ste rekli: -„plesao bih s tobom kroz najprometnije ceste jedan tango kroz crveno, tamo gdje nitko ne bi plesao, na vrhu Hendrixovog mosta, ni to mi ne bibilo dosta. Samo mi stani na prste, gorko--slatko, kao tango. Sve ovo još jednom ponovit bi trebalo, kao tango...”. Kao tango u prolazu. Gledano sa strane učinilo mi se, učinilo se Vama, nama se učinilo, ta silueta, kontura, oblik, figura, linija. Sve je ovo samo intermezzo koji kratko prekida neki slijed događaja, a sve je vrlo jednostavno da se zamisli. Ne pitaj me kako? Posebna priča. Bilo je to na rubu, na granici jednog doba koje prolazi i jednog koje počinje, orkestar svira posljednji, reklo bi se oproštajni, sve miriše na duhan i tango, miriše i oprašta, izraz tihi na usne se spušta, nikad viđeno jer je prvi put, nikad više jer je posljednji. To je tako i ne može drugačije. Život je i fantazija i istina i igra, sve ostalo zove se sanjarenje, odabrana slika, vatromet na noćnom nebu. Bilo je to na rubu, na granici jednog doba koje prolazi i jednog koje počinje. Sve počinje i završava mislima, ako smo spremni, vrata su otvorena. A Vi, da li ste istinski sretni ili tražite ravnotežu, živite li život, ili samo dišete i spavate sa uspomenama? Možda ćemo jednom plesati zajedno, nadajući se da niko neće primijetiti ni dodir ni osjećaj, čak i ako to bude opasno. El tango salón, prepliću se akordi, fragmenti i vrijeme, imam osjećaj kao da hodam na tankom ledu iznad čudotvorne dubine. Imam osjećaj kao da će svaki sljedeći korak odlučiti o mom životu i jednom fragmentu: -”plešimo kao trubaduri, između svetaca i kurvi, između Boga i svijeta ples! Ljudska tijela su slična kristalima koje nije moguće nositi zajedno, jer bi se pri dodiru mogli razbiti i plodovima, koji se, premda su netaknuti i brižno pripremljeni, pokvare ako se dodiruju. Tko ne pleše, ne zna što se događa”. .. Vatromet na noćnom nebu kao da padaju zvijezde, pregršt zvijezda, roj želja tuđih, ništa se ne čuje. Tišina. Posljednji ples u osam koraka i tri kruga, koraci i ono što se događa između hodanja u zagrljaju, krasna izvedba, prenošenje poruka i znakova bez riječi, performans za tango i dvoje.
fatalna privlačnost begüm Kadife . . . . .
Nikad se neću umoriti od putovanja. Vratila sam se, nije to bio san u koferu. Jedna stanica u vremenu u kojem putovanje oblikuje život. Putovati znači drugačije disati, biti inspirisan, skinuti koprenu sa očiju i učiti, vidjeti svijet kakav jeste, učiti o drugim i različitim i upoznati sebe bolje. Jedna stanica u vremenu, Istanbul, nekadašnja prijestolnica triju velikih carstava, Rimskog, Vizantije i Osmanskog carstva, Istanbul jedan od najljepših gradova svijeta, na dva kontinenta, na sedam brežuljaka. Carigrad na Bosforu, na Mramornom moru, grad iz 1.001 noći, posljednja stanica najslavnijeg vlaka na svijetu, Orient Expressa na liniji Pariz-Istanbul. Miris Istanbula, crni/rize çay, şişa nargile, potom je došla svila, zlato i kadifa, Dolmabahçe palača - posljednja rezidencija/dvorac Otomanskih sultana, marama s motivom ptice zlatnom žicom vezena. I biser, Bosfor između dva mora i dva kontinenta, njegova magija, jedan galeb leti visoko iznad valova kao galeb Jonathan Livingston, osjećaj posebne slobode, a more se plavi i mirno plovi moj brod. Sve što mogu i što hoću je odvesti sebe u taj ples. Pokušavam pronaći najbolji omjer života i stvarnost, pa ovaj fragment bez puno riječi i kičenja nije zbogom, nego samo doviđenja. Hoşçakal Istanbul, ne želim te napustiti, ali, vratit ću se ja opet kad vjetar bude povoljan, kao i uvijek .. (Januar 2018.)
Istanbul - grad sjećanja, Orhan Pamuk:
„Potpuno suprotno onome što sam osjećao u djetinjstvu i mladosti, za mene je sada Istanbul centar svijeta. Ne samo zato što sam tamo proveo gotovo cijeli svoj život, već i stoga što sam mu, poistovjećujući se s njime, tridesettri godine opisivao jednu po jednu ulicu, mostove, ljude, pse, njegove kuće, džamije, česme, čudnovate junake, dućane, poznate osobe, mračne tačke, njegove noći i njegove dane. Nakon izvesnog vremena, ovaj imaginarni svijet izmiče mojoj kontroli i postaje još stvarniji od grada koji sam živio u svojoj glavi. Tada, kao da svi ti ljudi i ulice, stvari i zgrade, sve zajedno - počinje međusobno razgovarati, uspostavljati veze koje ja prije nisam uspijevao osjetiti, počinju živjeti sami po sebi, kao da nisu u mojoj mašti i u mojim knjigama. Ovaj svijet, koji sam izgradio strpljivo mašatajući kao da iglom kopam bunar, sada mi se čini stvarnijim od bilo čega drugog. Pišem zato da bi cijeli svijet saznao kakav sam ja, kakvi su ostali - mi svi mi što smo život živjeli i što živimo u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, olovke, tinte. Pišem zato što, više nego bilo čemu drugom, vjerujem književnosti, umjetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se bojim biti zaboravljen. Pišem zato što nikako ne uspijevam biti sretan. Pišem da bi bio sretan”..
Slavni radovi - Hodač, Građani Kalea, Vrata pakla, Tajna, Uzaludna ljubav, Poljubac, Mislilac .. etc .. MISLILAC, sâm, izoliran u svojim mislima, nadvijen nad svojim paklom u kom ga misao lomi. To muško biće, zamišljen, sjedi na kamenu i desnom šakom podupire bradu, on je pun snage koja izbija iz njegovih širokih ramena i mišića ruku i nogu, iz stopala i šaka, snažan stav stvoren procesom razmišljanja. Taj misaoni proces je bolan i naporan. Svaki veliki umjetnik izvodi nas, uvodi nas u svijet metafizike i daje nam mogućnost da naslutimo ili slutimo ono što prelazi granice mogućeg iskustva, ono što prelazi granice prostorno-vremenske stvarnosti. Svaki veliki umjetnik izvodi nas, uvodi nas u svijet metafizike i daje mogućnost da formiramo i imamo mišljenje o nečemu, da stvaramo dojam/utisak, tj. impresiju. Riječima Rodina: – „zamislio sam nagog, zamišljenog čovjeka koji sjedi na stijeni, bradom oslonjenom na stisnutu šaku i sanjari. Plodno tlo za misli polako se obrazuje u njegovom umu. Prestaje da bude sanjar i postaje stvaralac. Ono zašto on misli, nije samo u njegovom mozgu, zgrčenom čelu, raširenim nozdrvama i stisnutim usnama, već i u svakom mišiću njegovih ruku, leđa i nogu, u stisnutoj pesnici i zgrčenim nožnim prstima. Onoga dana kada sam ga zamislio postao sam drugi čovjek”. Riječima Rodina: – „oblikovati sjenu znači izraziti misao. Svi majstori stignu do zida one zabranjene šume u kojoj boravi nedokučiva tajna. Neki od njih bolno ozljede čelo lupivši glavom o zid, drugima, pak, onima čija je uobrazilja vedrija, pričinjava se da preko zidova čuju milozvučne ptice koje nastanjuju tajni vrt. ... Vi ste u mojim djelima tačno zapazili trzaj duše ka možda varljivom carstvu istine i bezgranične slobode. Zaista je u tome tajna koja me uzbuđuje”.
- Misao je kriva, napisao je Leonid Nikolajevič Andrejev.
- Cogito ergo sum. Mislim, dakle jesam, izreka René Descartesa.
POLJUBAC, planetarno poznat, prvobitno nazvan Francesca da Rimini, po italijanskoj plemkinji čije ime je Dante Aligijeri učinio besmrtnim u svojoj „La Divina Commedia” iz koje je Rodin dobio umjetnički udisaj, nadahnuće za umjetničko stvaranje. Poljubac, nevjerni ljubavnici Paolo Malatesti i Frančeska de Rimini, uvijeni, obuhvaćeni, obavijeni sami sobom, njihov zagrljaj čini ljubav još većom, tragična ljubav u sukobu s moralnim zakonima vremena završava nesrećom i uništenjem. Poljubac uklesan u hladni mramor. UZALUDNA LJUBAV „Fugit Amor”, jedna od najljepših Rodinovih kompozicija, dvoje u savršenom kretanju, blisko povezani u vječno lutanje dvoje vezanih za njihov grijeh zabranjene ljubavi.. Simbol za uzaludnu ljubav je znak ispovjest po kojoj se nešto može prepoznati, saznati ili zaključiti, skrivena smisao teme, motiv rastanka ljubavnog para kad ljubav neravnomjerno gasne. Melodramatične skulpture, vajarska umjetnost, ukrasi, osjećajne i misaone nit, klesanjem se »upisuju« u mramor, „Fugit Amor”, „Le Baiser ”, „Le Penseur”.
-
Bilo čiji život, bez izuzetka o kome se radi, moguće je ispričati i u jednoj rečenici, ili ni cijela knjiga ne bi bila dovoljna. Ljubavna Rodinova veza sa skulptoricom Camille Claudel je komplikovana desetogodišnja ljubavna priča. Kamil, tragična muza i ljubavnica, Ogist njen mentor i ljubavnik, slavni Rodin. Komplikovana ljubavna veza sa puno svađe, rastanaka, mirenja i povrataka i na kraju kraj. Zauvijek. Sorry, not sorry! Désolé, pas désolé! Izvini, nema izvini!
Sorry, not sorry. Désolé, pas désolé. Izvini, nema izvini.
Kamil je zauvijek zašutila, depresija i opsesije, zatvorila se u sebe, mentalno bolesna trećinu života provela je zatvorena u sanatorijumu za umobolne, u potpunoj izolaciji. Njena najpoznatija skulptura je „LA VALSE”. Poljubac genija i valcer, koncert za umjetnost i ljubav. ..Rodin je sačuvao uspomenu na svoju veliku ljubav do kraja života, nastavio je raditi i stvarati svoju umjetnost i ostao zauvijek slavljen i hvaljen jer je skulpturi udahnuo pravi život, odslikavajući život i umjetnost slobodom izražavanja. Rodin, otac moderne skulpture, mislilac kiparstva koji prati vlastitu umjetničku ideju, jer, „skulptura je umjetnost ispupčenja i udubljenja, umjetnost oblika u igri svjetlosti i sjene”. 100 godina brzo prođe, ali, Rodin est là! (Rodin je ovdje!)
MAGIJA MIRISNIH KAPI. PARFEM „Fugit Amor”, umjetnost kao inspiracija, parfem inspirisan skulpturom, svečano predstavljen 2017. godine, un parfum pour homme et femme. Parfem nudi savršen sklad između hladnog i moćnog mramora i njegove nježnosti i topline, klesan rukom i milovanjem umjetnika. Parfem „Fugit Amor” u visokim notama naglašava začinsko lice mirisa akordima, ružičastog bibera, đumbira, kardamona i cimeta. U srcu je dominantan karanfil, dok je osnova sačinjena od drvenih nota vitivera i kedera, uz toplinu ambera i mošusa.. Svojim izborom daješ smisao određenom trenutku, zatvoriš oči i ploviš bez prestanka. I tu se moja priča završava. Noć je filter, zadržava sve što udahnemo. C'est la vie, 100 godina brzo prođe. ..
Nikada nećemo saznati ko je skovao riječ za vrijeme koje dijeli sumrak i osvit, nikad nećemo saznati u kom je vijeku ona postala znamen zvjezdanog prostora (napisao je Borges). Don't cry for me, ja ću se vratiti i ja ću biti milion (ona).
Suton (ili sumrak, predvečerje, polumrak, smiraj) i što da radim u vrijeme nakon zalaska sunca, osim da odšutim u tišini zelenila i zelenog mjeseca, zeleno u boji kao što su trava i smaragd. Tokom pokoljenja i stvaranja života, ljudi izgradiše moć. U početku bijaše sljepilo i san i trnje što se zabadaše u bosu nogu i strah od vukova bijaše i postade život simfonija, opsežna orkestralna skladba u četiri glavna stavka, kao četiri godišnja doba; rođenje, djetinjstvo i odrastanje, zrelost, smrt, kao život kojem često gledamo u leđa, dok lice ostaje tajna i pitanje da li postoje igrači koji bi nas mogli zamijeniti i da li je sve upravo onako kako treba da bude? Sve je igra, cilj je pobijediti protivnika. Volimo u ulicama i kućama da ima malo čarolije, magije i valjda ne iz učtivosti i "dvorske uglađenosti" još uvijek se daju pokloni/darovi/komplimenti/ u vrijeme neljubaznosti i prostote. Gdje je nestao bonton, kultura i lijepo ponašanje? Uzmam slikarsko platno, kist, boje, štafelaj i stvaram umjetničko djelo. Ja sam ples, zovem se tango i čarobno plešem, dva plesa u zagrljaju između gledanja i zaborava, između sadašnjosti i sjećanja i muzika sa slike, putovanje i struja u stopalima, savršen osjećaj. Tango za dvoje. U međuvremenu jedan čovjek zaboravlja na bol, tone u osjećaj goleme samoće i boji se onog što ne razumije. Oprosti mu Bože, taj čovjek ne razumije i prije nego što se sve završi, daj mu iluziju nježnosti do neke druge prilike, jer, ako dvije ili više boja zajedno mogu izazvati osjećaj harmonije, onda može i jedan s drugim, jedno s drugim. Ovih dana smjenjuju se sunce i kiša, procvjetala trava zelena. Divno je! "Verde que te quiero verde.. Zeleno, volim te zeleno. Zelen vjetar, zelene grane" (napisao je Lorka).
Pripremite i kišobrane i sunčane naočale, uvijek poslije kiše dolazi sunce, a prema predviđanjima meteorologa, očekuje nas dugo, vrelo ljeto. Ništa ne vjerujem dok ne bude, jer niko ne zna što će biti. Sunce zalazi, a na licu ostaje sjaj. Gasim svjetlo, za koji minut biće tama i crni mrak, na svemu što dotaknemo ostaje trag.
značenje riječi zvijezda
Pablo je muško ime latinskog porijekla.
Dolazi od latinskog paulla, što znači malen.
U slavu umjetnosti četiri su;
Pablo Picasso jedan od najvećih slikara
Pablo Casals jedan od najvećih violončelista
Pablo Neruda jedan od najvećih pjesnika
Pablo de Sarasate jedan od najvećih kompozitora.
"Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu, mjesto u prah pređi sav u zvijezde". (A.B.Šimić)
Dubrovnik, promjena ritma, tonaliteta, dok tema ostaje prepoznatljiva. Tajna je u plovidbi, putujem u pravcu da se malo odmorim, na nekoliko dana da mi zastane dah, ostavljam sjever, putujem na jug, žanr avantura. Svijet u kom univerzumi eksplodiraju, svemir se urušava u rupe bez dna, vrijeme se usporava u među zvjezdanim prostorima i ljuljuška se poput površine mora..."O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave" ..
("Dubravka" - idilična igra u tri čina, u čast ljubavi, slobode i pravde, smještena u dubravi Dubrovnik, XVII stoljeće). U slavu Điva Gundulića 1589. - 1638.
"O, BOŽE, JA SE MOGU SMJESTITI U ORAHOVU LJUSKU I SMATRATI SE KRALJEM BESKRAJNOG PROSTORA"
Putevi šalju odsjaj prema nama na srebrenom poslužavniku, okeani nas zovu ka sebi, a poslije, .. ljepotu zapljuskuju talasi. I dođemo tamo gdje smo pošli, bila pomorska nesreća, zastave na gradskim zidinama na pola koplja, upaljene svijeće pred ulazima, terasama i prozorima kavana. Samo jedan dan padala je kiša, bila subota. Slutim da tamo negdje pada snijeg. Sve je moguće. Jutrom se sunce vratilo, toplo, kamenom popločana Placa reflektira bijelu svjetlost. Slike na kamenu uglačanom. Kad se sunce sakrije, sasvim drugačije svjetlo preplavi ulice, sve je obojeno, bezbroj tamnijih nijansi, zrak postaje hladniji. Kad sunce zađe, noć uljepšava sve što dotakne. I dođemo tamo gdje smo pošli. Ulica od Domina, apartman i bjelina, na zidu jedna slika na dar. Živjeti sretan život, pa se čini da sam prestala biti i da ponovo postojim. I jedan drugi, neki čudan drugi kozmos nastaje. Svaka dobra priča je ljubavna priča, ali svaka priča mora nekako i završiti. .. LOVRIJENAC. Gledamo je sa terase na Pilama, visoko gore na stijeni, najviša, najveća i najljepša od dubrovačkih tvrđava. Lovrijenac izgleda kao dvorac Kamelot, blistava tvrđava moći i čarolije. Ona je i esencija ambijentalnog kazališta, svi dubrovački Hamleti igrali su se na toj tvrđavi. "Hamlet" na Lovrijencu, Dubrovačke ljetne igre, noć i kazalište pod nebom, gdje princ Hamlet propituje život i traga "za nečim" i rješava umom i u umu, gdje njegov stav prema svijetu jeste dubokoumnost, produhovljenost i uvjerenje; .. "To be, or not to be: that is the question: Whether 'tis nobler in the mind to suffer, the slings and arrows of outrageous fortune, or to take arms against a sea of troubles, and by opposing end them"., vječna dilema, kad se treba ili se mora birati između dvoje podjednako, odluka da li učiniti jedno ili drugo. Da li smo svi mi Hamlet u stvarnom životu pred dilemama kako završiti koji čin u našoj predstavi života?.. Svi glumci na svijetu žele igrati tu rolu, Hamlet je simbol teatra, glume, kruna glumačke karijere, on je aktuelan i biće zauvijek jer postavlja suštinska pitanja za čovjeka. Ali, samo su rijetki tu želju ostvarili i ostali zapamćeni, svi ostali su otišli u dim. (slavni: John Gielgud, Laurence Olivier, Richard Burton i Daniel Day-Lewis)
I da ne zaboravim; sutra, kad se vratim na sjever. Uvijek kad pomislim na Dubrovnik, uvijek se dogodi i jedna pjesma u meni. To je jedna sentiš pjesma, jedna posebna pjesma. Pamtimo je kao metaforu za Dubrovnik, simbol za ljubav, srce probodeno Kupidovom strijelicom. "Dok palme njišu grane" Dubrovački trubaduri, zamjena za uspomene iz mog kofera. Svaka priča mora nekako završiti. Sljedeće najbolje vrijeme je danas. Prezent, vrijeme sadašnje. Ne postoji drugo vrijeme. Na zapadu uvijek nešto novo. "Otvara se nova stranica, stranica ponovo pronađene nade i povjerenja, hajdemo voljeti Francusku", - poručio je Emmanuel Macron novi francuski predsjednik. Liberté, égalité, fraternité. .. Na prvi pogled mnogo toga je nemoguće. Ali, ništa nije nemoguće, sve je moguće.
________________________________
suština je u tekstu, sve ostalo je šminka
- Koga zanimaju teme o kojim pišeš?
- Vjerovatno je malo onih koje to zanima, ali, mi to ne znamo.
- Ti misliš da je to važno, ali nije to svakom važno. Važno je tebi i nekolicini.
- Zanima li tebe?
- Da.
- Pa zbog tebe i nekolicine pišem, sve ostalo je dim. Suština je u tekstu,
sve ostalo je šminka koja se koristi za ukrašavanje, a ti pronađi sinonim
za lice. Ovo je fragment o jednoj ženi i jednoj knjizi i u vezi su.
.. "Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubistva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama”. (Franc Kafka)
Knjiga koju volim „Kad je Niče plakao, roman o opsesiji”, originalni naslov: When Nietzsche Wept, A Novel of Obsession, Irvin D. Yalom. Roman prati život istaknutih intelektualaca krajem XIX stoljeća uoči rođenja psihoanalize, zasnovan na stvarnim događajima u koje je pisac dodao neodoljiv spoj istine i fikcije, drama o ljubavi, očaju, sudbini i želji, težnji da ostvari određene zamisli. Svrha, smjer, htijenje, cilj, poenta, esencija, koktel, život. Radnja romana se dešava u Beču i Italiji, glavne ličnosti su stvarne: eminentni Dr. Josef Breuer (preteča psihoanalize), najveći europski filozof Friedrich Nietzsche, Lou Andreas-Salomé (Ničeova muza koju biografi navode kao jedinu Ničeovu ljubav i to platonsku), tvorac psihoanalize Sigmund Freud, Wagner, Brahms, njihovo imaginarno druženje, Brojerova anksioznost, Ničeovo očajanje. Ovaj roman započinje dolaskom neodoljive Lu Salomé kod doktora Jozefa Brojera u Beč kako bi ga nagovorila da pomogne njenom dragom prijatelju Fridrihu da liječi njegovo samoubilačko očajanje svojom eksperimentalnom "terapija razgovorom" zahtijevajući od njega da nastoji liječiti Ničea tako što će on misliti da Brojer liječi njegove glavobolje, a u stvari da pokuša zaviriti u njegovu dušu i izliječiti njegove depresivne psihoze. Doktor prihvaća izazov. Takozvana terapija razgovorom kao tretman. U početku, Niče je nepovjerljiv i čuva priču o svom životu u strogoj tajnosti. Tijekom druženja i razgovora, doktor počinje da otkriva svoje tajne i da se suočava sa svojim traumama, Niče otvara i svoju dušu. Nastaje preokret - doktor postaje pacijent, a filozof njegov terapeut. Dva čovjeka, briljantnog uma, briljantni i blistavi u figurativnom smislu, proniknuti će u dubine osobnih opsesija u pokušaju da pomognu jedan drugom otkrivajući privlačnu snagu prijateljstva. Knjiga donosi sjajnu priču za one koji vole filozofiju, fantasy prikaz koji je tako jak da i veoma jak čovjek može zaplakati, kao što je i Niče plakao. Psihologija i misao u umjeću života u kojoj ugledni američki profesor psihijatrije Irvin D. Yalom spisateljskim umjećem ispisuje složenu priču koja oduševljava. Nisam dozvolila da me pri čitanju spriječi funkcija činjenice da je roman fikcija. Knjigu sam čitala studiozno, uz razmišljanje, na neke dijelove sam se vraćala i nekoliko puta. Kad bih poslije izvjesnog vremena knjigu ponovo čitala, čitala sam je opet na nekakav moj poseban način. Preporučujem je svim srcem, jer može promijeniti mnogo toga u nama. Zašto je Niče plakao?
(„Za trenutak su Brojer i njegova gošća sjedjeli u tišini. Onda ga je Lou Salomé pogledala pravo u oči i počela:
- Ja imam prijatelja koji je zapao u očajanje. Bojim se da će se vrlo uskoro ubiti. Za mene bi to bio gubitak
i velika lična tragedija jer bih snosila određenu odgovornost. No, mogla bih to da podnesem i prebolim.
Ali, (nagnula se ka njemu, govoreći mekše) taj gubitak bi mogao biti daleko širih razmjera:
smrt tog čovjeka imala bi značajne posljedice po Vas, po europsku kulturu, po sve nas. Vjerujte mi.
- Koje taj čovjek? Vaš prijatelj? Jesam li čuo za njega?
- Još ne! Ali doći će vrijeme kada ćemo svi čuti za njega. Zove se Fridrih Niče. Niče je bolestan, ozbiljno bolestan.
Potrebna mu je Vaša pomoć.
- A kakva je priroda njegove bolesti? Koji su simptomi? Na početku ste rekli, zar ne, da tražite moju pomoć
zato što je Vaš prijatelj ozbiljno bolestan?
- Ne, doktore Brojer, rekla sam da imam prijatelja koji je u očajanju, koji je u opasnosti da sebi oduzme život.
Očajanje, a ne corpus profesora Ničea je ono što tražim da liječite” ..)
O nekim ni spomena nema, nestali su kao da nikad nisu ni postojali, kao da ih nikad nije ni bilo, a neki se proslaviše u svom vremenu, bijahu slavni u svoje doba i u dobu danas, ostaviše ime i djela za sobom, o njima još uvijek govori i piše kao da je jučer bilo. .. Februara 1861. u Sankt Peterburgu, u obitelji Gustava von Saloméa rođena je djevojčica, (sweet Aquarius), dali su joj ime Lujza, od milja su je zvali Lu. LOU ANDREAS SALOMÉ. Nakon smrti oca, Lu odlazi u Švicarsku na studije filozofije, kasnije u Rim, Berlin, Beč, Minhen. Hiljade redova napisano je o njoj. Ova žena, najzagonetnija među ženama i dan danas budi pažnju i u vezi sa njom uvijek se postavlja isto pitanje: šta je to bilo u njoj i kako je uspjela biti do te mjere facinantna, magična, duhovno neodoljiva za najveće muške umove toga vremena. Bila je njihova fascinacija, ali istinski nije pripadala nikome, ona je bila ta koja je ostavljala svoje muškarce, ali i ostajala prijatelj s njima i posvećivala im književna djela, pisala o njima. Oni su u njoj su pronašli ženu koja je za njih predstavljala izazov, koja ih je poticala, u njoj su njihove zamisli nailazile na jednakovrijedan i prikladan odjek budući da je bila sposobna da ih razumje. Svi su oni bili fascinirani njenim umom, njezinom neobuzdanom maštom i težnjom da se upusti u sve što je nekonvencionalno. Njemačka filozofkinja, cijenjena intelektualka porijeklom Ruskinja iz aristokratske obitelji, psihoanalitičar i pisac, bila je u bliskim i prijateljskim vezama sa mnogim umjetnicima i misliocima s kraja XIX i početka XX stoljeća (Rainer Maria Rilke, Carl Jung, Friedrich Andreas, Sigmund Freud, Richard Wagner) i naravno Friedrich Nietzsche, koji je nakon prvog susreta sa Lu u pismu joj napisao "dugujem ti najljepši san svog života". Da li je on najviše volio Lu, ili je to bio Rilke, ili neko drugi, niko to ne zna. Bila je žena ispred svog vremena koja je svoj život živjela po svojim pravilima, a najviše zato što je bila samosvjesna. Naime, sposobnost pojedinca je da prepozna i primijeti vlastitu osobnost ne miješajući je s ponašanjima, emocijama, mislima, riječima, osobinama drugih. Samosvjestan pojedinac poznaje i vidi sebe, prepoznaje svoja ograničenja, zna što želi ili ne želi i koje su mu vrijednosti. Svi ti atributi koji nisu pomodni asesoari mogu se pripisati Lou Andreas-Salomé, jer, kako je i napisala: "sve dok žene ne shvate sebe predanije i dublje u svojoj različitosti od muškarca, sve dotle neće znati koliko je moguće razviti se u toj građevini sopstvenog bića". Ili kao što je rekao gosp. Freud: "biti potpuno iskren prema sebi odlična je vježba". Ime Lou Andreas- Salomé i danas se vezuje uz njen opširan književno-publicistički opus, kao i za duhovne i fizičke veze .. Ustvari, njen život bio je njena najveća umjetnost. Završavam ovaj fragment, a Vi ako želite da pročitate još toliko toga o Lou, ukucajte njeno ime, pritisnite enter i otvorit će vam se impresivne stranice ispisane i njoj posvećene. Njena impresivna biografija i uvijek aktuelna priča čak i poslije 80 godina koliko je prošlo od smrti njene, 5.februar 1937.,.
Uputstvo za upotrebu:
Nikad se ne prestati boriti, bez obzira na rane. Rana će često krvariti. Da brže zaraste i da spriječiš nastanak ožiljka, ranu pažljivo očisti i ukloni prljavštinu. Čak i kada svjetlo nestane, uzmi mač i da se držimo zajedno. Jer dok se držimo zajedno, uvijek će biti nada. Ne postoji, ne postoji zamjena za pobjedu.
(napisala je moja knjiga: fragmenti vremena elTangoTango)
Ne mogu zamisliti život bez umjetnosti, vizuelni izraz, umjetnost u pokretu, sloboda sadržaja i forme. Ja individualist, ne želim bolje, imam najbolje, znam što hoću, znam gdje želim biti, znam šta ne, znam šta da, oblačim se ekscentrično, crno je moja boja, ne želim da se dopadam svakom, ne želim biti drugačija, dobro je biti prilično lijep i mnogo pametan. Malēna canta el Tango, u svaki stih ona stavi srce svoje. Inspiracija dolazi u neočekivanim trenucima kad se ne nadam, tad zaboravim ono obično i stvaram svoj zvuk bez pritiska vremena. Udisaj, pojačana jasnoća, a ponekad me pljusne i sentimentalni flashback kao onaj kad smo se vrtili u krug danima. Dalo se to naslutiti onog dana, bila sam u svilenoj haljini, bosa, pušila na muštiklu. Svirala je ona pjesma, zemlja se tad okrenula oko mene, zavodi me, stvara ovisnost od koje se ne želimo odviknuti. Ništa i sve. Ništa je postalo sve. Nikad niko, kao nekad neko. Sentimentalni flashback. Sjećanje do kojeg nam je stalo i koje nam je važno produžavamo čestim podsjećanjem. Ako zapišemo, nećemo zaboraviti ni za 100 godina.
'KAD BIH BIO I BESMRTAN, IZMISLIO BIH SMRT DA SE UVJERIM U LJEPOTU ŽIVOTA'
Starting a new life, new look, new deal, something new, new style. Kult café bar is a brand new friendly neighborhood bar and performance space! Live music, café bar. Mi krademo svaku suzu, dok nas vaš osmjeh ne ubijedi u suprotno. Možda treba skrenuti lijevo, trebali bi skrenuti lijevo na sljedećoj krivini. Zašto? Zato jer i sitnica može biti posebno izdanje, mala svečanost, ako joj damo dovoljnu i pravu dozu pameti. Zato, jer je sve povezano, u svemiru je sve u vezi, i šta bi bio dan bez noći, zima bez ljeta ili jesen bez proljeća? Kako bi smo znali šta je život da nema smrt? Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, novog, originalnog. Just beginning or beginning anew. You are the sun, I am the moon, You are the words, I am the melody for perfect day and perfect night, dance with me one more time, come here and visit my world, don't get lost' cause I am waiting .. Dragi Jean Richepin, jedan tvoj citat me fascinira, I copy and paste:
"Even if i was immortal i would invent death to convince myself of the beauty of life".
Ne zaboravi, crno-bijelo je crno-bijelo. Ne zaboravi, svi smo mi lutalice na ovoj zemlji, Gypsy Soul. Ne zaboravi: "želja je pola života, ravnodušnost je pola smrti". Fotografije su slike koje vide naše oči, fotografije su rečenice u građenju, izražavanju, kazivanju priče. Ako ti fotografije nisu dobre, nisi dovoljno blizu - rekao je Robert Capa. Kad plava dominira everything is possible, nijanse plave, beautiful blue, plava ptica, plavo nebo, plavo more, plava planeta, galeb Jonathan Livingston, blue jeans, plava kosa. Everything is possible,everything is blue, and freedom, freedom always.
Da sam ptica, ali nisam. Nisam.
Možemo zadržati malo zlata pri dnu duše, dok vrijeme ne ugasi plamen i posljednju priliku. Da li je riječ o drami i slikama iz iskustva potpuno je nevažno, potpuno je nevažno da li je fikcija ili nije. Važno je da se ne gubi konac, nit, spona između života i teatra u doba jeftine bižuterije i jeftine ponude. Ne želi se vraćati u prostore u kojim nema ništa, prostore koji su prazni i nevažni. Ništa ne znaš o njoj, ona je samo virtualna slika što oku daje privid da se nalazi u ovom prostoru, niko je ne zna ovdje, ona dođe, bude, napiše pismo, zaključa vrata i ode, vraća se kad ona hoće. I tko bi mogao skrojiti njeno pravo ime i prišiti ime njeno na rever svog kaputa?, i čije ime ona da stavi na svoju lijevu stranu kao broš i da ode, da se nikad više ne vrati?
igla, konac i umorno srce,
umorno srce držimo u lijevoj ruci
Žena ide prema sjenki. Ta sjenka, taj hlad je svijetla mrlja na njen hod. Hoće li sresti sjenku čovjeka i zaustaviti je ili će nastaviti hodati, ili će sjenka njegova zaustaviti nju, ili će i žena i čovjek poći svojim putevima i krenuti u noć, hodajući do jutra i čekajući da svane i sjenke da nestanu.. Nešto će već smisliti. Svaki dan jutrom je novi početak, vjerovatnoća za uspjeh, vrijeme sadašnje. Vjerovatnoća je broj između 0 i 1. Misliš da ne možeš, nema šanse, a ima. Ima. Uvijek postoji odlučujući trenutak. Traffic light, zeleno (idi!).
-
Februar i vrijeme je pučkih svečanosti i maskiranja, maškare i karnevali, pod krinkom svi mogu biti svatko, svi mogu biti sve, sve je dozvoljeno do posljednjeg daha, slavi se dolazak proljeća i početak novog života i posljednji utorak u februaru, pokladni utorak. A ti misliš da te niko prepoznati neće. Nikad se niko nije iza maske/krinke potpuno sakrio. Nije! Astrologija kaže da osobe rođene u znaku vodolije uvijek mogu da vide svijet pun mogućnosti. S' pogledom na život uhvatiti sve lijepo što se nudi. Otoplilo, osjeća se u zraku, ne pritišće studen i tama zime, toplina sunca topi snijeg, toplina prvo u zrak pa će u vodu i u zemlju. Božija milost i blagoslov stiže sa nebesa na zemlju i toplina k'o krzno grije. Vraća se život, pupoljci, rano proljeće, traffic light, zeleno, zeleno između plave i žute u spektru, u boji kao što su trava ili smaragd.
Zbogom februar!
Dolazi vrijeme za buđenje iz zimskog sna, probudimo se i nastavimo budni dalje putem i više ništa neće biti kao što je bilo. Bila jednom jedna kuća usred mora na jednom otoku, kuća je imala kulu, terasu i stepenice koje se spuštaju do mora i jedno drvo koje cvjeta između marta i aprila. Sjaj je moja najdraža boja. Sve čeka buđenje proljeća, čudo proljeća, drugo stanje.
10. februar 2017., iza ponoći.
(btw: ".. i nemojte dopustiti blogiranju da bude zamjena
za važne stvari u vašem životu u kojim bi trebali uživati.
Živite, pa tek onda pišite."), with love, Tango.
Ne mogu objašnjavati šta je onda bilo, već sam izrekla nekad između redova, a bilo je to kao u filmu sa pucanjem
i plakanjem, pogodak, folirantsko padanje, teatralna, nevjerovatna gluma i kraj, posljednja sekvenca filma.
I skineš kostim, obrišeš šminku, okreneš se, pogledaš i odeš, zatvoriš vrata za sobom. U filmu se dešava
kako je zabilježeno u scenariju, u pozorištu se prvo digne zavjesa, pa se odigrava drama. U životu je kod svakog
drugačije, najprije se odigra drama pa se podigne ili padne zavjesa, skineš povez sa očiju i obriše se prašina.
A onda potražiš tajno sklonište, krevet i postelja, mjesto gdje snovi ili kratko ili dugo traju dok ih ne izbriše buđenje,
izbriše ih proticanje vremena. Prošla je noć, kao i svaka druga, zapuhao je vjetar i sve je odjednom nestalo.
Te noći, tačno u pola dva slikam prstima, slika urađena na zidu zvala se "NIŠTA SE TRENUTNO NE DOGAĐA",
a toliko toga se vidi u oslikanom prizoru, umorno popodne, sve podsjeća na jedan libretto, jedna ulica, impresija
i tamni namazi bojom i umjesto kista otisci prstom na licu. Da li sam bila iskrena ili je to bila moja igra? Ne znam.
Sve je trajalo kratko, sve je stalo u jednu noć, igra par ili nepar. Ima nešto što ja ne razumijem ili nisam oslikala,
ima nešto što nije izgovoreno do kraja. I učiniš nešto neoprostivo iz razloga da poravnaš račune ne razmišljajući
šta će kasnije biti i kako će se to reflektirati na život. Nećeš, a to uradiš i nastupi takozvana siva faza, sve nijanse.
---
Ali, ima jedna nova slika, slika na vodi. Slika je crno-bijela, a nije. Ovisi kako vidiš, ovisi od stanja uma i tvog
gledanja svijeta. Važno je znati razliku gledanja crno-bijelo i gledanja u boji, razlika je u načinu i trajanju gledanja,
jer tad se sve nesavršenosti i greške pokažu, jasno označe i jasno istaknu. Ima jedna nova slika, slika na vodi.
Slika je crno-bijela, a nije. Nije iluzija. Bjelina obećava sve mogućnosti, a crna ne objavljuje završetak.
Ne mogu da odolim utisku koji su na mene ostavile ove fotografije i video. Selo Jasenova / Srebrenica - Bosnia Argentaria, jedinstven prizor. Dženeta, Fatima, Kadira i Ćamka. ".. Bosanske vile na konjima, poput ljepotica iz američkih kaubojskih filmova, jašući na konjima koje uzgaja njihov otac Emin Bektić, pokazale su nevjerovatno umijeće i ljubav. Ako želite imati pozitivniji život, stvar je vrlo jednostavna: razmišljajte pozitivno, klonite se svega što vas čini nesretnima ili pak u vama budi negativne emocije".
Selo Jasenova, januar 2017.,
Ne osobno meni, nego općenito ovih dana neko zlo, nevolje, tjeskoba, jad, muka, loši ljudi, loši ljudi. Šta se dešava? .. Znam šta se dešava. Dišem tiho. Bolje mi je misliti o nečem drugom. Druga tema. Tema - osnovna osjećajna i misaona nit koja povezuje značenje različitih elemenata teksta. U muzici to je cjelovita, melodijski, ritmički i harmonijski dovršena muzička misao. Lijepo pisanje, tema je svila.
„Ja sam bio pogrešan kad sam ti stavio ruku na rame, tamo je držao dugo i govorio riječi. Ja sam bio pogrešan kad sam tražio da mi kažeš koja si strana. Postoje pravila igre, ti znaš da ne možeš sama. Ispod svih tih zastava što vijore svud oko nas ne postoji mjesto gdje mogla bi stati, visoko dignuti ruke i pjevati našu pjesmu i pjevati našu pjesmu. Ja sam jednoga dana slučajno našao put ispod svih tih zastava što vijore. Kapi s oboda sada padaju na uže i gun, ja sam slobodan, neka s moga vrata vijori šal od svile. Neka s moga vrata vijori šal od svile ..”
(lyrics by "Haustor")
nije mi ništa, samo neka brzo prođe
Vrti mi se u glavi, hoću da povučem crtu koja se ne vidi. Ta crta može predstavljati bilo šta, ništa posebno. Vidimo se kad pospremim i stavim stvari na svoje mjesto, kad se vratim kući. Gdje su mi cipele? .. Isto mjesto, drugo vrijeme, decembar 2016., samo ne pogrešan korak, samo ne u pogrešan voz. Brzi voz dolazi na drugi peron treći kolosjek. Nije mi ništa, samo neka brzo prođe. A hoće,.
____________________________
„Veliko čovječanstvo“ - Nâzim Hikmet
Veliko čovječanstvo je putnik na palubi broda
treća klasa u vozu,
na nogama na putu
veliko čovječanstvo.
________________________________
I rat i mir. "Nepoznat netko donio je jesen u sjevernu sobu. Već cijeli dan i cijelu noć i juče plače kiša posmrtnu sivu pjesmu bez napjeva, bez nade. Negdje daleko na jugu topovi tutnje. Na cesti mrtvaci jašu u tutnju luđačke kavalkade, a nariču za njima crni kestenovi i teče sprovod žalosnih stvorenja. Jecaju negdje trube, urliču čete i sve je sivo i kišno i bez nade. O, koliko sad ih plače i gine i proklinje i vrišti i mir i tmina i opet jeca kiša. A za njima žedni ljubavi na kiši plešu, svi jure po kiši i jure kao da plivaju, čas tonu, čas snivaju, te se gube k'o snovi. Plešu oblici. Svilene čarape žena, topla tjelesa u svili" ..
Plakao sam, zato sam plakao, ništa drugo nisam ni mogao. Ali nije bio kraj. Nije. Nema kraja. I to nije sve, jer moglo je bolje. Najbolje se malo udaljiti od ateljea, otići na neko drugo mjesto po inspiraciju, tad sve dobije pravo značenje i u posljednjoj fazi prepoznat će me Vaše lice kad budete ovu kartu čitali. Sinoć, večeras, noćas, mjesec i mjesečinu prekrili oblaci, kuća ima terasu pa će biti ugodno provesti predvečer kad se gasi dan i piti čaj od cimeta sa malo limuna. Tamo negdje rat, ovdje bio, sad je jesen, mir, na južnoj hemisferi proljeće. Jedamput sam izrekla jednu laž, bila je teška nekoliko godina. Slatka laž u koju su svi povjerovali. Gledam u nebo, snijeg mora pasti kad za to dođe vrijeme. ..
Zemlja je najljepši planet u sunčevom sistemu, Zemlja je jedina planeta koja ima život. Za sve one koji smatraju da Zemlja zaslužuje našu ljubav, pažnju i poštovanje, Pariški sporazum o klimi stupa na snagu danas. Čovječanstvo će gledati na 4. novembar 2016., kao na dan kad je čovječanstvo zatvorilo vrata neizbježnoj klimatskoj katastrofi.
- Da li će ljepota spasiti svijet?
- Ljepota će spasiti svijet!
Objavi u svim novinama, neka čitaju o tome, vrijeme da se istinita verzija događaja pročuje. Stižu me riječi, poenta je da se shvati značenje slova i riječi, da se shvati glavna misao, cilj, suština, ono glavno o nečemu u nečemu, esencija. Ne mičem nikud, stojim, gledam, čekam i pitam se šta mi znamo o tome? Da li znamo gdje se nalazimo?
Uradimo nešto da i dalje ostane plava i zelena!
__________________________________________________________________
Ludovico Einaudi, italian pianist and composer, "Elegy for the Arctic". With the go al of focusing the public opinion on the importance of save the Arctic, he has decided to perform with his piano in the middle of the Arctic pole, surrounded only by ice and silence. The result was pure magic. Here is the video of his concert on a floating platform in the Arctic. The beauty will save the world.
Bez komentara. Sa riječi na djela!
________________________________________
Oh it’s such a perfect day, such a perfect day!
Ništa ne podsjeća na jesen kao kesteni, divlji i pitomi .. 1. novembar i nije mrtva sezona, nije vrjeme umiranja, ni vrijeme mirovanja, ni vrijeme bez događaja, samo su dani kraći i sunca je sve manje. Znam zašto se divlji kesten nalazi u gradskim parkovima i šetalištima, a pitomi, nježni kesten u šumi. Postoje putevi koji nas vode i na drugi pogled sve može imati drugo značenje. Na prvi pogled u noćima i tuđim licima nije uvijek kao što izgleda, taj ready to wear nije savršen kroj već ekspresija svakog od nas pojedinačno, nedovoljno za uvodni dio upoznavanja povodom dramske radnje sa licima koja se u drami pojavljuju. Na prvi pogled ili drugi, treći. Da li u posljednjoj fazi prepoznamo pravo lice? .. Moji zidovi nikad nisu crni kao zidovi u ovoj sobi na kojim slikam slike onako kako ih zamišljam, moj lični kroj i izraz u zavisnosti od stila u sezoni, sva prava zadržana, kopiranje je zabranjeno. Jesen, nova pozorišna sezona, vrijeme je za umjetnost i ogrtač od krzna. I jednom rukom obgrli oko ramena i zaštiti od studeni,pod veliki kaput od najfinijeg engleskog štofa postavljen svilom. Onako usput, stiglo je nježno vrijeme. Oh it's such a perfect day, Oh such a perfect day. "Perfct Day" by Lou Reed, Bono, Elton John, D.Bowie, Duran Duran, Dr. John, Tom Jones ..
One may live without bread, not without Roses.
Hiljade dana su bili i prošli. Da li je završilo vrijeme kojeg se niko neće sjećati? Nije.
Prodato. Ostalo srce. Nema ruže od hiljadu dana, neće procvjetati usred zime,
a ti u Ružu gledaš kao da cvjeta prvi put i smrtno si zaljubljen i gubiš vrijeme i pokušavaš vratiti
ono čega više nema i pitaš hoće li opet ruže cvjetati? A zašto bi nam ruže cvjetale? ..
Možda procvjeta neko drugo cvijeće? U ovoj ulici otvaraju se nove parfimerije pune tišine i ničega,
ni mirisa ni okusa, a napolju se događa jutro, pa dan, pa predvečerje, okrenuh se i spazih sjaj.
Za jučer kažemo bilo jučer, a kad prođe vrijeme kažemo bilo nekad. .. Portret jedne Ruže.
Ruža sa pogledom. Oktobar, jutarnja studen skida sa lica toplo rumenilo i plāve obrazi,
a niti je kraj, niti je gotovo, možda sutra otopli. .. Bilo jednom u oktobru, pišu se fragmenti vremena od 18.oktobra 2012., četiri godine već piše ih elTango Tango i ništa ne žali,
sve je upravo onako kako treba da bude.
Ovo je i fragment i uokvirena uspomena, čini se da je oduvijek postojala bijela košulja, muška, na njoj slika zakačena. .. Hodala je najbrže što je mogla, skoro je trčala misleći da ide u nepoznati svijet,a sve je već bilo poznato, samo detalji ne. U modi nema pravila, stil oblačenja i stil unutar doma govori o nama više nego što na prvi pogled izgleda. Soba 4 sa 5, na podu perzijski ćilim, simboli ptice na ćilimu utkani, na prozorima nije bilo zavjesa, vitrina kao izlog, kompozicija poluzastakljenih elemenata, knjige, časopisi, muzički uređaj uz zid, prekoputa je bio otoman, sto, stolice presvučene mebl štofom, na zidu bijelom jedna slika, uokvirena uspomena da je smrt ne uništi, çevrma ukrasna zlatnom žicom vezena, diskretna prefinjenost sobe. Skladan kolorit u sobi bijelih zidova, namještaj i raspored, ničeg previše niti premalo, osjećaj harmonije, sasvim dobre vibracije. Onda je on pustio muziku da svira, nije upitao šta želi slušati, Saint Louis Blues evergreen song, pjesma koja zadržava zeleno lišće godinama, preko 100 godina, posljednja verzija by Margot Bingham. Ispred vremena do kraja dana, noć i nebo pada. Poze i odjeća, skice iz života, drama sa razočarenjem ili sretnim krajem?, sve će se znati sutra. Teško je glumiti, biti tako blizu na sceni bez obzira koliko smo daleko nekad bili. Uvijek neka drama, čekaš i misliš da nikad neće doći, a hoće.
A s k a i v u k
Bila je jesen, odjednom se našla na zelenoj čistini licem u lice sa strašnim vukom. Pokušala je dozvati nekoga,
ali nije mogla doći do glasa, nije imala snage za ništa osim za pokrete koje je naučila u školi baleta.
Pokreti su kratki, brzi i ne mogu da ispune vrijeme što stoji nepomično kao praznina iz koje stalno prijeti smrt.
U početku, koraci su joj bili nesigurni i činilo se da će odustati, ali onda, kako to obično bude u priči a i onako,
život pobeđuje i Aska počinje da pleše zanosno. .. Ona kasnije o tome nikada nije govorila.
A i to, kao sve što se priča, ko zna kako je bilo i da li je bilo ili nije.
Jer, o najtežim trenucima svoga života niko ne voli da govori.
C i r k u s (lat. circus - krug)
Prvi put u vašem gradu cirkuska umjetnost i prefinjena zabava, priredba sa muzikom, pjevanjem i pucanjem.
Cirkus, mjesto za priredbe sa amfiteatralnim sjedištima i kružnim oblikom pozornice gdje sudjeluju akrobati,
klauni, žongleri, dresirane životinje, gdje se pričaju priče bez riječi, spektakl i hod po žici oduzima dah,
pa ti se čini kao da je sve izliječeno i spašeno, a nije. Hodati po žici, biti u sadašnjosti, u trenutku,
tražiti savršenstvo u ravnoteži, tražiti čist i jasan put, čak i dok su oči zatvorene.
V u k
Simbolika vuka: predstavlja vođu, intuiciju i stabilnost, vuk je sinonim za inteligenciju, snažan i moćan,
hrabar, usamljen i nepovjerljiv, tih i opasan, oprezan, odan, dosljedan, napadač i osvajač, slobodan,
divlji i lijep. To je vuk. .. Vukovi ne zavijaju na mjesec, to su samo priče, oni zavijaju u znak svog prisustva,
ili nakon što su ulovili plijen ili da bi se ponovo okupili. Zavijaju i u znak žalosti kad im nastrada frend.
Kad su lovci poubijali šest vukova tamo negdje, te noći ostatak čopora žalosno je zavijao duboko u noć, do zore.
Nije bilo ni mjeseca ni mjesečine, padala je kiša i grmilo je, sijevalo, nebo se otvorilo, šuma plakala.
Bila je to crna noć i vrijeme plakanja, te noći nijedna suza nije ostala na nebesima,
dok su lovci slavili svoju pobjedu, slikali se, pili i napili se, pucali u zrak i pjevali, Hej puče puška, puca puška ..
M i s l i o d k o j i h z a v i s i r a s p o l o ž e n j e
Ima istina u onome što pročitah negdje, jednom:
vuk nije velik kao medvjed niti jak kao lav, ali ga nikad nećete vidjeti da pleše u cirkusu.
I, vjeran je kao pas vučici koju voli dok ih smrt ne rastavi.
Sve se stapa u harmoniju svemira dok to neko opet ne pokvari.
Dolazi zima, počinje sezona lova, to nije iluzija iz cirkusa, hej puče puška, puca puška ..
Zar je pravda na obaraču?
.
♥ evo ti pjesma, zamisli sliku i čitaj:
„Sve što činimo, pod nebom ima svoje vrijeme.
Sjetva ima svoje vrijeme i čupanje korova ima svoje vrijeme,
i ranjavanje i liječenje rana i rušenje i gradnja.
Plač ima svoje vrijeme, i smijeh, i žalovanje i ples.
Bacanje kamenja ima svoje vrijeme i njihovo sakupljanje.
Zagrljaj ima svoje vrijeme, i srce, i vrijeme kada smo daleko od njega.
Traženje ima svoje vrijeme, i gubljenje, paranje ima svoje vrijeme i šivanje.
Šutnja ima svoje vrijeme i razgovor, ljubav ima svoje vrijeme, i mržnja i svađa i mir.
Sve pod nebom ima svoje vrijeme, vrijeme plača i vrijeme smijeha, vrijeme šutnje,
vrijeme govorenja, vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja, vrijeme odrastanja i vrijeme zrelosti”.
Postoji vrijeme kad se razumijemo, vrijeme kad nas razumije beskonačno prostranstvo koje nas okružuje, jer vrijeme i mi krećemo se zajedno po određenoj i označenoj putanji vođeni nevidljivim nitima i spoznajom koju plete univerzum, a mi toga nismo svjesni ili ne želimo biti svjesni. Postoji i vrijeme kad se ne razumijemo u tom beskonačnom prostranstvu. Zašto se ne razumijemo? Zato! Kad se vratim poslat ću ti pismo i u pismu pjesmu prepisanu ”Sve ima svoje vrijeme”. Ništa se ne događa slučajno, sve ima svoje razloge, splet okolnosti od kojih se ne može pobjeći. Novi put se nekad pojavi, na istom putu putevi se nekad razilaze kad prođe sezona, rastanak bez žaljenja, ili ostaju za cijeli život. Postoje znakovi koji otkrivaju i kazuju, na nama je da ih pronađemo, iščitamo. Moj put, moj izbor, moj život. Tvoj put, tvoj izbor, tvoj život. Pođeš stazom svoje filozofije i jednog dana kažeš sebi: - ova osoba je ušla u moj život s' razlogom. Ništa nije slučajno, uvijek ima naša tajna veza sa Univerzumom.
...
________________________
breakfast at Tiffany's, nosi mi se plava boja
Nekad se umorim od disharmonije, glasova koji neugodno zvuče, količine svega, svačega i ničega i slika sa opojnog smetljišta ljudske prostote, šarenila bez umjetničke vrijednosti koje vuče na kič i šund. Umorim se od tuđeg neraspoloženja i onih kojim je uvijek neko drugi kriv za osobno nezadovoljstvo ili dosadu. .. Niko ne mora znati da imam loš dan.
-„kad mi je teško, odem kod Tiffanyja. Volim tišinu i onu uzvišenu atmosferu tamo; one ljubazne ljude u odjelima, pa puste tihu muziku i ona blještava svjetla i uglačan pod i mislim, tamo ne može da ti se desi ništa ružno! Svi se smješe i svi imaju svoje divne novčanike od kože. Kad bih u stvarnom životu našla neko mjesto gde bi mi bilo kao kod Tiffanyja, uselila bih se tamo. Odmah bih se tamo uselila”. Niko ne mora znati da imaš loš dan. Napravi valove, zaustavi crne krugove i izgledaj divno u inat lošim danima kojih nekad mora biti. Umjeće je pronaći svjetionik na kamenu za put pokazat', da noću svijetli pomoću upaljene vatre, a danju ogledalima na sunčevu svjetlost. Kao Aleksandrijski svjetionik, umjetnost zavođenja, noćenje sa doručkom u dvokrevetnoj sobi. Buđenje, kafa i kroasan. Ništa mi neće ove dane pokvarit. TBF. Nosi mi se mornarsko odijelo, mornarsko plava je ovog ljeta u modi. Kad su spisateljicu Marguerite Duras upitali što je, zapravo, to što radi, odgovorila je: -To što pišem, samo su tetovaže na leđima mornara ..
Looking For The Summer by Chris Rea,
idi i potraži ljeto, tri godišnja doba pjevao je.
Dvokrevetna soba s balkonom i pogledom.
- jedan prozor je uvijek zatvoren,
- a drugi prozor je uvijek otvoren.
- A ovaj prozor?
- Ne, to je okvir za ove slike.
- Kako ti je ime?
- Mornar
- Hej Mornar, znam ja te vaše mornarske trikove.
Hej, Mornar, da odemo tamo i otplivamo u dubine
prije nego izronimo na površinu i vidimo zlatnu kulu?
1. prolog
Šta je prolog? Prolog vuče korijen iz antičke drame; prvi dio koji se prikazivao, a cilj mu je bio da uvede gledatelje
u razumijevanje dramske radnje, pa otud kasnije i predgovor, uvodni govor slušaocima/gledateljima/čitateljima.
Dakle, u etapama sam pisala post „adiós Hemingway, najbolje tek dolazi”
30.mart 2015., http://eltangotango1928.blogger.ba/arhiva/2015/03/30,
spoj fikcije (moj razgovor sa slavnim piscem) i fakti i viđenja na moj način;
Okrenuo se i posljednji put pogledao Havanu, ljubav njegovu, vidio joj samo leđa i šta da ti pričam kad se o njegovom životu skoro sve zna, svratio je u život i trošio ga. Tu noć kad je napustio Havanu nije znao što ga čeka na putu tom. Havana, u nju se zaljubiš, njom vladaju boje, osjećaji, una lágrima por tu amor, samba, rumba, Che, Che, Viva la Vida, a na rastanku tuguješ u želji za povratkom. -„U ljepoti, samo Venecija i Pariz prestigli su Havanu”., izjavio je. U predgrađu Havane 1940. g. kupio je kuću Finca Vigia za $ 12,500 i tu napisao „Za kim zvono zvoni” i „Starac i more”, a možda je najbolji roman njegov vlastiti burni život. Dvadeset godina kasnije, napustio je Kubu. Adiós Hemingway, adiós el Tango de mi vida, adiós. .. Izgleda da topli vjetrovi dolaze sa Kube u 2015.godini.
To sam napisala.
I sve ovo vrijeme od preko godinu dana maštam o Kubi, o Kubi čitala, Havanu gledala na fotografijama, moje misli putovale su tamo sa željom upoznati taj svijet i ljude koji sa dostojanstvom žive svoje siromaštvo i potrebu za slobodom. Moja putovanja kroz knjige, pokretne slike i ono što drugi pišu ako već nije moguće u istini. Neću se ovdje baviti politikom, niti suditi nečem što je bilo, niti imam potrebu za tim. To ostavljam struci i historiji. Oduvijek me privlačila i intrigirala ta priča, Kuba, zeleni smaragd, otok zvani čežnja, moja, tamo nije kao ovdje i daleko je, daleko tamo na Atlantiku. Kad zatvorim oči i zamislim, mogu da vidim što hoću. Dobar dan Havana, najbolje nam tek dolazi.
„Hasta siempre Comandante Che Guevara”, pjesma na španjolskom iz 1965., kubanskog glazbenika Carlosa Puebla, glorificira komandanta prije odlaska u Boliviju gdje je ubijen 1967., i postaje vrlo popularna u ljevičarskim krugovima poslije Che Guevarine egzekucije, pa do danas. Naziv pjesme aludira na poznate Che Guevarine riječi „Hasta la Victoria Siempre” - Zauvijek do konačne pobjede!
„Naučili smo da te volimo od visine historije, sa suncem tvoje hrabrosti započeo si opsadu smrti, ovdje je i dalje jasna nježna prozračnost tvog dragog prisustva komandante Che Guevara”. I njegove posljednje riječi koje je navodno rekao svome egzekutoru Mariju Teránu: - pucaj kukavice, ubit ćeš samo čovjeka.
(jedna od najpoznatijih fotografija u historiji snimljena je 5. marta 1960.
Snimio je kubanski fotograf Alberto Korda. Fotografija Chea dobila je ime Guerrillero Heroico
(herojski gerilac) i po nekim izvorima najviše je puta reproducirana fotografija u povijesti,
dok je po drugima čak i najpoznatija fotografija na svijetu).
-
2.
Había una vez en Cuba en La Habana ili bilo jednom na Kubi, u gradu Havana, jednom davno u prošlom stoljeću, kad su moćnici iz kriminal miljea pomagali gradnju luksuznih hotela, kazina, kockarnice, barovi, mjesta gdje blješte svjetla i ne gase se nikad, kad je cvjetala opasna bolest - duhovna i moralna pokvarenost, prljave pare, kockanje, prostitucija, kad se uživalo u porocima. Omiljeni Amerikanac na ostrvu bio je Hemingway, Hem je volio Kubu, oni su voljeli njega, dane je provodio sa ribarima, odlazio sa njima u lov na velike ribe, pušili su kubanske cigare, ispijali kubanski rum i mojito, on je pisao knjige, nije se bavio politikom. A onda je došao Castro i kubanska revolucija, on i vojska triumfalno ulaze u Havanu 8. januara 1959. Izjavio je: - ne bojte se, ja sam Fidel Castro, došao sam da oslobodim kubanski narod od diktatora, revolucija zapravo sad počinje. Cuba nova država, vlada, glavni glumci i epizodisti, Cuba se smije, diktator Batista, mafijaši i luksuz bježe iz igrališta zvanog kubanski raj. Zastor je pao, ali to nije kraj drame, predstava i dalje traje. Nedostajalo je umjerenosti u svemu, umjerenost je srednji put, ničeg ni previše ni premalo. Zastor je pao, ostali su Kubanci i prelijepe zgrade kolonijalne arhitekture maursko-španskog stila, ostale su kubanske cigare i kubaski rum, ostale su Havana i Cuba da čekaju da ih neko ponovo pronađe kao Christopher Columbus 1492.,. Treba samo čekati i ne gubiti nadu. Ali do kad čekati? Cuba plače, „preko trnja do zvijezda”.
Vrijeme kao da je stalo, a nije, samo je umro san. Nastupilo vrijeme oskudice, zamrznuto vrijeme hladnog rata, Kubanci žive sa onim što jeste i sa uspomenama, u srcu isti, samba, rumba, oni koji nisu mrtvi i danas žive. Reditelj je državna tajna, on je star i bolestan, gorko mu se piše, revolucija je u historiji, Che u legendi, Guerillero Heroico tvoja zvijezda, slika tvoja, jedna suzana na tvom licu, mural. Zidne slike, umjetnost na ulici koja šuti, crta i boji stvarnost, fasada kao umjetničko platno, umjetnost i granica pogleda.
Havana, slike njene izašle iz nekad davno otmjenih salona sad su slike i grad starih fasada, oguljene boje, plijesan i vlaga i nije fikcija nego noir, neizbježnost sudbine, izdaja, tjeskoba i slična mučna stanja izazvana spoznajom o čovjekovoj izgubljenosti i bespomoćnosti i čežnja kao oldtimeri ružičastih boja iz prošlog i prohujalog vremena, kao buick ili chevrolet. Iza fasade, iza lica i naličja, Havana poput stare femme fatale iz epohe baroka više nema ni snage ni pare za šminkanje, urušava se i iznutra raspada, polako umire, a htjela bi da se ljubi, da joj pišu ljubavna pisma, htjela bi da okrene novi list, da ne plače više jer to nije kraj drame, jer predstava i dalje traje i trajat će i da živi u vremenu na glavnoj ulici pozornice. Tužna osoba često plače i nakon plača osjeća se bolje, ali bol ne zaboravlja. Kad zatvorim oči i zamislim, mogu da vidim što hoću. A ako se izgubim? Ako se izgubim, potraži me na Kubi, pisao je Lorca. Ako se izgubim ..
3.
Na šta misliš?, imaš li neku želju, pa da ti ispunim? Svako sa sobom nosi različito čitanje i tumačenje bilo čega, ali da bi shvatio priču/sliku, moraš dozvoliti pogledu da luta preko površine, pogled iz nekog drugog ugla, prozor u nešto sasvim drugo što će biti samo tvoje, na dohvat tvog oka. Nemam iluziju da me prate tuđi pogledi, da me zove tjeskoba il' nejasna strepnja, pronalazim pokušaj taj da se zaustavim, to je već blizu, to je primamljivo, da me prati kada hoću da pobjegnem, kao ova misao, priča i slika o kojoj pišem. Ali, koga to interesira, koga interesira ova besplatna ponuda, prodaje se na čitanje!? .. I nema nota, evo vam tišina. Da li da se okrenem i odem pa da svako igra svoju igru ili da ostanem i predam se onom što volim i flertujem u večernjim satima dok razgovaramo o tom fascinantnom mjestu ispunjenom pričama i misterijama sa tako dobrom i inspirativnom scenografijom i zapisivanje igre znakovima kojim se bilježe pokreti i likovi. Buenos días Havana, najbolje nam tek dolazi... U gorčinu će voditi svaki put ako se budemo pretjerano sjećali prošlosti, melankolije i svega onog što je izvan boje #ff9999. Ljubav ne prestaje ako prestanemo da se viđamo. Oblačim se i hoću da idem, samo još ovo da završim. Kuda idem?, nikud, samo dalje. Vjetar je povoljan, dižem jedra! A kuda oni idu?, nikud, samo dalje, vjetar je povoljan, oni dižu jedra i život može da počne. Nekako s proljeća, Kuba je opet u modi, buenos días Havana.
Po redoslijedu zbivanja:
Diplomacija se bavi odnosima među državama, umjetnost je zastupanje interesa jedne države prema drugim, a odmjerenost je pravilo u diplomaciji. 20.jula 2015., uspostavljeni su diplomatski odnosi između Kube i SAD.
20.mart 2016., Američki predsjednik Barack Obama stigao je u historijsku posjetu Kubi, on je prvi američki predsjednik koji boravi u posjeti još od davne 1928. Obama, amigo, el pueblo esta contigo! .. (Obama, prijatelju, narod je sa tobom!), uzvikivali su Kubanci, a uoči njegovog dolaska, kubanska policija uhapsila je 50-ak osoba koji su protestirali protiv vlade.
25.mart 2016., legendarni britanski rock bend The Rolling Stones održali su besplatan koncert na otvorenom i okrenuli jednu historiju na glavu. "Zdravo Havana! Dobro veče moj kubanski narode, mislim da se konačno vremena mijenjaju, zar ne?" - rekao je Mick Jagger na španskom. Dva sata svirke, koncert za pamćenje, Angie, Sympathy For The Devil, Satisfaction. Rock'n'roll je i način života, stapanje. U rock'n'rollu nema razdvajanja ljudi koja se kose sa načelima prava i slobode, rock'n'roll ne počiva na ideologiji, rock'n'roll je bio i ostao svjetska nerevolucija čiji rezultat je uvijek revolucionaran dok prelazi mostove i oceane svojim koracima.
2.maj 2016., prvi put nakon 50 godina, blistavo bijeli američki kruzer “Adonija” uplovio u luku Havana, gde su stotine ljudi prisustvovale uplovljavanju broda. Bijelo, sve boje u jednoj, jasnoća i čistoća, novi početak, rođenje.
3.maj 2016., Havana, bulevar Paseo del Prado, na glavnoj ulici modna oluja, vratio se glamur, Chanel Resort Fashion Show, svi su bili pozvani, svečanost u predveče, šetalo se i pokazivalo dok su modeli nosili kreacije Karl Lagerfelda. Fedora i panama šeširi, blještavi asesoari, haljine od tila, ogrlice, crne duge haljine, verzije prelijepe beretke
sa zvijezdom a la Che i Coco ili ukrašene broševima i biserima, prugaste jahting pantalone, u gipsy stilu duge suknje, jeans, mornarske prugice, mornarski look u bojama talasa. Ah, ko bi sve to nabrojio. Modna kuća Chanel vratila je glamur u Havanu koja je tu noć bila glavni grad svjetskog glamura. Vintage automobili iz '50 godina u pastelnim bojama: chevrolet, cadillac, buick, kubanska muzika odjekivala je bulevarom, samba, rumba, Che, Che, pušile se kubanske cigare, publika pleše, kakav praznik, kakva fešta a la Cuba style, a la Chanel.
Kapitalizam je bio u posjeti. No, ni jedan politički sistem nije savršen, a planeta Zemlja je postala prije svih i Kuba je, a onaj koji je vladao, zapovijedao joj, koji je tražio poslušnost bez pogovora sad je star i bolestan, gorko mu se piše. Postoji nada, istražuju se novi horizonti i način da se obnove vizije posebne kulture u biću jednog naroda;
u muzici, umjetnosti, pisanom obliku i da mu se vrati izgubljeno vrijeme i dostojanstvo kakvo su zaslužili. To bi trebao biti ključ. Moje putovanje je završeno. Ako se izgubim? .. Ako se izgubim, potraži me na Kubi… napisao je Lorka. Buenos días Havana, najbolje nam tek dolazi.
Dozvoli komentare na ovaj post?
◎ da, svima
◎ ne
◉ samo registrovanim korisnicima
