fragmenti vremena u fragmentima elTango

Opera in musica, muzika je govor zvuka od koje se teško rastati  .               .                .      .    .

stavi sve na crveno!      .                              .                                           .

Dogodilo se u martu 2018. godine;
90. dodjela Oscara, svijet je napustio slavni francuski modni kreator Hubert de Givenchy.  I ovog marta negdje u svijetu vode se ratovi koji u pravilu ubijaju, razaraju i razdvajaju, neutaživa je volja i strast za moć onih koji ih smišljaju, kad im strast postane opsesija i opasna igra. U ovih tridesetak dana mnogo toga se dogodilo, ali, u suštini, sav posao se svodi oko analize i kompliciranih priča i opcije su uvijek ili rat ili nagodbe putem pregovora. Smiješno.. Filmska noć, noć Oscara bila je i ostala susret slavnih i bogatih i onog što se zove spectacular show. Pogledala sam neke od nominiranih filmova, no, impresionirao me film „Fantomska nit“(„Phantom Thread"), glasovitog reditelja Paul Thomas Andersona, žanr drama, romansa. Film se bavi mnogim stvarima - opsesija, ljubav prema poslu i savršenstvu, usamljenost, nesigurnosti, ljubav, čežnja.  Esencija, poenta, smisao, sadržaj: Reynolds Woodcock je čuveni modni kreator, čije haljine u londonskom svijetu mode 1950-ih godina, u vrijeme kućnih revija za bogatu klijentelu, vole i nose aristokratkinje i dame iz visokog društva, dame istančanog ukusa. U domu Woodcock živi atelje, fashion house of Woodcock. Reynolds živi neobičnim životom, pomno skrojenim po vlastitoj mjeri u kom uživa sve udobnosti i ugodnosti, ali mir na koji je navikao poremetit će mlada žena, Alma, koja će postati njegova muza, ljubavnica, žena. On je izbirljiv, elegantan, beskompromisan, nepomirljiv, nepopustljiv i strog, karizmatičan i intrigantan, beskonačne kreativno-stvaralačke niti i misli koje intrigiraju i uvode gledaoca u njegov život. Modni kreator prihvaća žene dok mu mogu poslužiti kao inspiracija, a kad to prestane, one postaju nepotrebne i postaje jasno kako njemu njegov rad nije samo posao nego i opsesija. Ta opsesija jedan je od glavnih elemenata filma, uporne ideje, misli, predstave i slike, mȍra, kao glavi motiv želja ili cilj koji ga nagoni na djelovanja koja se ponekad nameću i protiv njegove volje, opsjedaju ga i izvlače iz njega ono najbolje ili ono što nije dobro i što postaje problem. On kao dominantan ekscentrični genije i ona kao žena koja nastoji postati i ostati trajna inspiracija. Igra. ..
Igra dvoje ljudi koja se ogleda u njegovim kreacijama i prekrasnoj metaforičkoj filmskoj priči.


Woodcock se prema ženama ophodi kao inspiraciji, a njegov prvi susret s Almom u predivnom filmskom zavođenju sve će promijeniti. Njih dvoje se sretnu u restoranu, u flertu, dok mu Alma servira doručak. Kada je Reynolds pita da li će večerati s njim te noći, ona prihvata. Tako ona ulazi u minsko polje svog života. Taj susret je samo naznaka onog što će biti, s obzirom da će lijepa mlada Alma u život dizajnera uvesti vlastiti ego, na što on nije navikao od žena koje su mu uglavnom podložne. Njen karakter, odlučnost i volja, nadmetat će se na različite načine sa onim genijalnim u njemu kao kreativcu, a glavna prepreka spajanju bit će njegova nesklonost priznavanja svojih slabosti.  ..  .  . Fantomska nit je i poveznica između Alme i Reynoldsa. Njihova veza će postati moguća samo kad on prizna da može pogriješiti i da može biti slab. U toj niši, utočištu i njegovom slijepom prozoru koji je uvijek izložen tuđim pogledima, a koji nikom osim njoj nije dostupan, krije se tajna njihove veze, nečeg samo njima znano kao nešto što ima duboko, dublje i najdublje značenje. Fascinantno takmičenje volje šiveno i ušiveno fantomskom niti u priču o mladoj muzi koja inspiriše genijalnog čovjeka, koja će ga pomaknuti iz njegove harmonije, trenutak kad inspiracija postaje opsesija, a ne samo motivacija za izradu prelijepih haljina koje kao da imaju i tajna značenja, izgledaju zaista lijepo i mondisch, a čije bogate tkanine i bogate boje malo podsjećaju na istorijske reference. U svoj isplaniran i kontrolisan život koji je pažljivo skrojen,  Reynolds će prepustiti Almi moć nad sobom i predati se, jer u njoj pronalazi nekog ko mu je dorastao, nekog kog će voljeti i ostati sa njom do kraja filma, odnosno do kraja života. Alma kao monogram.
„Fantomska nit" je ozbiljan i istinski čist metaforički naslov. Kažu kako je došao od refleksa u prstima koji su imale krojačice kad bi se sa posla vratile kući. Navečer, one bi i dalje pokretima ruku šivale „fantomsku nit“, konstantno ponavljanje pokreta prstima prilikom šivanja, kao "tik", nesvjesno ponavljanje navike u pokušaju da se unutrašnja napetost rastereti. Ali i nit kao veza, poveznica, nit kao spona koja spaja dvoje da bi funkcionirali kao jedno, nit kao lanac, žica, kopča, most, niti za šivenje, ušivanje ili tkanje iglom u oči igle, kroz iglu.
Ocjena filma ⭐⭐⭐⭐⭐
U podstavu svog kaputa ili svoje haljine možemo ušiti sve tajne. Ušivam niti u kojim pronalazim sve ono što nemam ili ono što imam, ušivam niti tako da se oslikavaju kao vez povezanih poruka, da ih ne izgubim, da ih ne zaboravim, da ih imam u sjećanju, u mom DNK - .

Savršeno, caffè Florian, Venice, februar 2018.          .             .       .       .            .
Daj mi priču zbog koje ću ostati dugo budna, priču u kojoj vrijedi ostati dugo budan. Volim otići svakih nekoliko godina u Veneciju, „Letom anđela” ove godine počeo je karneval. Metafore poput ukrasnih pridjeva sa završnom arijom, upoznavanje s nestvarnim, a stvarnim svijetom. I tako godinama, na 118 otočića i preko 400 mostova, sanja romantična Venecija. Venecija pod maskama. Zadivljena sam u slikovni izraz, nisu svi onakvi kako izgledaju ili kako se predstavljaju, svako nosi svoju masku, ovih dana nosimo maske da sakrijemo naše pravo lice i prave misli. Savršeno nerežirana predstava, na sceni se oživljavaju ironični i dramatični karakteri, izvrsnost imitacije i sakrivanje identiteta i da bar na nekoliko dana budemo ono što nismo, a htjeli bi. Bal pod maskama, ulični plesači, sentimentalni promatrači i sanjari. Priča je slikovita, svaki slikovni događaj u priči nudi prisutnost atmosfere, gradi priču ostavljajući snažne dojmove. Maske i haljine kao fasada, fina i prikrivena poruka, ironija kazuje ono što se ustvari misli i hoće da kaže. Zatvarajući oči, zamišljam kako je bilo fascinantno u osamnaestom stoljeću hodati ulicama Venecije tokom karnevala. Veliki crni plaštevi s' kapuljačama koji bi potpuno zavili tijelo i bijele maske da bi pokrile lice, maske koje svjedoče anonimnost i promovišu slobodu. Glasovi gondolijera, golubovi i galebovi koji kruže nebom iznad plave vode pod plaštom magije, gondole koje kao kovčezi plove na valovima, gdje se i smrt mukotrpno nosi preko mostova i stepenica i isporučuje i otprema brodom, gdje se vrijeme mjeri plimom i osekom. More je i život i smrt, otok, otočić ili školj je kopno potpuno okruženo morem.. Ah ta fascinantna repubblica di Venezia, festa carnevalesca, finale do kasno u noć i ovaj fragment kao omaž na predstavu koja najavljuje kraj zime i buđenje ranog proljeća. Savršeno, caffè Florian, piazza San Marco, februar 2018., zavodi me čežnja, pa zamišljam vrijeme u kom su slavni Casanova, Lord Byron, Tizian, Hemingway, Wagner, Goethe, Picasso proveli jedan dio svog života u ovom gradu. Nekada moćna Mletačka Republika ukinuta je u maju 1797. godine. Posljednji mletački dužd Ludovico Manin napustio je Duždevu palaču, a zatim su francuski vojnici umarširali u Veneciju. Smrt Venecije – 1797.  Zbogom Venecijo u kojoj je Pietro Longhi slikao otmene prizore iz venecijanskog života, a Thomas Mann pisao „Smrt u Veneciji”, zbogom Venecijo, sve što je lijepo kratko traje, na krilima magije vraćam se u stvarnost. Maske su pale.

Luchino Visconti - Death in Venice (film)
(Gustav Mahler - Adagietto from Symphony No.5)


po povratku,
dame i gospodo vrijeme je za performans -
Vrijeme događanja subota, u prolazu, s' povodom.
Performans za tango i dvoje.
U prolazu silueta, kontura, oblik, figura, linija. ..
Kad ste prolazili, okrenuli ste se, zapazila sam Vaš profil.
U prolazu, s' povodom, Vi ste rekli:  -„plesao bih s tobom kroz najprometnije ceste jedan tango kroz crveno, tamo gdje nitko ne bi plesao, na vrhu Hendrixovog mosta, ni to mi ne bibilo dosta. Samo mi stani na prste, gorko--slatko, kao tango. Sve ovo još jednom ponovit bi trebalo, kao tango...”. Kao tango u prolazu. Gledano sa strane učinilo mi se, učinilo se Vama, nama se učinilo, ta silueta, kontura, oblik, figura, linija. Sve je ovo samo intermezzo koji kratko prekida neki slijed događaja, a sve je vrlo jednostavno da se zamisli. Ne pitaj me kako? Posebna priča. Bilo je to na rubu, na granici jednog doba koje prolazi i jednog koje počinje, orkestar svira posljednji, reklo bi se oproštajni, sve miriše na duhan i tango, miriše i oprašta, izraz tihi na usne se spušta, nikad viđeno jer je prvi put, nikad više jer je posljednji. To je tako i ne može drugačije. Život je i fantazija i istina i igra, sve ostalo zove se sanjarenje, odabrana slika, vatromet na noćnom nebu. Bilo je to na rubu, na granici jednog doba koje prolazi i jednog koje počinje. Sve počinje i završava mislima, ako smo spremni, vrata su otvorena. A Vi,  da li ste istinski sretni ili tražite ravnotežu, živite li život, ili samo dišete i spavate sa uspomenama? Možda ćemo jednom plesati zajedno, nadajući se da niko neće primijetiti ni dodir ni osjećaj, čak i ako to bude opasno. El tango salón, prepliću se akordi, fragmenti i vrijeme, imam osjećaj kao da hodam na tankom ledu iznad čudotvorne dubine. Imam osjećaj kao da će svaki sljedeći korak odlučiti o mom životu i jednom fragmentu:  -”plešimo kao trubaduri, između svetaca i kurvi, između Boga i svijeta ples! Ljudska tijela su slična kristalima koje nije moguće nositi zajedno, jer bi se pri dodiru mogli razbiti i plodovima, koji se, premda su netaknuti i brižno pripremljeni, pokvare ako se dodiruju. Tko ne pleše, ne zna što se događa”. .. Vatromet na noćnom nebu kao da padaju zvijezde, pregršt zvijezda, roj želja tuđih, ništa se ne čuje. Tišina. Posljednji ples u osam koraka i tri kruga, koraci i ono što se događa između hodanja u zagrljaju, krasna izvedba, prenošenje poruka i znakova bez riječi, performans za tango i dvoje.

fatalna privlačnost begüm Kadife               .             .    .         .             .
Nikad se neću umoriti od putovanja. Vratila sam se, nije to bio san u koferu. Jedna stanica u vremenu u kojem putovanje oblikuje život. Putovati znači drugačije disati, biti inspirisan, skinuti koprenu sa očiju i učiti, vidjeti svijet kakav jeste, učiti o drugim i različitim i upoznati sebe bolje. Jedna stanica u vremenu, Istanbul, nekadašnja prijestolnica triju velikih carstava, Rimskog, Vizantije i Osmanskog carstva, Istanbul jedan od najljepših gradova svijeta, na dva kontinenta, na sedam brežuljaka. Carigrad na Bosforu, na Mramornom moru, grad iz 1.001 noći, posljednja stanica najslavnijeg vlaka na svijetu, Orient Expressa na liniji Pariz-Istanbul.  Miris Istanbula, crni/rize çay, şişa nargile, potom je došla svila, zlato i kadifa, Dolmabahçe palača - posljednja rezidencija/dvorac Otomanskih sultana, marama s motivom ptice zlatnom žicom vezena.  I biser, Bosfor između dva mora i dva kontinenta, njegova magija, jedan galeb leti visoko iznad valova kao galeb Jonathan Livingston, osjećaj posebne slobode, a more se plavi i mirno plovi moj brod. Sve što mogu i što hoću je odvesti sebe u taj ples. Pokušavam pronaći najbolji omjer života i stvarnost, pa ovaj fragment bez puno riječi i kičenja nije zbogom, nego samo doviđenja. Hoşçakal Istanbul, ne želim te napustiti, ali, vratit ću se ja opet kad vjetar bude povoljan, kao i uvijek .. (Januar 2018.)

Istanbul - grad sjećanja,  Orhan Pamuk:
„Potpuno suprotno onome što sam osjećao u djetinjstvu i mladosti, za mene je sada Istanbul centar svijeta. Ne samo zato što sam tamo proveo gotovo cijeli svoj život, već i stoga što sam mu, poistovjećujući se s njime, tridesettri godine opisivao jednu po jednu ulicu, mostove, ljude, pse, njegove kuće, džamije, česme, čudnovate junake, dućane, poznate osobe, mračne tačke, njegove noći i njegove dane. Nakon izvesnog vremena, ovaj imaginarni svijet izmiče mojoj kontroli i postaje još stvarniji od grada koji sam živio u svojoj glavi. Tada, kao da svi ti ljudi i ulice, stvari i zgrade, sve zajedno - počinje međusobno razgovarati, uspostavljati veze koje ja prije nisam uspijevao osjetiti, počinju živjeti sami po sebi, kao da nisu u mojoj mašti i u mojim knjigama. Ovaj svijet, koji sam izgradio strpljivo mašatajući kao da iglom kopam bunar, sada mi se čini stvarnijim od bilo čega drugog. Pišem zato da bi cijeli svijet saznao kakav sam ja, kakvi su ostali - mi svi mi što smo život živjeli i što živimo u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, olovke, tinte. Pišem zato što, više nego bilo čemu drugom, vjerujem književnosti, umjetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se bojim biti zaboravljen.  Pišem zato što nikako ne uspijevam biti sretan.  Pišem da bi bio sretan”..

jesen, les feuilles mortes - autumn leaves           .      
Pjesma koju su davno pjevali, evergreen, uvijek zeleno,
vječna melodija, zeleno lišće tokom cijele godine,
ovog dana, u ovom danu, u ovo vrijeme, u ovo doba,
u naše vrijeme, sad, u kasnu jesen i sve do početka zime
i  do kraja zime kad tišina prelazi u vrijeme i zimski bluz.
Melankoličan ton jednoličnog sivila, bluz za plave note,
jedan stih ponovljen nekoliko puta, kad smo umorni 
i  u misli tonemo, tonemo u zimski san.
       Jacques Prévert:
   „To je jedna pjesma koja nam sliči, uvelo lišće,
    uvelo lišće slaže se po zemlji k'o naše uspomene,
    C'est une chanson qui nous ressemble,
    toi, tu m'aimais et je t'aimais,
    les feuilles mortes se ramassent à la pelle,
    les souvenirs et les regrets aussi”..

Jesen, fashion trends  fall/winter 2017-2018.,  lišće pada, kiša pada, snijeg pada, strijelci padaju, slobodni pad. Novembar, scenografija se mijenja svakog dana i pokoja ptica u letu nebom. Siva zona u zagrljaju ljubavnika, bijéli se snijeg, plávi se nebo, slutim ujutru mraz i studen.  No, to nije sve, kupila sam šešir koji nikad neću nositi. No, priča tu ne završava, živim sad za moju priču, a sutra šta će biti niko ne zna.  


Učinilo mi se da je Marguerite pisala o jeseni, a nije.

M a r g u e r i t e   D u r a s,   L'ete 80 -   f r a g m e n t;
„Eto, dakle pišem za Libération. Nemam teme za članak. Ali to možda nije ni potrebno. Mislim da ću pisati o kiši. Od petnaestog lipnja pada kiša. Za novine bi trebalo pisati kao što čovjek hoda ulicom. Hodaš, pišeš, prolaziš gradom, prešao si ga, on prestaje, hod se nastavlja, isto tako prolaziš kroz vrijeme, kroz datum, kroz dan i onda je dan pređen, prestaje. Kiša pada po moru. Po šumama, po pustoj plaži. Nema suncobrana ljeta, čak ni zatvorenih. Jedino gibanje na hektarima pijeska. Kiša pada po Crnim stijenama, po glinenim padinama Crnih stijena, po toj ilovači koja je sva izrešetana slatkovodnim izvorima i koja malo po malo napreduje, klizi prema moru. Da, ima deset kilometara tih glinenih brežuljaka izišlih iz Božijih ruku, dovoljno da se sagradi grad od sto hiljada stanovnika, ali eto, bar jedamput, ne, to nije moguće. I tako kiši jednako po crnom granitu i po moru i nema nikoga da to vidi. Samo dijete. I ja koja ga vidim. Ljeto nije došlo. Umjesto njega, ovo vrijeme koje se na da nikamo svrstati, za koje se ne može reći kakvo je. Uspravljeno između ljudi i prirode ono je neprozirna stijenka sačinjena od vode i magle. Ma kakvo ljeto, što vam pada na pamet? Gdje je ono kada kasni? Što je ono bilo dok je bilo tu? Od koje je boje, koje topline, koje iluzije, kojeg privida bilo?  More je u magluštini sakriveno. Plaže su vraćene moru, razigranim rafalima vjetra, soli, zanosu prostora, slijepoj snazi mora. Na ulicama ima ljudi koji koračaju sami na vjetru, pokriveni kabanicama, oči im se smiješe, gledaju se. Pada kiša po moru, po svibovini u cvatu posvuda. Čovjek poželi da sve bude beskonačno poput mora i djeteta koje plače. Galebovi su okrenuti prema pučini, s perjem koje je izgladila vjetrušina. Stopljeni s olujom, oni isčekuju da kiša izgubi pravac”.
____________________________________________
Zašto mi se učinilo da je Marguerite pisala o jeseni, a nije?  Zar se sve jednim lošim danom i jednim pogledom pretapa u sivilo i one sumorne face?, i zašto pretapati jednu sliku u drugu i u mislima u jednom trenutku pomiješati zadovoljstvo i smrt i nježnost, tako da se može jedva prepoznati?, zar se sve u jednom trenutku pretvorilo u sivilo? Nije!  To se moje misli pomiješale kao boje, kao pretapanje boja iz jedne u drugu, kao usporeni pokret u zimski san, nestajanja jedne slike uz istovremeno pojavljivanje nove slike koja nije stvarna. Ljeto u jesen, vizuelna promjena, pretapanje iz slike u sliku su kao naše misli, nova misao se rađa i pretapa u prethodnu da bi se označio proticanje vremena između dva odabrana momenta. Samo mi se učinilo!  Biram poseban trenutak u vremenu, u sadašnjosti, novi moment koji će promijeniti postojeće stanje. Sjaj u mraku dvorane. I nije sve sivo, nije, iz jesenje magle i kiše pojavila se druga slika. Nije l' to možda soba sa pogledom, ili je to samo jedan fragment i međuvrijeme do sljedećeg putovanja koncem decembra. .. Mramorno more,  Marmara Denizi kao mȅrmer, märmär.


Koliko vremena je potrebno da se shvati riječ,
jedna riječ  i jedna misao izražena slikom?
A  ispod hladne vanjštine svila.
Šutim da dobijem na vremenu,
kad se najmanje nadaš stavi na sliku malo svile,
jednu nježnu riječ  i idi svojim putem.
Usnula ptica na grani. Spava. Ptica.
Nije slika, nisu to simboli i metafore,
život je mnogo ozbiljniji od svake metafore,
pada snijeg i može svakog trenutka prestati,
a da se u svijetu ništa bitno ne promijeni,
kad nešto završi, završilo je, ni ranije, ni kasnije.
Nastupila je potpuna tišina, sad je jutro,
na istom mjestu u isto doba kao nekada,
na istom mjestu u isto doba svjetluca postelja,
na bijelom zidu bijela čipka, snijeg pada,
ne gledam na sat i ne žurim, svila i kadifa pod prstima.
Le Vent, Le Cri,  dance performance, harmonija.
„- Htio bih ti, znaš, još jedanput pročitati svoju pjesmu.
     Šta kažeš, je li lijepa?
  - Veoma je lijepa, zaista.
  - Šta je u njoj lijepo?
  - Ne znam, ali baš je lijepa. .. (10. Snijeg i sreća)”
_________________________________________
(Do viđenja, doviđenja!)
______________________________________________

Slavni radovi - Hodač, Građani Kalea, Vrata pakla, Tajna, Uzaludna ljubav, Poljubac, Mislilac .. etc .. MISLILAC, sâm, izoliran u svojim mislima, nadvijen nad svojim paklom u kom ga misao lomi. To muško biće, zamišljen, sjedi na kamenu i desnom šakom podupire bradu, on je pun snage koja izbija iz njegovih širokih ramena i mišića ruku i nogu, iz stopala i šaka, snažan stav stvoren procesom razmišljanja. Taj misaoni proces je bolan i naporan. Svaki veliki umjetnik izvodi nas, uvodi nas u svijet metafizike i daje nam mogućnost da naslutimo ili slutimo ono što prelazi granice mogućeg iskustva, ono što prelazi granice prostorno-vremenske stvarnosti. Svaki veliki umjetnik izvodi nas, uvodi nas u svijet metafizike i daje mogućnost da formiramo i imamo mišljenje o nečemu, da stvaramo dojam/utisak, tj. impresiju.  Riječima Rodina: – „zamislio sam nagog, zamišljenog čovjeka koji sjedi na stijeni, bradom oslonjenom na stisnutu šaku i sanjari. Plodno tlo za misli polako se obrazuje u njegovom umu. Prestaje da bude sanjar i postaje stvaralac. Ono zašto on misli, nije samo u njegovom mozgu, zgrčenom čelu, raširenim nozdrvama i stisnutim usnama, već i u svakom mišiću njegovih ruku, leđa i nogu, u stisnutoj pesnici i zgrčenim nožnim prstima. Onoga dana kada sam ga zamislio postao sam drugi čovjek”.  Riječima Rodina: – „oblikovati sjenu znači izraziti misao. Svi majstori stignu do zida one zabranjene šume u kojoj boravi nedokučiva tajna. Neki od njih bolno ozljede čelo lupivši glavom o zid, drugima, pak, onima čija je uobrazilja vedrija, pričinjava se da preko zidova čuju milozvučne ptice koje nastanjuju tajni vrt. ... Vi ste u mojim djelima tačno zapazili trzaj duše ka možda varljivom carstvu istine i bezgranične slobode. Zaista je u tome tajna koja me uzbuđuje”.
- Misao je kriva, napisao je Leonid Nikolajevič Andrejev.
- Cogito ergo sum. Mislim, dakle jesam, izreka René Descartesa.
POLJUBAC, planetarno poznat, prvobitno nazvan Francesca da Rimini, po italijanskoj plemkinji čije ime je Dante Aligijeri učinio besmrtnim u svojoj „La Divina Commedia”  iz koje je Rodin dobio umjetnički udisaj, nadahnuće za umjetničko stvaranje. Poljubac, nevjerni ljubavnici Paolo Malatesti i Frančeska de Rimini, uvijeni, obuhvaćeni, obavijeni sami sobom, njihov zagrljaj čini ljubav još većom, tragična ljubav u sukobu s moralnim zakonima vremena završava nesrećom i uništenjem. Poljubac uklesan u hladni mramor. UZALUDNA LJUBAV „Fugit Amor”, jedna od najljepših Rodinovih kompozicija, dvoje u savršenom kretanju, blisko povezani u vječno lutanje dvoje vezanih za njihov grijeh zabranjene ljubavi.. Simbol za uzaludnu ljubav je znak ispovjest po kojoj se nešto može prepoznati, saznati ili zaključiti, skrivena smisao teme, motiv rastanka ljubavnog para kad ljubav neravnomjerno gasne. Melodramatične skulpture, vajarska umjetnost, ukrasi, osjećajne i misaone nit, klesanjem se »upisuju« u mramor, „Fugit Amor”, „Le Baiser ”, „Le Penseur”.
-
Bilo čiji život, bez izuzetka o kome se radi, moguće je ispričati i u jednoj rečenici, ili ni cijela knjiga ne bi bila dovoljna. Ljubavna Rodinova veza sa skulptoricom Camille Claudel je komplikovana desetogodišnja ljubavna priča. Kamil, tragična muza i ljubavnica, Ogist njen mentor i ljubavnik, slavni Rodin. Komplikovana ljubavna veza sa puno svađe, rastanaka, mirenja i povrataka i na kraju kraj. Zauvijek. Sorry, not sorry! Désolé, pas désolé! Izvini, nema izvini!


Sorry, not sorry. Désolé, pas désolé. Izvini, nema izvini.
Kamil je zauvijek zašutila, depresija i opsesije, zatvorila se u sebe, mentalno bolesna trećinu života provela je zatvorena u sanatorijumu za umobolne, u potpunoj izolaciji. Njena najpoznatija skulptura je „LA VALSE”. Poljubac genija i valcer, koncert za umjetnost i ljubav. ..Rodin je sačuvao uspomenu na svoju veliku ljubav do kraja života, nastavio je raditi i stvarati svoju umjetnost i ostao zauvijek slavljen i hvaljen jer je skulpturi udahnuo pravi život, odslikavajući život i umjetnost slobodom izražavanja. Rodin, otac moderne skulpture, mislilac kiparstva koji prati vlastitu umjetničku ideju,  jer, „skulptura je umjetnost ispupčenja i udubljenja, umjetnost oblika u igri svjetlosti i sjene”.  100 godina brzo prođe, ali, Rodin est là! (Rodin je ovdje!)


MAGIJA MIRISNIH KAPI.  PARFEM „Fugit Amor”, umjetnost kao inspiracija,  parfem inspirisan skulpturom, svečano predstavljen 2017. godine, un parfum pour homme et femme. Parfem nudi savršen sklad između hladnog i moćnog mramora i njegove nježnosti i topline, klesan rukom i milovanjem umjetnika. Parfem „Fugit Amor” u visokim notama naglašava začinsko lice mirisa akordima, ružičastog bibera, đumbira, kardamona i cimeta. U srcu je dominantan karanfil, dok je osnova sačinjena od drvenih nota vitivera i kedera, uz toplinu ambera i mošusa.. Svojim izborom daješ smisao određenom trenutku, zatvoriš oči i ploviš bez prestanka. I tu se moja priča završava. Noć je filter, zadržava sve što udahnemo.  C'est la vie, 100 godina brzo prođe. ..

                                         napravili smo čaroliju

To su oni divni dani ljeta za koje sam željela da traju što duže, duže od 14 dana, osunčani dani augusta 2017., ljetnja pozornica Italije. Sreća je stanje uma. reba znati napraviti čaroliju. I  bila je čarolija!
Kofer i putujem, tamo putujem. Italija, ljeto 2017.,
Rim, Vatikan, Napulj, Sicilia (Catania, Siracusa).
Slikovne uspomene u vremenu, august 2017., plovi lađa, na talijanskoj lađi evo putujem. Stepenice uvijek vode do skrivenog blaga, u koferu kraljevski nakit spreman i svečanosti kojim se nismo nadali. U potrazi za čarolijom postoje znakovi koji otkrivaju i kazuju, na nama je da ih pronađemo i iščitamo. Slikovne uspomene svjedoče, ja svjedočim tome, zemljopis i povijest, sunčani odmor, ljubazni, gostoljubivi i nasmijani Italijani, zemlja bogate tradicije i historije, ljepota Italije. Di moda made in Italy, l'alta moda italiana. Sve što mogu i što hoću je odvesti sebe u taj ples i nove haljine ću kupiti i broš i maramu, iz Italije s' ljubavlju, umjetnost opuštanja. A, hoću li moći napisati i opisati sve u jednom dahu? i izabrati fotografije koje sam slikala? Sve je i jučer i danas i sutra u znaku tog mog nevjerovatnog putovanja, pa u toku dana pomislim po nekoliko puta, pa sam pomalo nostalgična, zaustavim vrijeme sjećanjem na taj đir. Zapravo đir ima porijeklo od italijanske riječi giro 'krug, okret'. Učinit đir, napraviti đir, prošetati se;  dobar đir, ha?  Ja bih rekla da je to bio jako dobar đir. Giro d'Italia! ..
-
RIM. O tom gradu sve je rečeno, napisano, a uvijek i iznova ima se šta dodati. Vječni grad, čula sam zvona – to je Rim, "omnes viae Romam ducunt", trenutak u vremenu ponovo je uhvaćen u mojim mislima. Rim i rijeka Tiber, Rim, beskrajno star i beskrajno vječan. Kroasan sa čokoladom i caffè e latte u izvornoj, italijanskoj varijanti, sladoled ili sorbetto Italiano, hladni şerbet od voća. Svi putevi vode u Rim. Moj praznik u Rimu, Španski trg i famozna Fontana Barkaća (remek djelo barokne arhitekture) i elegantno stepenište, čuvene Španske stepenice, Panteon, Trg Venecija u srcu Rima i spomenik Viktoriju Emanuelu II (prvom kralju ujedinjene Italije), barokna Fontana di Trevi iz XVIII stoljeća kraljica svih rimskih fontana i novčić za sreću, za povratak. Sve je monumentalno - Rim kao veličanstven spomenik, Rim muzej na otvorenom, star skoro tri hiljade godina, Rim koji se ne može zaboraviti.
 




VATIKAN, sve je rečeno, napisano, još samo da se neke arhive otvore u istini i u priči, onako kako je priča tekla. Vatikan donosi utisak snage, jačine, čvrstine, vlasti i bogatstva. Urbi et orbi - gradu (Rimu) i svijetu, razglasiti nešto cijelom svijetu, svima i svakome. Fascinantna posjeta Vatikanskim muzejima, jedna od najvećih zbirki umjetničkih djela na svijetu. Dugi hodnici su bogato ukrašeni, svaki centimetar zidova, podova, plafona su oslikani i ukrašeni. Sikstinska kapela glavna kapela u Vatikanskoj palači u kojoj se odvija konklava, odnosno biranje novog pape. Unutrašnjost kapele su oslikali najveći slikari XV i XVI stoljeća i Michelangelo. Rafaelo i Rafaelove 4 sobe. Galerija tapiserija, galerija mapa. Vatikanski muzeji sa profesionalnim vodičem (prof. historije umjetnosti) pokazuje nam i tumači fascinantne znamenitosti Vatikana.  Trg Svetog Petra, Bazilika Svetog Petra, najveličanstvenija crkva u kršćanskom svijetu, Mikelanđelova Pietà, (Pietà, tal.: samilost, milosrđe), smatra se jednim od njegovih najznačajnijih djela. Predstavlja Bogorodicu kako sjedi sa bezživotnim tijelom, sinom u krilu njenom, urađena iz jednog mramornog bloka, rađena oko 2 godine, kad je Mikelanđelo imao samo 25 godina. Umjetnost i historija pred kojom zastaje dah, od koje zastaje dah dok sam koračala po najljepšim mramornim vatikanskim podovima gledajući u svodove i zidove, prostore sa najskupljim i prekrasnim freskama i tapiserijama, sa mramornim skulpturama i vajarskim ukrasima slavnih umjetnika. I zaista, „bez umjetnosti, okrutnost stvarnosti bi učinila ovaj svijet nepodnošljivim. Umjetnost ispire prašinu sa naše duše od svakodnevnog života”.



- Šta i u koju svrhu koristi historija?, pitao se veliki Friedrich Schiller u jednom od svojih eseja. Na često postavljano pitanje šta je historija i koja joj je svrha, rekla bih da bi odgovori bili različiti, sa suprotnim mišljenjima ili razlikama u stavovima, ponekad i van konteksta, ali je fakat da historija ne može biti poništena i da je kao znanost prešla dug put, od Herodota do danas. Uvijek će biti onih koji je neće moći shvatiti/tumačiti ili će ja pogrešno shvatiti i tumačiti. Previše je onih koji ne vole historiju, ne poznaju historiju, ni svjetsku ni nacionalnu, a pri tom se guše u vlastitim ili tuđim iluzijama i mitovima. Rupe u znanju, ogromno je neznanje ili pak bježanje u neznanje. Imati priliku spoznati i steći ispravan odnos prema istinitosti tih spoznaja pravo je blago, imati priliku doživjeti posebna znanja i iskustva, otkriti svijet koji nas okružuje u prošlosti i sadašnjosti. Imati priliku, a ne iskoristiti je, ah, koje li bedastoće. RIM i VATIKAN, monumentalno, fascinantno i nezaboravno. „Monumentalna je ona historija koja se divi prošlosti, njenoj veličini ili velikim ličnostima koje su se našle na njenim stranicama. To je ona historija koja besmrtno želi da prkosi bilo kakvom drugom viđenju prošlosti, koja bi mogla da prkosi njenoj veličini i grandioznosti po kojoj je prepoznata stoljećima. Ono što je veliko, kao takvo mora da ostane i da bude vječno. Takva monumentalna historija daje ljudima nadu, i to onima koji se njoj okreću da bi sami sebe ubijedili da možda ne žele ono što je nemoguće, a to je upravo ono monumentalno veliko, opet”. („Historia est magistra vitae” Cicero, Marcus Tullius).



NAPULJ. „Non sono italiana, sono napoletana! É un'altra cosa!” (nisam Italijanka, ja sam Napolitanka, a to je nešto potpuno drugačije!) ... rekla je ona, donna fatale, a veliki Crnjanski je napisao: „radujem se, ipak, što ću još jednom videti Napulj. Sedeću još jednom na balkonu, gde sam sa svojom ženom sedeo, zagledan u Vezuv”. Ne mogu izabrati samo jedno po kojem mi je grad Napoli ostavio trag, teško je izabrati. Smislili su: „vidjeti Napulj i umrijeti” i  ta rečenica dovoljno govori o ljepoti grada. Lučki grad i vulkan Vezuv, kontrasti, kontrasti, šarm, džungla na asfaltu prijestolnice italijanskog juga, topla, temperamentna, vesela i glasna, tamo gde je najveća gužva, najbolja je i hrana, redovi su ogromni, čeka se sa brojem u ruci i više od sat vremena, picerije 'Sorbillo' i 'Brandi'. U Napulju je rođena 1889.godine gđa. Pizza Margarita u sad već čuvenoj piceriji 'Brandi', kad je kraljica Margherita di Savoia sa kraljem Umbertom posjetila Napulj i zatražila od pizzaiolija Raffaele Espositoa da joj spremi svoj specialità della casa. Rafaele je osmislio i pripremio pizzu sa paradajzom, svježim zelenim bosiljkom i bijelim sirom mocarela, koja je asocirala na italijansku zastavu, koju su u kraljicinu čast nazvali „pizza margherita” i to je do dan danas najpopularnija pizza na svijetu. Napulj je tradicija - baština, predaja; običaj ili pravilo ponašanja koji prelazi s naraštaja na naraštaj; oduvijek uobičajen, isti, nepromijenjen. Najprestižnija kafana je "Gran Caffè Gambrinus", postoji od 1860. godine., u centru Napulja, historija i umjetnost ispunjavaju je na poseban način, caffè poznat kao mjesto susreta za intelektualce i umjetnike. U centru je i galerija Umberto I iz XIX. stoljeća, nasuprot galerije se nalazi najstarija opera u svijetu, čuveni Teatro di San Carlo koji je otvoren 1737., stari dvorci ala Castel Nuovo iz XIII stoljeća, okružen odbrambenim jarkom i zaštićen sa pet kula. Napulj nije samo jedan grad, Napulj je pozorište, to je jedan svijet, boje, kontrasti i tradicija. Uske ulice, balkoni, ukrasi na vratima, pored vrata, slike na fasadama, tržnica boja, to je i sunce i more i napolitanska muzika, to je „O sole mio” napolitanska pjesma iz 1898.,  I ne čudi me što je slavni slikar Karavađo, nikad shvaćen, započeo svoj lutalački život u Napulju. Forza Napoli!



Sicilia amore mio - koncert za kraj sezone
Heuréka, heurèka!          


SICILIJA, duša Italije, najveće ostrvo u Sredozemnom moru, ostrvo na raskrsnici pomorskih puteva, ostrvo sunca, dragulj Mediterana. Legenda kaže da je šestog dana, završavajući stvaranje zemlje, dragi Bog toliko bio zadivljen ljepotom koju je stvorio, da je uzeo svijet u ruke i poljubio ga. To mjesto na koje je spustio svoje usne bila je Sicilija. Italijani kažu, „kada vidite Siciliju, otkrili ste cijeli svijet“ i koliko god da sam čitala i pripremala se za putovanje, kad sam doputovala sve je to bilo drugačije.  Sicilija me iznenadila svojim šarmom, posebna je, uzbudljiva i magična, ljubav se ovdje pokazuje svugdje, savršen sklad. Sicilija je muzej na otvorenom, gdje god idete pronaći ćete kulturu, povijest, tradiciju, poseban okus i prekrasne pejzaže. Sicilija je arancini, cannoli, more, sunce, šešir borsellino, ali i mnogo drugih stvari za koje ne znam odakle početi. To je arhitektura, matematika, muzika, klupe na suncu, palme, sicilijanski dijalekt, Arhimed i Eshil, Vincenzo Bellini i opera „Norma”, ali i mjesto porijekla mafije, ostrvo za koje je vezana uvijek zanimljiva i intrigantna priča prožeta zavjetom šutnje – sicilijanska mafija, Cosa Nostra. Sicilija su i sudije Paolo Borsellino i Giovanni Falcone koje je mafija ubila 1992., jer su uspjeli da razbiju mafijaški zakon šutnje. Sicilija je i čuvena trilogija"Kum 1,2,3", filmsko remek-djelo Francis Ford Coppole. -„Većinom sam Sicilijanac, a imam u sebi i napuljske krvi”. Sicilija je i vino, najpoznatija Marsala. Il vino marsala di Sicilia smatra se jednim od najboljih desertnih vina i slavi Vincenza Floria koji ga je napravio 1832.g, podsjeća na dalmatinski prošek, a nije. Ili kanoli, izvorni/originalni sicilijanski desert, tijesto pečeno u dubokom ulju koje podsjeća na kornet, pa punjeno je ricottom ili mascarponeom, sa kandiranim voćem, čokoladom ili pistacijama. Cannoli Siciliani.
U čaši je tajna, u vinu je istina, ima li vrijeme ukus i miris? Ima, ..!

Evo me, živim nekoliko dana u baroknoj Siciliji, nekadašnjoj kraljevini, barokni grad Catania. Njene boje, mirisi, ljudi, nijanse mora, klima, hrana. Da, ja imam sreću da živim u istini taj čarobni ljetnji san! Ne znam koliko je sati, niti koji je dan, koji je datum, nemam vremena misliti o tome dok šetam ulicama Katanje i gledam cvijetne balkone dok ulični svirači sviraju nezaboravnu temu iz filma „The Godfather”, ili muzika tarantella siciliana.  Osjetim njenu grčku prošlost, njenu rimsku suštinu, arapski utjecaj ili tradicije koje su došle iz Španije,  fantastičan mix i šarm koji okružuje otok, sunčane ure i pješčane plaže Villaggio Albergo la Plaja. Sve je posebno i ja se tako osjećam, posebno..

CATANIA (Katanja), grad u podnožju planine Etna, u baroknom stilu. Ulice popločane kamenim kockama od crnog vulkanskog kamena sa aktivnog vulkana Etne, crni kamen na ulicama u nekim tačkama oblikuje krugove, koji uveče stvaraju refleksije srebra. Svjetlost je zapanjujuća, njene boje neizrecive, a nebo, posebno uveče, neposredno nakon zalaska sunca je intenzivno i uzbudljivo, a danju sunce zagrijava fasade zgrada i osvjetljava ih zlatnim svjetlom. Odraz sunčene svjetlosti na kamene fasade stvorene ljudskom rukom bljeskaju poput ogledala, svjetlost se mijenja iz minute u minuti i u svakom djeliću vremena dobivaju drugačiji izgled, atmosferu, prelamaju se svijetlo i sjene. Ovde su čak i mirisi i arome jaki, dirljivi.. Barokno središte grada sa raskošnim palačama i trgovima, svjetska baština, glavna ulica Via Etna sa trgovinama i restoranima duga 3 km.  Catania, dama u crnom. Simbol grada je Fontana dell’Elefante, Slonova fontana, velika figura slona napravljena od vulkanske stijene, a na leđima nosi obelisk od svijetlog granita. Impozantne barokne palače okružene velikim i prekrasnim parkovima, graciozni vrtovi, palme, fontane, oleandri i divlji jasmin, Bellinijev park - giardino Bellini, a u centru na prostranom trgu dominira magična barokna katedrala posvećena Svetoj Agati, zaštitnici. U tom gradu 1831. g.rođen je Vincenzo Bellini, melankolični sicilijanski romantik, jedan od najpoznatijih i najboljih kompozitora klasičnog bel canta (lijepog pjevanja) u operskoj muzici  i „Norma” najpoznatija muzička stranica njegovog opusa, jedna od najslavnijih u historiji operske muzike. „Norma” je Norma, ona plijeni mirnoćom ispod koje vibriraju najsnažnije strasti. Na svakom koraku Catania nudi historijska i umjetnička djela. Na graditelje su uticale kulture raznih naroda koji su ovde živjeli. . Di Catania, la mia bella città, jedan od najljepših gradova na Siciliji mene se doima kao mali Rim. Catania, profinjena plemkinja koja umije da drži do sebe i korača svoju baroknu raskoš u sadašnjosti i pamti svoju bolnu prošlost, tamnu zavjesu kad je 1669.g. vulkanska lava iz Etne otvorila usta pakla i zemljotres 1693. g. koji joj je zadao smrtni udarac. Trebalo je godina i godina za obnovu. Zauzvrat, vulkan joj je ostavio ohlađenu lavu, crni vulkanski kamen po kojem koračam ovog ljeta 2017.g. Ulice, ćilim od crnog kamena, lava mirna i glatka, a nekad se prelijevala, klizila i tekla prema dole iz vatrenog srca Etne.

SIRACUSA (Sirakuza) i ljepota Ortigije. Ortigia (Ortiđa) je historijski centar i pulsirajuće srce grada, muzej na otvorenom. Fasade palata, ulice, balkoni kuća, krovovi, sve izrade antičke umjetnosti i baroka. U smiraj dana pale se ulične svjetiljke i stvaraju iluziju produženog bljeska po izblijedjelim fasadama, diše miris života i historije, na horizontu preovladava plavo more i bijeli kamen zgrada. To je antički grad koji čuva umjetničko blago velike Grčke, omiljeni grad slikara Karavađa, filozofa i državnika Cicerona i Eshila tvorca klasične grčke tragedije. Siracusa je Arhimedov grad, rodno mjesto matematičara i fizičara Arhimeda, „noli turbare circulos meos“ - ne dirajte moje krugove! –Eureka, rekao je Arhimed iz Sirakuze. Eureka!  Zakon specifične težine, ili Arhimedov zakon: - tijelo uronjeno u tekućinu lakše je za masu istisnute tekućine, tj. svako tijelo potopljeno u tečnost gubi od svoje težine onoliko koliko iznosi težina njime istisnute tečnosti. Zovu je i Bijela Siracuza, njene plaže i antika, antički teatar, arheološki park Neapolis i fontana Aretusa, slatkovodni izvor/vrelo u kom raste divlja biljka papirus, kažu jedini divlji papirus koji postoji u Europi, pa impozantna Katedrala Duomo di Siracusa na prelijepom trgu kojim je šetala Malèna u filmu „Malèna”. ..Malèna canta el tango como ninguna y en cada verso pone su corazón.
Odlazim, završilo je. Sve je stalo u 14 dana.
Kad se nešto završi, završilo je, ni ranije, ni kasnije. Nezaboravno putovanje, nezaboravno vrijeme. Život u Italiji je dolce vita, život na Siciliji je dolce vita. Posljednji pogled na Cataniu što spava pod vulkanom, mislim na bijelu Siracusu na prelijepoj Ortigiji, ciao tutti, addio i arrivederci Sicilia amore mio! I  tu se moja priča završava. Posebna priča. „Svjetluca žar moje cigarete u zelenom sumraku, žari se i gasne kao sjaj tajanstvenog, čarobnog pogleda na svijet što ga ljudi puše”.., i ja, u dimu, izmaglica, krila, lebdim ispružena na leđima oblaka, otvorenih očiju. Sve što vidiš ovdje je moje, „noli turbare circulos meos”.



-
http://www.blogger.ba/ komentari na post
-

fotografija - Summer in San Francisco 1960s.,
by Henri Cartier Bresson.



Dok jednostavnost zvuči dosadno i dok pravimo planove za život, život se događa.  Ovo sam ja i sve ovo je moje. Međuigra, intermeco, međuvrijeme – vremenski odsjek između dva događaja. Ti bi sa mnom u međuvremenu, tražiš više no što mogu dati,  hej, ja tebe ne trebam, shvati to kako hoćeš. Ja ti ne mogu pomoći, umorna sam od traženja rješenja za druge. Trebam vrijeme za sebe, pet minuta, pet dana ili malo više, trebam vrijeme za odmor, moje vrijeme, moje dragocijeno vrijeme, izgubiti se u uličicama grada, zaviriti u knjižaru ili u antikvarnicu gdje se čuva prošlost i gdje je vrijeme stalo, šetati, šetnje koje ne umaraju, šetati i okom, tražiti pogledom, gledati, kupiti suvenir, spavati bez da sanjam i buditi se oko 8 ili oko 12 sati. U stvarnosti, ja koračam prema toj magiji.  Svijet je prepun čarobnih stvari koje čekaju da ih pronađemo, tu su, pred našim očima. Nema kraja visinama do kojih se ne može dosegnuti, koje ne možemo dokučiti, dotaknuti. O, Crazy Love, ali nitko ne može dosegnuti do mog prozora. Sve je dubokozeleno i plavo. Netko me traži i pita za mene , a ja sam u međuvremenu negdje. .. Kad se vraćam?, nemam pojma. Ljeto je.
...

Nikada nećemo saznati ko je skovao riječ za vrijeme koje dijeli sumrak i osvit, nikad nećemo saznati u kom je vijeku ona postala znamen zvjezdanog prostora (napisao je Borges). Don't cry for me, ja ću se vratiti i ja ću biti milion (ona).
Suton (ili sumrak, predvečerje, polumrak, smiraj) i što da radim u vrijeme nakon zalaska sunca, osim da odšutim u tišini zelenila i zelenog mjeseca, zeleno u boji kao što su trava i smaragd. Tokom pokoljenja i stvaranja života, ljudi izgradiše moć. U početku bijaše sljepilo i san i trnje što se zabadaše u bosu nogu i strah od vukova bijaše i postade život simfonija, opsežna orkestralna skladba u četiri glavna stavka, kao četiri godišnja doba; rođenje,  djetinjstvo i odrastanje, zrelost, smrt, kao život kojem često gledamo u leđa, dok lice ostaje tajna i pitanje da li postoje igrači koji bi nas mogli zamijeniti i da li je sve upravo onako kako treba da bude? Sve je igra, cilj je pobijediti protivnika. Volimo u ulicama i kućama da ima malo čarolije, magije i valjda ne iz učtivosti i "dvorske uglađenosti" još uvijek se daju pokloni/darovi/komplimenti/ u vrijeme neljubaznosti i prostote. Gdje je nestao bonton, kultura i lijepo ponašanje? Uzmam slikarsko platno, kist, boje, štafelaj i stvaram umjetničko djelo.  Ja sam ples, zovem se tango i čarobno plešem, dva plesa u zagrljaju između gledanja i zaborava, između sadašnjosti i sjećanja i muzika sa slike, putovanje i struja u stopalima, savršen osjećaj. Tango za dvoje. U međuvremenu jedan čovjek zaboravlja na bol, tone u osjećaj goleme samoće i boji se onog što ne razumije. Oprosti mu Bože, taj čovjek ne razumije i prije nego što se sve završi, daj mu iluziju nježnosti do neke druge prilike, jer, ako dvije ili više boja zajedno mogu izazvati osjećaj harmonije, onda može i jedan s drugim, jedno s drugim. Ovih dana smjenjuju se sunce i kiša, procvjetala trava zelena. Divno je! "Verde que te quiero verde.. Zeleno, volim te zeleno. Zelen vjetar, zelene grane" (napisao je Lorka).
Pripremite i kišobrane i sunčane naočale, uvijek poslije kiše dolazi sunce, a prema predviđanjima meteorologa, očekuje nas dugo, vrelo ljeto.  Ništa ne vjerujem dok ne bude, jer niko ne zna što će biti. Sunce zalazi, a na licu ostaje sjaj. Gasim svjetlo, za koji minut biće tama i crni mrak, na svemu što dotaknemo ostaje trag.



       značenje riječi zvijezda
Pablo je muško ime latinskog porijekla.
Dolazi od latinskog paulla, što znači malen.
U slavu umjetnosti četiri su;
Pablo Picasso jedan od najvećih slikara
Pablo Casals jedan od najvećih violončelista
Pablo Neruda jedan od najvećih pjesnika
Pablo de Sarasate jedan od najvećih kompozitora.
"Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu, mjesto u prah pređi sav u zvijezde".  (A.B.Šimić)

Dubrovnik, promjena ritma, tonaliteta, dok tema ostaje prepoznatljiva. Tajna je u plovidbi, putujem u pravcu da se malo odmorim, na nekoliko dana da mi zastane dah, ostavljam sjever, putujem na jug, žanr avantura. Svijet u kom univerzumi eksplodiraju, svemir se urušava u rupe bez dna, vrijeme se usporava u među zvjezdanim prostorima i ljuljuška se poput površine mora..."O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave" ..
("Dubravka" - idilična igra u tri čina, u čast ljubavi, slobode i pravde, smještena u dubravi Dubrovnik, XVII stoljeće). U slavu Điva Gundulića 1589. - 1638.



"O, BOŽE, JA SE MOGU SMJESTITI U ORAHOVU LJUSKU I SMATRATI SE KRALJEM BESKRAJNOG PROSTORA"

Putevi šalju odsjaj prema nama na srebrenom poslužavniku, okeani nas zovu ka sebi, a poslije, .. ljepotu zapljuskuju talasi. I dođemo tamo gdje smo pošli, bila pomorska nesreća, zastave na gradskim zidinama na pola koplja, upaljene svijeće pred ulazima, terasama i prozorima kavana. Samo jedan dan padala je kiša, bila subota. Slutim da tamo negdje pada snijeg. Sve je moguće. Jutrom se sunce vratilo, toplo, kamenom popločana Placa reflektira bijelu svjetlost. Slike na kamenu uglačanom. Kad se sunce sakrije, sasvim drugačije svjetlo preplavi ulice, sve je obojeno, bezbroj tamnijih nijansi, zrak postaje hladniji. Kad sunce zađe, noć uljepšava sve što dotakne. I dođemo tamo gdje smo pošli. Ulica od Domina, apartman i bjelina, na zidu jedna slika na dar. Živjeti sretan život, pa se čini da sam prestala biti i da ponovo postojim. I jedan drugi, neki čudan drugi kozmos nastaje. Svaka dobra priča je ljubavna priča, ali svaka priča mora nekako i završiti. .. LOVRIJENAC. Gledamo je sa terase na Pilama, visoko gore na stijeni, najviša, najveća i najljepša od dubrovačkih tvrđava. Lovrijenac izgleda kao dvorac Kamelot, blistava tvrđava moći i čarolije. Ona je i esencija ambijentalnog kazališta, svi dubrovački Hamleti igrali su se na toj tvrđavi. "Hamlet" na Lovrijencu, Dubrovačke ljetne igre, noć i kazalište pod nebom, gdje princ Hamlet propituje život i traga "za nečim" i rješava umom i u umu, gdje njegov stav prema svijetu jeste dubokoumnost, produhovljenost i uvjerenje; .. "To be, or not to be: that is the question: Whether 'tis nobler in the mind to suffer, the slings and arrows of outrageous fortune, or to take arms against a sea of troubles, and by opposing end them"., vječna dilema, kad se treba ili se mora birati između dvoje podjednako, odluka da li učiniti jedno ili drugo. Da li smo svi mi Hamlet u stvarnom životu pred dilemama kako završiti koji čin u našoj predstavi života?.. Svi glumci na svijetu žele igrati tu rolu, Hamlet je simbol teatra, glume, kruna glumačke karijere, on je aktuelan i biće zauvijek jer postavlja suštinska pitanja za čovjeka. Ali, samo su rijetki tu želju ostvarili i ostali zapamćeni, svi ostali su otišli u dim. (slavni: John Gielgud, Laurence Olivier, Richard Burton i Daniel Day-Lewis)


I da ne zaboravim; sutra, kad se vratim na sjever. Uvijek kad pomislim na Dubrovnik, uvijek se dogodi i jedna pjesma u meni. To je jedna sentiš pjesma, jedna posebna pjesma. Pamtimo je kao metaforu za Dubrovnik, simbol za ljubav, srce probodeno Kupidovom strijelicom. "Dok palme njišu grane" Dubrovački trubaduri, zamjena za uspomene iz mog kofera. Svaka priča mora nekako završiti. Sljedeće najbolje vrijeme je danas. Prezent, vrijeme sadašnje. Ne postoji drugo vrijeme. Na zapadu uvijek nešto novo. "Otvara se nova stranica, stranica ponovo pronađene nade i povjerenja, hajdemo voljeti Francusku", - poručio je Emmanuel Macron novi francuski predsjednik. Liberté, égalité, fraternité. .. Na prvi pogled mnogo toga je nemoguće. Ali, ništa nije nemoguće, sve je moguće.
________________________________

suština je u tekstu, sve ostalo je šminka
- Koga zanimaju teme o kojim pišeš?
- Vjerovatno je malo onih koje to zanima, ali, mi to ne znamo.
- Ti misliš da je to važno, ali nije to svakom važno. Važno je tebi i nekolicini.
- Zanima li tebe?
- Da.
- Pa zbog tebe i nekolicine pišem, sve ostalo je dim. Suština je u tekstu,
  sve ostalo je šminka koja se koristi za ukrašavanje, a ti pronađi sinonim
  za lice. Ovo je fragment o jednoj ženi i jednoj knjizi i u vezi su.
  .. "Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubistva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama”. (Franc Kafka)

Knjiga koju volim „Kad je Niče plakao, roman o opsesiji”,  originalni naslov: When Nietzsche Wept, A Novel of Obsession, Irvin D. Yalom. Roman prati život istaknutih intelektualaca krajem XIX stoljeća uoči rođenja psihoanalize, zasnovan na stvarnim događajima u koje je pisac dodao neodoljiv spoj istine i fikcije, drama o ljubavi, očaju, sudbini i želji, težnji da ostvari određene zamisli. Svrha, smjer, htijenje, cilj, poenta, esencija, koktel, život. Radnja romana se dešava u Beču i Italiji, glavne ličnosti su stvarne: eminentni Dr. Josef Breuer (preteča psihoanalize), najveći europski filozof Friedrich Nietzsche, Lou Andreas-Salomé (Ničeova muza koju biografi navode kao jedinu Ničeovu ljubav i to platonsku), tvorac psihoanalize Sigmund Freud, Wagner, Brahms, njihovo imaginarno druženje, Brojerova anksioznost, Ničeovo očajanje. Ovaj roman započinje dolaskom neodoljive Lu Salomé kod doktora Jozefa Brojera u Beč kako bi ga nagovorila da pomogne njenom dragom prijatelju Fridrihu da liječi njegovo samoubilačko očajanje svojom eksperimentalnom "terapija razgovorom" zahtijevajući od njega da nastoji liječiti Ničea tako što će on misliti da Brojer liječi njegove glavobolje, a u stvari da pokuša zaviriti u njegovu dušu i izliječiti njegove depresivne psihoze. Doktor prihvaća izazov. Takozvana terapija razgovorom kao tretman. U početku, Niče je nepovjerljiv i čuva priču o svom životu u strogoj tajnosti. Tijekom druženja i razgovora, doktor počinje da otkriva svoje tajne i da se suočava sa svojim traumama, Niče otvara i svoju dušu. Nastaje preokret - doktor postaje pacijent, a filozof njegov terapeut. Dva čovjeka, briljantnog uma, briljantni i blistavi u figurativnom smislu, proniknuti će u dubine osobnih opsesija u pokušaju da pomognu jedan drugom otkrivajući privlačnu snagu prijateljstva. Knjiga donosi sjajnu priču za one koji vole filozofiju, fantasy prikaz koji je tako jak da i veoma jak čovjek može zaplakati, kao što je i Niče plakao. Psihologija i misao u umjeću života u kojoj ugledni američki profesor psihijatrije Irvin D. Yalom spisateljskim umjećem ispisuje složenu priču koja oduševljava. Nisam dozvolila da me pri čitanju spriječi funkcija činjenice da je roman fikcija. Knjigu sam čitala studiozno, uz razmišljanje, na neke dijelove sam se vraćala i nekoliko puta. Kad bih poslije izvjesnog vremena knjigu ponovo čitala, čitala sam je opet na nekakav moj poseban način. Preporučujem je svim srcem, jer može promijeniti mnogo toga u nama. Zašto je Niče plakao?

(„Za trenutak su Brojer i njegova gošća sjedjeli u tišini. Onda ga je Lou Salomé pogledala pravo u oči i počela:
- Ja imam prijatelja koji je zapao u očajanje. Bojim se da će se vrlo uskoro ubiti. Za mene bi to bio gubitak
  i velika lična tragedija jer bih snosila određenu odgovornost. No, mogla bih to da podnesem i prebolim.
  Ali, (nagnula se ka njemu, govoreći mekše) taj gubitak bi mogao biti daleko širih razmjera:
  smrt tog čovjeka imala bi značajne posljedice po Vas, po europsku kulturu, po sve nas. Vjerujte mi.
- Koje taj čovjek? Vaš prijatelj? Jesam li čuo za njega?
- Još ne! Ali doći će vrijeme kada ćemo svi čuti za njega. Zove se Fridrih Niče. Niče je bolestan, ozbiljno bolestan.
  Potrebna mu je Vaša pomoć.
- A kakva je priroda njegove bolesti? Koji su simptomi? Na početku ste rekli, zar ne, da tražite moju pomoć
  zato što je Vaš prijatelj ozbiljno bolestan?
- Ne, doktore Brojer, rekla sam da imam prijatelja koji je u očajanju, koji je u opasnosti da sebi oduzme život.
  Očajanje, a ne corpus profesora Ničea je ono što tražim da liječite” ..)


O nekim ni spomena nema, nestali su kao da nikad nisu ni postojali, kao da ih nikad nije ni bilo, a neki se proslaviše u svom vremenu, bijahu slavni u svoje doba i u dobu danas, ostaviše ime i djela za sobom, o njima još uvijek govori i piše kao da je jučer bilo. .. Februara 1861. u Sankt Peterburgu, u obitelji Gustava von Saloméa rođena je djevojčica, (sweet Aquarius), dali su joj ime Lujza, od milja su je zvali Lu. LOU ANDREAS SALOMÉ. Nakon smrti oca, Lu odlazi u Švicarsku na studije filozofije, kasnije u Rim, Berlin, Beč, Minhen. Hiljade redova napisano je o njoj. Ova žena, najzagonetnija među ženama i dan danas budi pažnju i u vezi sa njom uvijek se postavlja isto pitanje: šta je to bilo u njoj i kako je uspjela biti do te mjere facinantna, magična, duhovno neodoljiva za najveće muške umove toga vremena. Bila je njihova fascinacija, ali istinski nije pripadala nikome, ona je bila ta koja je ostavljala svoje muškarce, ali i ostajala prijatelj s njima i posvećivala im književna djela, pisala o njima. Oni su u njoj su pronašli ženu koja je za njih predstavljala izazov, koja ih je poticala, u njoj su njihove zamisli nailazile na jednakovrijedan i prikladan odjek budući da je bila sposobna da ih razumje. Svi su oni bili fascinirani njenim umom, njezinom neobuzdanom maštom i težnjom da se upusti u sve što je nekonvencionalno. Njemačka filozofkinja, cijenjena intelektualka porijeklom Ruskinja iz aristokratske obitelji, psihoanalitičar i pisac, bila je u bliskim i prijateljskim vezama sa mnogim umjetnicima i misliocima s kraja XIX i početka XX stoljeća (Rainer Maria Rilke, Carl Jung, Friedrich Andreas, Sigmund Freud, Richard Wagner) i naravno Friedrich Nietzsche, koji je nakon prvog susreta sa Lu u pismu joj napisao "dugujem ti najljepši san svog života". Da li je on najviše volio Lu, ili je to bio Rilke, ili neko drugi, niko to ne zna. Bila je žena ispred svog vremena koja je svoj život živjela po svojim pravilima, a najviše zato što je bila samosvjesna. Naime, sposobnost pojedinca je da prepozna i primijeti vlastitu osobnost ne miješajući je s ponašanjima, emocijama, mislima, riječima, osobinama drugih. Samosvjestan pojedinac poznaje i vidi sebe, prepoznaje svoja ograničenja, zna što želi ili ne želi i koje su mu vrijednosti. Svi ti atributi koji nisu pomodni asesoari mogu se pripisati Lou Andreas-Salomé, jer, kako je i napisala: "sve dok žene ne shvate sebe predanije i dublje u svojoj različitosti od muškarca, sve dotle neće znati koliko je moguće razviti se u toj građevini sopstvenog bića". Ili kao što je rekao gosp. Freud: "biti potpuno iskren prema sebi odlična je vježba". Ime Lou Andreas- Salomé i danas se vezuje uz njen opširan književno-publicistički opus, kao i za duhovne i fizičke veze .. Ustvari, njen život bio je njena najveća umjetnost. Završavam ovaj fragment, a Vi ako želite da pročitate još toliko toga o Lou, ukucajte njeno ime, pritisnite enter i otvorit će vam se impresivne stranice ispisane i njoj posvećene. Njena impresivna biografija i uvijek aktuelna priča čak i poslije 80 godina koliko je prošlo od smrti njene, 5.februar 1937.,.

Uputstvo za upotrebu:
Nikad se ne prestati boriti, bez obzira na rane. Rana će često krvariti. Da brže zaraste i da spriječiš nastanak ožiljka, ranu pažljivo očisti i ukloni prljavštinu. Čak i kada svjetlo nestane, uzmi mač i da se držimo zajedno. Jer dok se držimo zajedno, uvijek će biti nada. Ne postoji, ne postoji zamjena za pobjedu.
(napisala je moja knjiga: fragmenti vremena elTangoTango)

Ne mogu zamisliti život bez umjetnosti, vizuelni izraz, umjetnost u pokretu, sloboda sadržaja i forme. Ja individualist, ne želim bolje, imam najbolje, znam što hoću, znam gdje želim biti, znam šta ne, znam šta da, oblačim se ekscentrično, crno je moja boja, ne želim da se dopadam svakom, ne želim biti drugačija, dobro je biti prilično lijep i mnogo pametan. Malēna canta el Tango, u svaki stih ona stavi srce svoje. Inspiracija dolazi u neočekivanim trenucima kad se ne nadam, tad zaboravim ono obično i stvaram svoj zvuk bez pritiska vremena. Udisaj, pojačana jasnoća, a ponekad me pljusne i sentimentalni flashback kao onaj kad smo se vrtili u krug danima. Dalo se to naslutiti onog dana, bila sam u svilenoj haljini, bosa, pušila na muštiklu. Svirala je ona pjesma, zemlja se tad okrenula oko mene, zavodi me, stvara ovisnost od koje se ne želimo odviknuti. Ništa i sve. Ništa je postalo sve. Nikad niko, kao nekad neko. Sentimentalni flashback. Sjećanje do kojeg nam je stalo i koje nam je važno produžavamo čestim podsjećanjem. Ako zapišemo, nećemo zaboraviti ni za 100 godina.

'KAD BIH BIO I BESMRTAN, IZMISLIO BIH SMRT DA SE UVJERIM U LJEPOTU ŽIVOTA'

Starting a new life, new look, new deal, something new, new style. Kult café bar is a brand new friendly neighborhood bar and performance space! Live music, café bar. Mi krademo svaku suzu, dok nas vaš osmjeh ne ubijedi u suprotno. Možda treba skrenuti lijevo, trebali bi skrenuti lijevo na sljedećoj krivini. Zašto? Zato jer i sitnica može biti posebno izdanje, mala svečanost, ako joj damo dovoljnu i pravu dozu pameti. Zato, jer je sve povezano, u svemiru je sve u vezi, i šta bi bio dan bez noći, zima bez ljeta ili jesen bez proljeća? Kako bi smo znali šta je život da nema smrt? Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, novog, originalnog. Just beginning or beginning anew. You are the sun, I am the moon, You are the words, I am the melody for perfect day and perfect night, dance with me one more time, come here and visit my world, don't get lost' cause I am waiting ..  Dragi Jean Richepin, jedan tvoj citat me fascinira, I copy and paste:
 "Even if i was immortal i would invent death to convince myself of the beauty of life".