život je putovanje, golem je, opširan i nepregledan i prostraniji je od svake priče i kazivanja
život je golem, opširan i nepregledan i prostraniji je od svake priče i kazivanja . . .. ... .
18. oktobar 2020. Jesen na mom balkonu, divlje krizanteme, koje kao da kažu: - Život ide dalje, sa vama ili bez vas. Nedjelja, misli sa balkona, ili je to možda simfonija u nijansama jeseni. Divlja krizantema, simbol vječnog života. I dok pričam svoju priču, gledam u nebo, misleći da bi sve ovo moglo biti moje. Moj film..
20.oktobar 2020. Jučer bijaše sunčan dan. I danas. Outfit, nova sezona, biserna bijela i jednostavna crna, coffee time pod krošnjom magnolije u jednom kafeu. Puštam sunčevu svjetlost na moje oči, ne želim da završe fragmenti vremena.
27. oktobar 2020. Koliko je "sunčano" u našem životu, ovisi od nas, jer, svaki dan oblikuje naš život i prati nas do posljednjeg daha. Divan dan, dan za umjetnost, krenula sam u Umjetničku galeriju BiH, gdje je jučer upriličena izložba "Srebrenica", sjajnog i velikog umjetnika Mersada Berbera. Sunce. Hvala ti sunce! A prije izložbe, susret na ulici. Maske, prepozali smo se. Umjetnik i umjetnost promišljaju, uokvirena instalacija pod staklom, na zidu Umjetničke galerije. Kao na slikarskom platnu vidim istinu: "Kultura nam je povrijeđena, poljubi da prođe!". Ugodno druženje sa mladim umjetnicima, suptilna podrška, ljubim da prođe i da manje osjećamo bol, jer, "Ars Longa vita brevs" - (Umjetnost je duga, život kratak). U galeriji nigdje nikog, svjetina i priprost svijet ne promišljaju nikad o ljepoti umjetnosti, ne poznaju ništa bitnije od njih samih. U galerij nigdje nikog. Tišina, Srebrenica, ja. .. Ima jedna kuća i u kući kuća i u kući zid i na zidu slika srmom vezena.
30. oktobar 2020. Petak, zemljotres pogodio područje i grad Izmir (Turska), od 7 stepeni po Richteru. Preko 100 poginulih, a spašeno više od 100 osoba, među njima je i četverogodišnja Ayda, koja je pod ruševinama bila 91 sat. U nesreći sreća.
3. novembar 2020. Predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama. Trump ili Joe Biden? Nikad veća izlaznost birača. Imam svog favorita.
5. novembar 2020. Danas oblačno, hladna jesen se uvlači pod kožu, u parku, na vrhu bora, vrana. U sjeni zida, žena stoji i puši. Šuti. In memorijam cvijeću i zelenoj travi. .."O, sunčevo svjetlo, najdragocjenije zlato koje se može naći na Zemlji". ... Srušila nam se svakodnevnica. Već mjesecima učimo možda najveću lekciju za opstanak i svjesna sam da su prostorne granice, granični zidovi, žice i ograde, zapravo umjetne i da nas ne štite. Štiti me jedna obična, platnena maska i fizička udaljenost od ljudi u prostoru. Distanca između nas. Ali, hoću da vjerujem da će i ovo proći, sve prođe, samo je smrt vječna.
7. novembar 2020. Mr. Joe Biden izabran je za 46. američkog predsjednika, nakon pet dana neizvjesnosti.
10. novembar 2020. Svaki put kad život postane bolji, nešto sve pokvari. Ovo je tako teško vrijeme. ..Vrijeme je uvijek vezano za prostor, a u vrijeme pandemije, taj važan prostor postao je kuća. Ostati kod kuće, raditi od kuće. Najsigurnija sam kod kuće. Neko je rekao da je dom sklonište od oluja – svih vrsta oluja. Danas oblačno, povremeno pogledam kroz prozor, magla, smog, korona. Sve se sastalo, a hladnoća i strah se uvlače pod kožu. Šta radim? Čitam, pijem kafe, pušim, slušam muziku, pišem, povremeno funkcioniram online i lažem samu sebe da me nije strah.
14. novembar 2020. Subota. Sunčano, ali, aplikacija AirVisual pokazuje mi loš kvalitet zraka. Pitanje dana: na kafu u kafić, ili u park, u šetnju sa maskom? Ili da živim tako kao da ne postojim? Odlazim. Coffee to go i park je rješenje. U ovo vrijeme straha od pandemije korona, ne pristajem da živim kao da ne postojim, kao da me nema. Pokušavam sebe kontrolirati, misliti pozitivno, dok godišnja doba dolaze i prolaze, a jedino život traje do kraja. Život je putovanje, golem je, opširan i nepregledan i prostraniji je od svake priče i kazivanja.
Danas je 17. novembar 2020. Pada kiša, malo da, malo ne. Na današnji dan: 1917. godine, umro je slavni francuski vajar Ogist Roden, jedan od najvećih umjetnika. Skulpture: "Mislilac", "Poljubac", "Vrata pakla". A 1973. godine, dogodila se čuvena pobjeda istraživačkog novinarstva, otkrivena je afera Watergate, politička i novinarska drama, koja će trajati dvije godine i kulminirati ostavkom predsjednika SAD-a Richarda Nixona. Na današnji dan 2019. godine, prije tačno godinu dana, u Kini, u provinciji Hubei, registrovan je prvi slučaj koronavirus, koji se proširio na cijelo čovječanstvo. Memento mori!
na trenutak mi se učinilo - znak, ukras, umjetnost, zid
★★★★★ . . .
Fotografija, jedan zabilježen trenutak, koji se više nikad neće ponoviti. Umjetnička galerija. Ponekad odem u tišinu, kao u ovu ovdje. Antre, zidovi podupiru zaobljen svod, ptice od žice raširenih krila lete na bijelom nebeskom svodu. Tišina postavlja pitanja i daje odgovore. Kako ptice od žice lete? Lete ptice, umjetnost je to i metafora za osjećaj slobode. Uokviren plakat na zidu, distanca za dvoje. Ugodna tišina, duševna ravnoteža, nema straha od ničijeg dodira ili daha. Kao da sam u nekom filmskom prizoru, stojim, leđima naslonjena na zid i pušim. Na trenutak mi se učinilo da pjeva ptica, ali, nije. Znak, ukras, umjetnost, zid. Tišina uma postaje poput tišine što šuti u prostoru ovdje, u galeriji. .. Bolje je ponekad biti i sam, na pravom mjestu u pravo vrijeme, bez da se kockamo sa životom, nego biti na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, dok mrska bolest još uvijek leži na postelji nekoj, bijeloj, a mi živimo u stanju stalne napetosti, strahu da će nas jednog dana probuditi riječ "klaster" i da ćemo se pitati što je to i da li smo tamo bili.? Septembar, kraj ljeta, osjeća se jesen.
biografija jednog genija, jedan soundtrack i glupa ptica albatros
volim danas, jer ne znam .
Prije nekoliko dana, odlazak u knjižaru, odabrati nešto za sebe, knjiga samoj sebi za poklon. Zašto knjiga? Zato, jer svi trendovi dolaze i prolaze, a dobre knjige su uvijek In. Knjige nas mogu odvesti bilo gdje, mogu nas odvesti iz našeg realnog svijeta u neko drugo vrijeme, u bilo koje vrijeme, u nečiji svijet, u tuđi svijet istine ili mašte. Mi, koji volimo čitati dobre knjige, čitajući putujemo, educiramo se i još puno toga predivnog stičemo iz izričaja onih koji pišu. Knjiga samoj sebi za poklon je moćni roman "Agonija i ekstaza", proslavljenog pisca Irvinga Stona, koji poput naučnika, a radi novih znanja i spoznaja, istražuje, proučava i ispisuje život i stvaralaštvo Mikelanđela Buonarotija, slavnog italijanskog vajara, slikara, pjesnika, arhitekte, vjerovatno najvećeg umjetnika svih vremena. Putovanjima u Rim, Firencu, vidjela sam in vivo puno toga Mikelanđelovog, a sad i ovaj sjajni biografski roman, romansirana biografija, roman o geniju.
In memoriam, 6. juli 2020., preminuo je u 91. godini ENNIO MORRICONE, slavni talijanski kompozitor. Divim se njegovim notama u nezaboravnim filmovima, za koje je komponirao muziku: "Bilo jednom u Americi", "Za šaku dolara", "Cinema Paradiso", "Dobar, loš, zao", "Malèna" ... U zadivljujućim notama i magiji pokretnih slika, sa Morriconeom odlazi u historiju dio svjetske kinematografije, kojoj se dive generacije. Njegova stvaralačka veličina, bogat muzički opus u stvaralaštvu, savršeni su i nezaboravni. Adio grande Maestro! .. Zbog pandemije koronavirusa, nisam u mogućnosti odlaziti u kino, ali, planiram u udobnosti mog doma, ponovo pogledati film "Bilo jednom u Americi", jedan od najpoznatijih filmova svih vremena i posljednji film reditelja Sergia Leonea iz 1984. godine. Taj kultni film je priča o prijateljstvu i zavjetovanju, izdaji, kajanju i izgubljenoj ljubavi, koja na jedinstven način opisuje vrijeme američke prohibicije i stanje društva u sumornom svijetu kriminala sa početka XX stoljeća. Sve je to sročeno i upakovano u neverovatno snažnu i emotivnu ljudsku priču, kao flashback. Ovo je famozno i slavno ostvarenje sedme umjetnosti sa notama Ennia Morricona, čija muzika kazuje sve ono što se riječima ne može reći. Unaprijed znam da će to biti impresivni doživljaj za mene, kao i svaki put kad sam gledala taj klasik filmske umjetnosti.
Nikako da se čovječanstvo oporavi od pandemije koronavirusa, posljedica je uplašenost, globalni osjećaj nemoći i depresije, jer vrijeme prolazi. "Tthis too shall pass ..", kao što kaže Shakespeare, ali, treba biti svjestan i pozitivnih, a ne samo negativnih strana u životu, ne razmišljati o onom kako je nekad ljepše bilo. Naime, postoje ljudi koji su pretjerano vezani i usredotočeni za prošlost i žive od uspomena. Psiholozi ih nazivaju "gooney bird" ("glupa ptica"), a odnosi se na vrstu albatrosa, koji lete sa glavom okrenutom prema natrag. Za te osobe kaže se da pate od "sindroma gonney bird". Nisam osoba od nostalgije i uspomena, ono, žal za prošlošću. Moj moto je: neću jučer (jer je prošlo), volim danas, jer ne znam šta će biti sutra.
Ali, don't forget Srebrenica, Bosnia Argentaria, 11. juli 1995.godine. Sjećaj se!
Svakodnevno pogledam izbor događaja, koji su se na taj dan dogodili u prošlosti, kroz historiju, pa se podsjetim ili pak nešto novo naučim. 11. juna 1910. godine, rodio se slavni francuski istraživač mora, ekolog, naučnik i reditelj dokumentarnih filmova Jacques Cousteau (Žak Kusto). Najpoznatiji je kapetan među roniocima i najpoznatiji ronilac među kapetanima, avantursit, koji je i svirao klavir, slikao, pisao poeziju, komponovao. Putovao je morima preko šezdeset godina i svijetu otkrio zadivljujuće čari dubokog morskog beskraja. Dobitnik je tri Oskara i Zlatne palme za film "Svijet tišine" iz 1956. godine, za koji čuo cijeli svijet i koji sam gledala u kinu. In memoriam Jacques Cousteau i njegov brod "Calypso" (1910. - 1997.). .."Od rođenja čovjek nosi težinu gravitacije na ramenima. Prikovan je za zemlju. No, treba samo zaroniti ispod površine kako bi se oslobodio. More, kad jednom baci svoje čini, pojedinca zauvijek zarobljava u svojoj mreži divljenja. Okean je sve što želim biti – prekrasan, misteriozan, divlji i slobodan”. O more, o more duboko, plavo. ..
sjećat ćemo se nečega što je bilo i o tome pričati
★★★★★ .
Moj balkon, moja divna bašča sa pogledom i njegovo veličanstvo božur, najraskošniji cvijet gospodin božur, simbol časti i bogatstva. Jel' to impresija ili ima još neko značenje, ili padaju zvijezde ili pada kiša, ili sve pada u vodu, pada sve što nije smjelo pasti? Padala je kiša i jučer i danas. U daljini je provirivala svjetlost, tišina se pretvarala u nešto. Mrzim kad ne znam, kad nagađam i čekam. Mami me da zatvorim oči i zamislim svoj svijet, mekan kao kašmir marama oko mog vrata što me štiti od hladnoće, a juni mjesec i maska na mom licu, da prebolimo nevidljivu bolest koja hoda planetom mjesecima. Ili sam već godinama u svom svijetu? .. I da završim, u jednoj Mopasanovoj noveli ima opis proljeća pun snage i strastvenosti, koji se završava riječima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlijepiti oglase: "Građanine francuski, proljeće je, čuvaj se ljubavi!". Čuvajte se!
(music: Tango Jointz - "Tango D'amor")
kad sve ovo završi
20. maj 2020.
Bilo je, postalo je naporno poštovati preporuke, izlaziti samo ako je nužno, ne pozivati nikoga kući i ne primati goste. Izolacija, izdvajanje, odvajanje, koronafobija (strah od koronavirusa), koronamanija (opsjednutost koronavirusom), doba socijalne izolacije. Možeš se dobro zabaviti i sam, ali je ljepše u dvoje, u troje, jer, čovjek je zoon politikon. Prolazili su dani, mjeseci, ljudi koji su živjeli u istom gradu, nisu se viđali, niti čuli uživo, licem u lice sa onim koje istinski vole, sa onim sa kojim su naučili i vole da se druže. Vjerujem da je svima dosadila ljubav preko žice, preko vibera, messengera, preko ... Sve je to bila šminka i fikcija bez smisla, sve mi je to bilo too much, dosadili su mi i moja mondisch leo print maska i moj solo maskeball party u parku. Najgore je prošlo, konačno i polako povratak u svakodnevni život. To se zove život poslije pandemija korona. Razmišljam o prolaznosti. Ionako, prije ili kasnije, sve bude i prođe. Godišnja doba dolaze i prolaze, sezone će doći i proći, jedino život traje do kraja. Kad sve ovo završi, otići ću u park, sjesti na klupu, piti šampanjac i pušiti cigaru i gledati u daljinu.
1. april 2020. Propaduje snijeg, puše hladan vjetar, 2°C, a ja #KodKuće, mislim na ljeto, volim Chris Rea i pjesmu "Looking For The Summer": "tražeći ljeto, dubok pogled u lice aprila, u potrazi sa ljetom. Vrijeme je došlo i ono mora dalje ići, a ja još uvek trpim ovaj težak dan, sa velikom željom koja gori u meni da poletim".
4. april 2020. Davno je slavni pisac Andersen napisao priču "Leptir": ..."i nije bilo vrijeme za let, ali, srećom, leptir nije bio vani. On je imao sklonište, bilo je to u sobi i bilo je toplo kao da je ljeto. - Ovdje bih mogao živjeti prilično dobro, ali, nije dovoljno samo živjeti, reče on, treba mi sloboda, sunce i malo cvijeća za pratioce".
6. april 2020. Pandemija, bolest, strah, izolacija, samoizolacija, čovječanstvo pati, boluje, sve zatvoreno, smrt i dan za danom. Medijski populizam cvjeta, populisti uvijek jačaju u kriznim vremenima, manipulacija neobrazovanim građanima oko spornih pitanja. Sunčano, ali prohladan vjetar ne prestaje puhati, kretanje je i dalje ograničeno.
7. april 2020. Grad, a nigdje nikog, sve pusto i prazno, pokoji prolaznik u žurbi, samo otužne kuće kao mrtva priroda, tužna scenografija. Grad čine ljudi, šta su ulice bez ljudi?, zapravo ništa, ništa su kuće i asfalt, ako nema ljudi. Imam čežnju, fale mi in vivo (uživo), fali mi sloboda, treba mi sloboda, sunce i prijatelji. O tom nas uči leptir iz Andersenove priče, kultna pjesma "Libertà", ili pak Gundulićeva "Oda slobodi" - "O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi, ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!".
8. april 2020. Ova tragedija i bolest kao planetarni problem, pretvara se u najveću bitku, a bitku će dobiti onaj tko je čvrsto odlučio dobiti je - Čovječanstvo. Sat mi pokazuje 17 h., sunčano, 16°C i danas puše hladan vjetar. Aplikacija AirVisual pokazuje zeleno, kretanje je ograničeno, ali, moj um je uvijek slobodan. Viva la libertà!
11. april 2020. Subota, sunčano, toplo. Život iza rešetki kojih nema, a ima. Moj omiljeni cafè #StayHome, coffee time, veliki macchiato, pušim i lijepo mi je. Osjećam se moćno, ponekad pjevam karaoke, pravim filmove, pišem, čitam i još puno toga. A ti, kako ti živiš ovih dana?
14. april 2020. Jučer sunce, a danas kiša okrenula na snijeg, 4°C. Kod mene ljubav prema životu, taj izazov sam davno prihvatila. Ovih dana strpljenje i optimizam, mislim ružičasto. Od običnog trenutka pravim čaroliju i ne dozvoljavam nikome da pravi talase u mom moru. Navigam, navigam. "O, Bože, mogao bih biti zatvoren u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora", - rekao je Hamlet. Zaista, orahova ljuska može biti lađa iz koje možeš vidjeti svemir. Svjedočim!
16. april 2020. Probudilo me sunce. Da li je na pomolu renesansa čovječanstva i planete Zemlja? Ja još uvijek vjerujem da nije prekasno da se svijet promijeni. Čovječanstvo mora promijeniti način ophođenja prema planeti. Internetom ovih dana kruže fotografije planete Zemlja prije i poslije korona virusa. Na fotografijama prije korone, planeta se guši u štetnim gasovima, a na fotografijama u doba korone, u ova tri mjeseca, planeta je sretna, procvjetala i više se ne guši. I dok nauka traži vakcinu, naša planeta uzima predah, obnavlja se, oporavlja i daje nam lekcije iz prirode. Pročišćenje planete Zemlja, ali i pročišćenje čovječanstva. Bez golgote nema uskrsnuća, bez pročišćenja uma, srca, duše i naših emocija nema renesanse.
17. april 2020. Svečanost u našem parku, čarolija proljeća. Divno je biti živ ispod cvjetova trešnje u #VrijemeKorona. Grane u cvatu, procvjetao trešnjin cvijet, jedan cijeli svijet. Ugođaj je fascinantan, miris i boje, nestvarna ljepota, bez poređenja. .
________________________________
Na slovo K - zarazna, opasna, pogubna.
Biti ili ne biti, pitanje za čovječanstvo ovih dana.
Uvijek u teškim vremenima, iz nekih ljudi izađe na vidjelo sva pogan, prljavština, sva nečist, gnoj. To je posebna mentalna kategorija tih nekih ljudi, čija se"tehnika" i kojom se osobni interes u raznim sferama njihovog djelokruga, maskira u opći interes. Ali, u teškim vremenima, iz nekih drugih ljudi izađe na vidjelo i sva ljepota. "Красота спасет мир - Ljepota će spasiti svijet", napisao je veliki Dostojevski u svom romanu "Idiot". Pitam se: - čija bi ljepota mogla spasiti svijet ovih dana? Svijet će spasiti ljepota onih ljudi, iz kojih u teškim vremenima izađe na vidjelo sva njihova uzvišenost, ljudskost, krasota, dobrota, intelekt/razum, svemir, život. Hoću da vjerujem da će čovjek koji stoji na pravoj strani čovječansta, pobijediti u ovim užasno teškim trenucima, iako će to biti "Pirova pobjeda". Sve što trenutno želim je ozdravljenje čovječanstva i sloboda. Zato, drži se čvrsto za san koji imaš i budi na pravoj strani, jer ako san umre, život će postati slomljena ptica koja ne može letjeti. ..
Kad se glumica Elle Fanning pojavila na crvenom tepihu u Kanu maja mjeseca 2019. godine, u Diorovoj biserno-bijeloj bluzi od organdina, organdin se vratio na velika vrata u modni svijet. Famozni organdin i Elle, koja je izgledala poput filmske zvijezde starog Hollywooda. Svaka sezona ima neki IT komad, a tog proljeća i prošlog ljeta i u hladnoj sezoni, to je definitivno bila bluza od organdina, no, organdi trend must have i ovog proljeća i ljeta. Organdin, organdy, organza; prozirna, čvrsto tkana, glatka i sjajna tkanina, koja ističe ženstvenost i raskošnu zavodljivost osobe koja je nosi. Prozirnost i krutost postiže se obradom sa vrućim kalandriranjem, to jest provlačenjem tkanine kroz kalander-mašinu (između zagrijanih valjaka) da bi se tkanini na taj način dala tvrdoća, sjajnost i glatkost i tim postigli trajni efekti. Čaroban je u suvremenoj modi, pa i te jednostavne bluze u raznim bojama, ili one koje krase zanimljivi motivi, volani, mašne, a često i sa puff rukavima, daju dodatnu notu ovakvim komadima. Ima nešto vintage u tom trendu, puff rukavi, koji izgledaju romantično, retro stil elegancija. ★★★★★ Mart, jedno posebno popodne, čaj oko pet, šetnja, shopping, večera, laku noć.
Dijelio nas zid od stakla. Bila sam zaokupljena zurenjem u stakleni zid, kao vezu između unutrašnjosti i vanjskog svijeta. Pogled nema cijenu, besplatno je. Mòment. Moja uloga gledatelja je znatno drugačija, pa tumačim izvedbu na sebi svojstven način, sa posvetom svom unutrašnjem doživljaju. Važni su detalji i kompozicija, poseban trenutak u vremenu, taj trenutak bio je dar i taj trenutak htjela sam ovjekovječiti, spasiti od zaborava, od zaborava spasiti trenutak. Kad hoću, ja se sjećam, hommage životu, ritmom koji je u harmoniji sa univerzalnim životom kosmosa, nešto moje, osobno. I tumačim ono što vidim, čujem, osjećam i tvorim smislenu cjelinu. Opažanje, percepcija u mom stilu, stvaranje predodžbe i doživljaja svijeta oko mene, kojem dajem značenje. Čovjek ne mora biti soba i zid da bi bio uklet, a može biti, čovjek ne mora biti kuća i prozor, a može biti.
(Datum i vrijeme, vrijeme sadašnje)
Unutrašnjost neke kafane, izložba, fragmenti i otisak vremena. Scenografija, čekanje se odigrava kao kazališni komad. Dolazim, dolaziš, odlazim, ostaješ, na stolici sjedi uspomena, šuti ptica, kasno je. Izgubljeno vrijeme. U drugoj sobi raspoloženje se promijenilo, cigareta se dimi, smoking a red, vrijeme mirovanja. Pravo mjesto za alibi, za postojanje, drugdje, na drugom mjestu, dokaz da u izvjesno vrijeme nisam bila na izvjesnom mjestu. Volim kontraste koji kao stilske figure pojačaju izraz u poređenju. Glanc je ponekad dosadan, podsjeća na "Potemkinova sela".. U toj drugoj sobi, na platnu se veze sitan vez, veze pticu zlatnu. I kad sam mislila da se od jučer ništa nije promijenilo, sve se promijenilo, u zraku osjetim toplinu ljudskog postojanja, indiferentnost se pretvara u umjetnost, u viđenu impresiju koja ostaje kad se reflektori ugase i kad na pozornici nastane potpuna tama. Novi dan, nova slika. Slikam onako kako vidim, slikam onako kako te vidim i pišem onako kako vidim. Možda zvuči čudno, ali nemam osjećaj uznemirenosti, napetosti, nemira, pomanjkanja daha i brzih otkucaja srca. Možda zvuči čudno, ali, za razliku od onoga što je zapamćeno, vratiš se na mjesto gdje je slika počela i vidiš da je sad slika sasvim drugačija. Vrijeme sadašnje. .. Čovjek ne mora biti soba i zid da bi bio uklet, čovjek ne mora biti kuća i prozor, a može biti. Sve možeš biti ili ne biti, ako tvoj um u metafizičkom smislu posjeduje predvorje, ulaz, hodnik, predsoblje, sobu i prozor, koji nadilaze, prevazilaze, granice materijalnog mjesta.
... Bijelo, pada snijeg, februar 2020., Tango Of Love.
umjetnost omogućava da izgubimo i pronađemo sami sebe u isto vrijeme
O Rimu sam pisala septembra mjeseca 2017., a prilikom putovanja u ljeto te godine u Rim, Vatikan, Napulj, Siciliju: (http://Ljetni ples - giro di Italia) .. I uvijek ponavljam da mi nikad nije dosta umjetnosti, historije i ljepote. RIM, septembar 2019.godine, Rim i rijeka Tiber, Rim, beskrajno star i beskrajno vječan, sve je monumentalno, Rim kao veličanstven spomenik, Rim muzej na otvorenom, star skoro tri hiljade godina. O tom gradu sve je rečeno, napisano, a uvijek i iznova ima se šta dodati. .. Penjući se uz 124 stepenice do vrha brežuljka Kapitolij i bazilike Santa Maria in Aracoeli (Sv. Marije od nebeskog oltara), preplavile su me emocije, kao i tišina u tišini bazilike. Naime, tu ima i komadić historije Bosne, u toj bazilici je sahranjena bosanska kraljica Katarina Kosača (Blagaj 1425. - Rim 1478.), kraljica, blažena CATHARINAE REGINAE BOSNENSI. Davno je to bilo, ima tomu stotine i stotine godina, sad je neko drugo vrijeme, historija je zaista učiteljica života. A u kapeli crkve Chiesa del Gesù je i slika "Skidanje Isusa sa križa" (3m x 2m) maestra Safeta Zeca. Vrijedilo je u miru razgledati i bilježiti fotografijama za uspomenu i dugo sjećanje.
"Omnes viae Romam ducunt" (svi putevi vode u Rim), u vječni grad, taj spoj boja arhitekture i rimske karizmatičnosti koja se osjeti u svakom koraku, čak i u prostoru, posebna je profinjenost talijanskog osjećaja za ljepotu u svim segmentima. Čula sam zvona, trenutak u vremenu, kroasan sa čokoladom i caffe latte u izvornoj, italijanskoj varijanti, sladoled ili sorbetto Italiano, hladni şerbet od voća, novčić bačen u Fontanu di Trevi za sreću i povratak. Moj praznik u Rimu. Arriverderci Roma, opet ćemo mi. .. I na kraju: “kako da onaj koji ništa ne shvaća o životu i svijetu, išta shvati o umjetnosti? Umjetnost nije nikada završena – samo je napuštena, umjetnost ispire prašinu sa duše od svakodnevnog života". .. Zaista umjetnost omogućava da izgubimo i pronađemo sami sebe u isto vrijeme.
nikad mi dosta umjetnosti, historije i ljepote
I zaista, nikad mi dosta umjetnosti, historije i ljepote. Ovo pišem da ponovo okusim ljepote trenutaka mog posljednjeg putovanja u septembru 2019., gledajući iz sadašnjeg vremena. .. Iz Rima do Firence (234 km.) putovali smo vozom, vozovi su udobni i brzi, putovanje kroz prelijepu Toskanu traje oko 1h i 30 minuta. Bio je to pravi ugođaj i čini se da su putovanja vozom ponovo u modi... FIRENCA – glavni grad pokrajine Toskana, Firenca, kraljica i kolijevka italijanske renesanse, renesansni grad kojim je nekad davno upravljala moćna i slavna obitelj Medići. Šta izdvojiti i napisati šta me se dojmilo? Sve, sve me fasciniralo. Firenca je drugo ime za umjetnost, mjesto rođenja renesanse, nestvarna i uzvišena, biser Italije na rijeci Arno. A na rijeci Arno jedan od najpoznatijih mostova u svijetu, Ponte Vecchio - Stari most. Firenca je prijestolnica umjetnosti i spomenika. Njen trg Piazza della Signoria predstavlja srce grada, a katedrala Santa Maria del Flore, remek je djelo, građena u gotskom stilu, sa neobičnom mramornom fasadom u različitim nijansama bijele, zelene i ružičaste boje. Njena izgradnja je počela 1296. ali je zbog kompleksnosti plana kupole, završena tek 1436.godine. Vanjsko pročelje katedrale od bijelog mramora, sa zelenim i rozim rubovima i ima najveću na svijetu zidanu kupolu od cigle i treća je najveća katedrala na svijetu. .. Galleria Degli Uffizi, slavna palača iz XVI stoljeća, iz ostavštine obitelji Medići, jedan od najstarijih i najslavnijih muzeja umjetnosti, u kojem je jedna od najljepših zbirki i remek djela nekih od najvećih umjetnika svih vremena, umijeće umjetnosti neprocjenjive vrijednosti. Izgrađena 1511.g., a za javnost je otvorena 1765. godine. Zadivljena sam. Botticellijevo “Rođenje Venere”, "Alegorija proljeća", ali i slike Giotta, Goye, Filippo Lippi, Allori, Tizian, Mikelanđelo, da Vinči, Karavađo, Rafael, Rubens, Rembrandt, Van Dyck, El Greko, Velasquez, Dürer, Fiorentino ... etc, etc). Hodajući kroz dvorane/sobe galerije (kojih ima 94) i gledajući umjetnost, zadivljena sam, zaista se ne može ostati ravnodušno, toliko je dokaza šta sve može ruka čovjeka i njegov um i koja je moć čovjeka. "Ars gartia artis" - umjetnost radi umjetnosti. Trebali bi učiti umjeće gledanja umjetnosti, jer, gledanje, viđenje, opažanje, informira, izaziva refleksiju i djeluje na osjećaje. .. Firenca se doima kao muzej na otvorenom, maštam o davnim danima u kojim je umjetnost bila važnija od svega, nadahnuće za one koji su je stvarali i one koji su uživali tu umjetnosti u pravom smislu, punom smislu, klasičnom smislu, najširem smislu. Stoljećima se čovječanstvo divi Firenci, uzvišenosti prostora i uzvišenosti umjetnosti, koju su ljudske ruke i um stvorile da bi nas ostavile bez daha. Arrivederci bella Firenze!
Sljedeća destinacija SIENA, gradić smješten na tri brežuljka, regija Toscana, u centru impozantni gradski trg Piazza del Campo, srce srednjevjekovne Siene, izgrađen na mjestu nekadašnjeg rimskog kazališta, veličanstveni trg u obliku školjke, koji okružuju brojni caffe barovi i restorani. Palazzo Pubblico - gradska vijećnica iz XIII. stoljeća dominira trgom i njen toranj del Mangia (Manđa) visok 102 m. uzdiže se iznad vijećnice. Sienska katedrala Santa Maria Assunta, gotička katedrala, posebna, impozantna, njeno raskošno pročelje od mramora je veliko sakralno i umjetničko bogatstvo. .. Santa Maria della Scala izgrađena je u XII. stoljeću i prvobitno bijaše jedna od prvih bolnica u Europi, posvećena brizi o napuštenoj djeci, bolesnicima i hodočasnicima, a financirali su je najbogatiji građani. Sad je umjetničko središete grada Siene, čiji je interijer ispunjen poznatim umjetničkim djelima. U vrijeme mog boravka u Sieni, tu je upriličena izložba "Efekti Araki", japanskog fotografa i umjetnika, maestra Nobuyoshija Arakija. .. Povijesna jezgra Siene uvrštena je na Unescov popis spomenika svjetske baštine i pretvorena u veliku pješačku zonu. Siena i njene strme, uske ulice, koje me magično vode u prošlost, pa mi se čini kao da sam zalutala u neko drugo vrijeme, u kuće, čije su boje fasada u nijansama oker boje. Siena boja, terra di Siena koja se kopa u blizini grada, pripodna oker. Kao slika, kao nijansa, kao šminka i boja, terra di Siena. .. Poslije nekoliko dana provedenih u ova dva posebna grada, vraćam se u Rim. Svjedočim da ono u čemu uživamo, za nas je najbolje. I ovo putovanje je nezaboravno iskustvo, moji ostvareni snovi iz kofera. Zato, nikad u pogrešnom pravcu! Ili ćemo naći put ili ćemo ga napraviti, rekao je Hanibal. "Živimo na planeti punoj ljepote i šarma. Iako nema kraja avanturama, možemo ih imati samo ako hodamo otvorenih očiju, jer, promjena nastaje kad vidimo sljedeći korak".
Kafa, blaženstvo u šoljici, rastjeruje tmurne oblake što pritišću maštu,
pojačava jasnoću misli i u bljesku istine, osvjetljava stvarnost.
U Rimu ima nekoliko kultnih caffe barova. Svako od tih mjesta ima svoju povijest i govori nešto više o Vječnom gradu. Evo me u "BAR ROSATI". Otvoren je daleke 1922.g., i jedan je od kultnih kafe barova u Rimu, In je. Pušim, pijem famoznu caffe latte i divim se. Divim se i prekrasnom pogledu na jedan od najljepših rimskih trgova, Piazza del Popolo (Narodni trg).., fascinantan pogled na historiju koju ovaj trg ispisuje. Tradiciju, lokaciju i tretman u baru "Rosati" najviše vole umjetnici i intelektualci, uvijek je bio kultno mjesto za ličnosti iz umjetnosti i inteligencije Rima. I danas održava taj svoj šarm, on je priča koja pokriva gotovo cijelo dvadeseto stoljeće, čiji su protagonisti najveća imena u talijanskoj književnoj i umjetničkoj kulturi. I tako do danas.
"CAFFE CANOVA" proslavio je slavni filmski reditelj Frederico Fellini, koji je bio redovan gost ovog kafea na trgu Piazza del Popolo... Restoran, caffe bar i ekskluzivni salon, galerija posvećena majstoru kinematografije i dobitniku Oscara, Federicu Felliniju, u kojoj se možete diviti fotografijama, crtežima i postavkama iz njegovih poznatih filmova. I dok gledam fotografije u galeriji, prisjećam se njegovih filmova "La dolce vitta", "Amarcord", "8 1/2", "La strada". .."Sudbina je ispisana na licu, nema početka, nema kraja, postoji samo strast života" - njegove su riječi. Bravo, bravissimo gosp. Fellini!
Legendarni "HARRY'S BAR". Otmjen i elegantan, full of glamour and style, mjesto gdje se mogu sresti svjetske ličnosti, caffé - bar - restoran koji su posjećivali kraljevi, slavni pisci i umjetnici. Nalazi se u historijskom centru Rima, u ulici Via Veneto, jednoj od najluksuznijih ulica koju je proslavio film "La dolce vitta". Sve je prekrasno i taj moj osjećaj biti u ovakvom zdanju i grandioznom okruženju raskošnog stila. Legendarni bar je mjesto koje evocira na film "La dolce vita", stvara flashback, slike iz filma u "zlatno doba" u ulici Via Veneto, kada je Frank Sinatra svirao klavir i pjevao u baru glamura i stila. Kao u burnim šezdesetim i dalje možete popiti piće, ili espresso-blaženstvo u šoljici, ili po želji i uživati u piano baru svake večeri, te svjedočiti čarima i ulice i ekskluzivnog i očaravajućeg Harry's Bara... I ne kaže se tek tako: Rim, vječni grad, Rim, grad sa dušom. Nezaboravno! .. Btw.,brend (ili marka) neosporna je identifikacija nekog proizvoda ili usluge. Svrha brenda je da se utisne u svijest i podsvijest, jer brend - marka, nije proizvod, nego suština "proizvoda", te time postaje metafizička kategorija. Italija i brendovi Italije uvijek su bili u prvom planu i poznati širom svijeta. Perferiram "Made in Italy". ⭐⭐⭐⭐⭐
Vratila sam se sa putovanja koje je trajalo preko mjesec dana, perferirala sam "made in Italy" - Rim, Firenca, Siena. Pokušavam se vratiti u ovu stvarnost, al', ne ide mi, učim kako savladati post holiday blues. Vrtim fotografije sa putovanja i znam da se snovi ostvaruju, da nije tako, ne bismo ih ni sanjali. Biti sretan je cilj života i zaista, kalup za sreću čovjek drži u svojim rukama. Kad hoćeš da ti je lijepo, namjestiš i lijepo ti je pod krošnjom naranče u vrtu naranči Giardino degli Aranci u Rimu, ili u Firenci u slavnoj galeriji Uffizi, ili u Sieni na impozantnom trgu Piazza del Campio, ili ... Imam mogućnost da putujem, nikad se neću umoriti od putovanja, jer, putovati znači skinuti koprenu sa očiju i vidjeti svijet onakakv kakav jeste, otkriti tajnu. Putovati znači drugačije disati, biti inspirisan i učiti. "Vivo il momento!", kaže jedna italijanska poslovica. Živim trenutak, živim život onako kako odgovara meni i meni bliskim, pa kreiramo život po našoj mjeri, od običnog trenutka pravimo čaroliju i ne dozvoljavamo nikome da pravi talase u našem moru. .. Do viđenja!
Rosso Fiorentino, 1521.
"Angelo musikante" svira lutnju u Galleria Uffizi, Firenca
Reče mi jedan čovjek: uvijek je vrijeme za izravnati račune. Najjeftinije je u životu kad sam platiš sve. Na prvi pogled učinit će ti se da si skupo platio, ali nisi. Kad podvučeš crtu, sve će biti jasno; znati ćeš s' kim i zašto, znati ćeš na čemu si, znati ćeš šta je tvoje i znati ćeš šta ti je ostalo. Kad nešto završi, završilo je, kraj je. I gaziš dalje. Upamti to! Kad su emocije u pitanju, svi smo mi nekom bili greška, napisala je moja knjiga. Fatalna greška, promašaj, zabluda, pogreška, ..."Errare humanum est, errando discimus" - ljudski je griješiti, griješeći učimo. Nisam ovde da sudim, mi smo ljudi, ali, mi nismo savršeni, mi pravimo greške, spotaknemo se, ali i ponovo ustajemo, pokušavamo ponovo, nastavljamo učiti. Život ne dolazi sa uputstvom za upotrebu, ponekad uspiješ, pa ne uspiješ, pa učiš i naučiš. Neuspjeh se ne rješava padanjem, već ustajanjem i ostankom. Zahvalna sam za tu neprocjenjivu priliku koja mi je data, koja se zove život. A harmonika svira, svira .. "La Vie en Rose", iako život nije uvijek ružičast.
19. februara 2019. sa dubokom tugom, modna kuća Chanel objavila je smrt njihovog kreativnog direktora. Kad se briljantnost i umjetnost spoje, Karl Lagerfeld, kultni genije. Ostavio je trag promovirajući legendu o Gabrielle Chanel i povjesti modne kuće Chanel, kreirajući i promovirajući svoj talent i stručnost. Bio je ispred vremena, on je crno-bijelo učinio bojom, učio nas šta je moda i stil. Modna industrija je izgubila jednog od najplodnijih i najvoljenijih kreatora i kreativaca, koji nikada nije igrao po pravilima. Karl Lagerfeld (1933. - 2019.), legendarni modni dizajner, The King of Fashion.
____________________________________________
Mornar na kultnoj fotografiji "The Kiss", Times Square, NYC., ljubi medicinsku sestru, dok su hiljade ljudi slavili završetak II. Svjetskog rata, uzvikujući "Rat je završen!". Preminuo je George Mendonsa u 95. godini života, 17. februara 2019., a Greta Friedman 2016. godine u dobi od 92 godine. Ikonik fotografija "The Kissing Sailor" slikovno bez tekstualnog, slikovna vizualna priča u datom trenutku 14. august 1945. Mornar Mendonsa ljubi medicinsku sestru koju uopće nije poznavao. Poljubac je ovjekovječen na slavnoj fotografiji koja je postala jednom od simbola kraja rata, a fotografiju je napravio Alfred Eisenstaedt. Objavljena je u magazinu "Life" i vremenom je postala jedna od najslavnijih fotografija uopće.
"Poklanjala si, al' si krala i nevjerna si bila ti,
ne, suviše mi nisi dala, o mladosti, o mladosti moja.
To škrto sunce što je palo, ta ljubav jadna, kratki sni,
za uspomene to je malo, o mladosti, mladosti.
Pa, zbogom, budi bolja s drugim i daj mu više nježnosti,
jer to je ništa što ja gubim, o mladosti, mladosti moja"..
alibi za zlatnu pticu 10. februar 2019.
Bilo jednom nekad davno. Bio jednom jedan brod od papira. Plovio morem samo jedamput i nikad više. Na palubi broda, golemom moru pjevali su mornari -Oh là là, oh là là! Te večeri, te noći iznenada je došla oluja, vjetar je puhao četiri dana i tri noći padala je kiša, mrak, drama. Pod velikim morem zaspali mornari i brod od papira. Zauvijek. .. Nakon što su oblaci potrošili svu svoju kišu, plavo nebo, sunce sija i kao da je sve kao prije. A nije, nije. Na obali jedna suza plakala, more suza, drama. Bio jednom jedan brod od papira. (impossible - possible).
Tog kasnog popodneva bila je mukla tišina,
u svakoj pori tišina, tišina kao da nikoga nije bilo.
A bilo je. Ponekad srce izgubi ravnotežu. Na granici.
Dani, mjeseci prolaze, izmjenjuju se godišnja doba,
decembar i još jedan kraj. Januar, vidim svjetlo. Istanbul.
O Istanbulu se priča i piše, u Istanbul se putuje.
Veličanstven je nad Bosforom, Carigrade, Carigrade,
tako su te nekad zvali. I još jednom, ponovo, putujem,
opet ti dolazim skinuti prašinu sa bisera i pozlate.
Leteći poput ptice! O, sretna sam i luda sam od radosti!
A ti se u te dane pitaj:
- Što li sad radi ona?, da li je sretna? . ..
smoking a red!
Svila i baršun, biseri i pozlata, u 'Stanbolu na Bosforu srce mi ostade. Smjenjivalo se vrijeme; i kiša i snijeg i sunce. Vjetar, hladan i suh, bura što puše sa kopna prema moru, pa vrijeme sunčano i vedro. Uvijek je pravo vrijeme da se učini prava stvar. Uvijek možemo imati "sunčano vrijeme", o nama ovisi kakav će nam biti dan, kakavi će nam biti dani. Samo moraš živjeti i život će ti dati slike. Prognoza je: moje sunčano vrijeme se nastavlja! Idem dalje i tako dalje. Nisam bila sigurna šta. I dalje nisam, ne mogu odlučiti, ali, idem dalje, jer, ponekad se nešto riješi samo od sebe. I tako dalje. .. Igrarija, poziv da se pridružim izazovu, trendi je "10 years challenge", trenutak života zaustavljen na fotografiji otprije deset godina i danas, 2009./2019. godina. Poređenja radi, nekad i sad. Ja hoću nešto sasvim drugo, hoću pravi izazov, jer, kad ne bi bilo pravih izazova, ostali bismo uglavnom isti, kakvi jesmo.
I, šta je 10 godina u odnosu na historiju? Ništa! U historiji 100 godina brzo prođe..
21. januar, dan zagrljaja. Stigla mi poruka:
- Ne zaboravi danas nekog da zagrliš, zagrljaj je prekrasan dar. Ja grlim na daljinu.
Smoking a red! Pokušavam poslati poruku.
"Aktivacija nije uspjela. Došlo je do greške. Molimo pokušajte ponovno, kasnije".
Opera in musica, muzika je govor zvuka od koje se teško rastati . .
Muzikom se osjećaji mogu izraziti i prenijeti snažnije nego samim govorom. Opera. Složena, ali veličanstvena igra, opera, muzičko-scensko djelo u kojemu glumci prikazuju dramsku radnju pjevajući tekst uz pratnju orkestra. Slobodno mogu reći da operna muzika sublimira sve umjetnosti koje postoje, dakle, umjetnička forma nastala sintezom gotovo svih umjetnosti. Uz vokalnu i instrumentalnu muziku, opera uključuje dramsku umjetnost, glumu i ples, te likovne elemente izražene u dekoru pozornice i kostimima glumaca/pjevača. Dakle, inkorporirani su svi elementi. Zato i danas opera baštini status “visoke” umjetnosti i kulturne tečevine. Slavna opera "Seviljski berberin" - Il barbiere di Siviglia, praizvedba u Rimu 20. februara 1816.g., a prije sedamdeset godina, 1948.g. na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo prvi put je postavljena ta opera, najpopularnije djelo Gioachina Rossinija. Jedna je od najpoznatijih komičnih opere, (opera buffa) i najizvođenija opera svih vremena. Toj slavnoj operi nazočila sam kad je premijerno izvedena 6. decembra 2018.g. na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, u koprodukciji italijanskih i sarajevskih umjetnika. Bez da naruše libreto i raskošne arije, oni su prikazali "Seviljskog berberina" na savremen način, pa je takva postavka podarila klasičnoj operi jedan potpuno novi savremen izraz. Muzika je govor zvuka od koje se teško rastati. Dogodila se predstava. Svaki izvođač, orkestar, dirigent, scenograf, koreograf, ... koji su izveli "Seviljskog berberina", reprezentirali su to na jedinstven način i pokazali svu ljepotu i zahtjevnost operne umjetnosti, što je publika prepoznala i nagradila dugotrajnim aplauzom i zasluženim usklicima "bravo!" za poznatu priču/operu o ljubavi između dvoje mladih ljudi, Rozine i grofa Almavive, unutar koje se Gioachino Rossini zabavlja, komplikuje i sklada da bi naglasio ljubav kao osjećanje i glavni lik berberin Figaro, koji je spreman na sve, vješt da napravi plan i spretan da nadmudri, dovitljiv, glavni čuvar tajni i posrednik u ostvarivanju veze dvoje zaljubljenih. Muzika je govor zvuka od koje se teško rastati, a pozorišna umjetnost uvijek je bila najkompleksnija forma umjetnosti.
Ah, bravo Figaro! Bravo, bravissimo!
Fortunatissimo per verità!
Ah, che bel vivere, che bel piacere,
per un barbiere di qualità!
Ah, bravo Figaro! Bravo, bravissimo!
Fortunatissimo per verità!
bio jednom jedan čovjek koji je zalijevao umjetno cvijeće
Planet or plastic, flower and planet ..
The earth is alive, but she's struggling to breathe, ispisujem ljubav za nju.
.."naslovna strana "Nacionalne geografije", juni 2018., proglašena je genijalnom: poražavajuća je, ali pogađa tačno u suštinu. Na naslovnoj stranici čuvenog magazina prikazana je plastična kesa, koja je jednim dijelom potopljena u ocean, dok drugi dio sugeriše da je zagađenje plastikom vrh ledenog brijega. Ova naslovnica došla je nakon što su naučnici pronašli plastičnu kesu u Marijanskoj brazdi, najdubljoj tački oceana. Marijanska brazda (Mariana Trench) najdublja je brazda u Tihom oceanu (sjeverni Pacifik), a ujedno i najdublja brazda na svijetu i najdublja je podmorska dolina na Zemlji, 5.000 metara duboka udubina u oceanskom dnu. 8 milijardi kilograma plastike koji svake godine završe u oceanu su samo "vrh ledenog brijega" - piše na naslovnici magazina".
Protect the planet earth.
The earth is the planet given to us by God to live on. Despite what scientists might have us believe, it is the only planet in our solar system that humanity can comfortably inhabit. The earth is a paradise for the creatures that live on it. Every species on earth has its place in the circle of life. Human beings need food, clothing, shelter to survive. All of these are provided in ample supply on God's green earth. It is an unfortunate fact the we have not taken good care of the land that has been placed in our guardianship. Let's hope it's not too late.
The earth is alive,
but she's struggling to breathe,
please, help her survive.
Prestanimo zalijevati umjetno cvijeće,
još uvijek ima vremena za promjenu naše sudbine.
Nijedan korak nije premalen da bi zaštitio Zemlju.
S' ljubavlju se potpisujem, ispisujem ljubav za nju i nas.
_____________________________________________
Bio jednom jedan čovjek koji je imao kuću i cvjetnjak,
i pravio je umjetno cvijeće. Za cvjetnjak.
Ovo je sve moje, kuća, cvjetnjak, cvijeće, - govorio je,
kupujte umjetno cvijeće, umjetno cvijeće na komad,
cvijeće od svile, platneno cvijeće, plastično cvijeće.
Ruže crvene i bijele, ruža rascvjetala, ruža pupoljak,
Uljepšajte životni prostor, dekorativni svijet u bojama,
vaše omiljeno umjetno cvijeće neprolazne ljepote,
u varijanti koja nikad neće uvenuti, - govorio je.
Bio jednom,
jedan čovjek koji je zalijevao umjetno cvijeće.
Bio jednom jedan čovjek koji nije bio sretan.
U životu je sve stvar izbora. Nikada nisam voljela dugovječnost umjetnog cvijeća koje bi trebalo ostati lijepo zauvijek. Ne postoji nijedan dobar razlog zbog kog bih enterijer, to jest prostor u kom živim “ukrasila” jednim takvim detaljem. Flower Kitsch, jeftina imitacija, zanos i patos. .. Vrijeme je darivanja, ne darujte nikad umjetno cvijeće. Ljepota prirodnog nikad se ne može zamijeniti vještačkim/umjetnim.
Jesen/zima, nova umjetnička sezona. Može li se za umjetnost u jednom trenutku podvući crta i reći: to je to, to je kraj, nema dalje? Nikad! Umjetničko izražavanje i umjetnost kao sredstvo komunikacije daje nam mogućnost komunikacije sa svijetom koji nas okružuje u vremenu pomiješanih vrijednosti. Ovo je Requiem, Mocartova priča u d-molu, 30. oktobar 2018., Narodno pozorište Sarajevo. Rekvijem u prenesenom smislu pristupna molitva "Requiem aeternam dona eis, Domine... Pokoj vječni daruj im, Gospode", za duše onih vjernika koje čekaju da budu uzdignute u raj, odakle će dobri biti spašeni, a zli protjerani u vječni plamen. ..Bio je to rekvijem za sve one nepravedno ubijene i one ubijene u noći 26. oktobra 2018., u Sarajevu... I tako uvijek, kad sam u hramu umjetnosti u kom slušam note, sjetim se i zahvalim mojim roditeljima na uputi, jer 12 godina nije bilo malo, da učim i naučim da razumijem note, da volim note. Note. Zaista, "muzika je umjetnost koja je najbliža suzama i sjećanju". Danas je 1. novembar.
Već 165 godina izvodi se "Traviata" na pozornicama,
pa i kod nas u Sarajevu, divno je bilo u pozorištu.
National Theatre Sarajevo, 9. oktobar 2018.
Giuseppe Verdi, (10. oktobar 1813. - 27.januar 1901.)
"Libiamo, libiamo ne'lieti calici che la belleza infiora,
e la fuggevol ora s'inebrii a voluttà.
Libiamo ne'dolci fremiti che suscita l'amore,
poiché quell' ochio al core omnipotente va.
Libiamo, amore fra i calici più caldi baci avrà".
Sad pijmo nek' čaša se blista u ruci,
u srcu nek' plamti od vina žar...
Poslije nekoliko sekundi, ili možda sati, jer sam izgubila svaki osjećaj vremena, u blistavoj magli vidjela sam plavo-zeleni pejzaž, jasan i sjajan, da sam imala utisak da letim. Harmonija trenutka, izuzetak u vremenu. Ljepota ispred mene, iza mene ljepota. Sedam dana i sedam noći sanjala sam taj san. Snivanje je stalni proces unutar nas i dok se to trajanje ne prekine, mi ne možemo znati što je istina. A istina je: sanjala sam. Sedam dana i sedam noći sanjala sam i istina je da je sve bilo istina u snu. Tako se pleše tango, budan si, a misliš da sanjaš. Dan sedmi od 7, pa osmi dan nastade, život ide dalje, sve se opet vratilo na scenu; vijesti, world report, politika, profit, sport, svijet, trach, crna kronika, oglasi: zgubljeno/zaboravljeno/nađeno pa vraćeno. Neki bježe, ostali ostaju. Čekanje je i dalje zanimanje, stara forma u šeširu. Crne cipele, fedora šešir. Da li je to trend? Dobre prilike se ne propuštaju. Nikada!..
Septembar, deveti mjesec godine po gregorijanskom kalendaru. Prelistavam povijesno važne događaje mjeseca septembra kroz godine. I rat i mir i nešto između, množina stoljećima. Septembar, 1939. — Njemačka je bez objave rata napala Poljsku i time započela Drugi svjetski rat. Septembar 1945. — Japan je na američkom brodu Misuri, u Tokijskom zalivu, potpisao kapitulaciju, čime je i zvanično završen Drugi svjetski rat u kom je poginulo oko 50 miliona ljudi. Septembar 1981. — slika „Gernika“ Pabla Pikasa vraćena je u Španiju, 2001.— teroristički napad na SAD, New York City, šokirao je svijet. Septembar 1901.— umro je francuski slikar i grafičar Anri Tuluz Lotrek, sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz Lotrek, majstor litografije, slikar boema, atmosfere i likova iz pariskog noćnog života na kraju XIX. stoljeća, jedan od najvećih slikara postimpresionizma, boem, čije su utočište bili noć i kabare, a on duboko nesretan i ispunjen konstantnim osjećanjem melankolije. Septembar 1971.— objavljena legendarna pjesma Johna Lennona “Imagine”."Imagine"— možeš li to zamisliti? Ja još uvijek vjerujem da nije prekasno da se svijet promijeni.
emocije na platnu, misao o ljepoti
Marcelle Lender (1862. - 1926.) francuska pjevačica, plesačica, počela je da pleše u šesnaestoj godini i za nekoliko godina napravila ime za sebe u Téâtre des Variétés/Montmartre, Paris. Pojavljuje se u nekoliko radova/slika slavnog francuskog slikara Henri de Toulouse Lautreca (1864. - 1901.), ali najpoznatija je ples bolero tokom njenog nastupa u Hervé opereti "Chilpéric" februara 1896. godine. Poznata Lotrekova slika i njena plameno-crvena kosa sa dva makova cvijeta u kosi. Mak, cvijet, simbol dubokog sna, zaborava i smrti. Mak, žarkocrveni cvjetovi, simbol ljubavi i bogatstva, ali i prolivene krvi. Njegove latice cvijeta brzo uvenu, .. da li to asocira na prolaznost ljubavi, da li makov cvijet asocira i na preranu smrti? Nekad davno, davno, darivali su ukrase/vijence od makova cvijeta da bi imali lijepe snove i spokojan, miran san. Pa, zar u ovo vrijeme, sad, ni jedna magija ne pomaže? Vrijedi pokušati!
Mesdames et messieurs, ladies and gentlemen,
dame i gospodo; dobro došli u varijete,
madmazel Marcelle Lender pleše bolero!
Tout mon amour.
Moja ljubav, kao ime tvoje, Bolero,
kao u snu moja ruka u tvojoj, reci mi želju tvoju.
U večernjim satima, pod crvenim i crnim nebom,
štimanje instrumenata, šuštanje svile, uokvirena slika.
Gase se svjetla, umotana u krzno posmatram mrak.
Grad čine ljudi, a posebnu notu daju mu ulični svirači koji nama u prolazu poklanjaju muziku, pa poletimo i asfalt se puši, slikaju i zvone telefoni. Gradsko šetalište, izlog grada, gradska pozornica, magija na sceni, magija iza scene, magija u stvarnom život, magija u fikciji, ulična muzika i umjetnosti. Obraćaju na sebe pažnju, pričaju notama o onom što imaju u rukavu, sve je improvizacija, najbolja i najčistija emocija, ta kreativnost ne poznaje granice; zaustaviti se nasred ulice i svirati, pjevati, plesati. Koncert. Divna scena, malo zastanem, a ostanem dugo, zaboravim gdje sam krenula. Divna scena i kao da nema i neće joj biti kraj. A hoće! Sve ima kraj, izvadim nešto novca, ubacim kovanice u njihove šešire i kofere i krenem dalje, nastavim dalje. U grad, omiljeni cafè, coffee time, veliki macchiato, pušim i lijepo mi je. Osjećam se moćno. Otputujte u Wonderland, vozom, autobusom, avionom ili hodom, pješke. Alisa u zemlji čuda. Otputujte u Sarajevo, fascinantni grad u kom se susreću istok i zapad, u kom se u isto vrijeme protežu austrougarski, osmanski i suvremeni mozaik - slika - ornament.
Nosi mi se crveno. Crvena često označava nešto što je važno, opasno ili pogrešno, ili ljubavno. Najtemperamentnija boja, opasna i emocionalno intenzivna, ubrzava rad srca i disanje. Započeti nešto neprocjenjivo, prošetati crvenim tepihom bez publike. Uvijek postoji prilika za to. Slobodan čovjek se mijenja igrajući igru, a prilika uvijek dođe, ponekad i iznenada, kad se sve stavi na crveno! ..
Negdje sam pročitala: - "život je kao fotografija, kad se nasmiješ, bolje ispadne".
Na prvi pogled zvuči dosadno, dosadno je ovdje. Iz dana u dan sve je dosadnije, hladno je, nema nikog i kad ima, niko nije na mojoj temi. Ovdje je život tišina i smrt je tišina i srca su prazna, a puno šarenih boja koje su ništa. Čovjek u crnom bio je u pravu, šareni svijet ničega, virtualni prostor. Povremeno navratim ovdje iz dosade, malo budem i zaključam vrata, zatvorim prozore. Osjećam ravnodušnost, svaki dolazak može biti posljednji. Nema me, nedostupna sam. A ti bez glasa zuriš u zid koji uporno šuti i ne vidiš me i ne čuješ, ne znaš moje ime, ja ne znam tvoje. Virtualni svijet je breme, opterećenje modernog doba, kreiran i oblikovan da pruži korisnicima mjesto da bi zadovoljili svoje fantazije u tom svijetu pored onog stvarnog. U iskušenju svjetla i tame, istine ili laži, virtalno nije stvarno. Nisam u tom filmu. Nekome tko ne razumije teško je objasniti zašto su mi potrebne pauze i tišina, zaključana vrata i zatvoreni prozori. Svaki oblik pauze predstavlja jedno vremensko trajanje.
Slika 2.
Na drugi pogled gledam istini u oči bez skrivanja, život je ono što se događa, prekrasan pogled, impresivno. Prepoznam nebo kao iz onog filma, nebo koje volim. Vidim ga sa mog prozora. Slušam Chopina, ja jesam, jesam. Svjetlo osvjetljava put. Sviđa mi se ovo što vidim. Cvijet na grani? Ne, ne, pogledaš li pažljivo to je leptir! . .
Leptir kao iz snova, od svile i tila krila, noćni let. Volim ovo što vidim. Koga ili šta?, akuzativ, 4.padež jednine.
Slika 3.
10.juli 2018., okončana je velika drama na život i smrt. Kraj drame, spasioci su uspjeli i objavili svijetu da je misija završena, svih 12 dječaka i njihov trener uspješno su evakuisani i spašeni iz poplavljene pećine Tham Luang Nang Non na Tajlandu u kojoj su bili zarobljeni više od dvije nedjelje. Sutra je tišina, 11. juli 2018., Bosnia Argentaria.
ništa nije zauvijek, osim smrt - omaž za Anthony Bourdain
Open your mind, get up off the couch, move! . . . .. . . .
8. juni 2018., breaking news, preminuo Anthony Bourdain - najpoznatiji kuhar na svijetu. Počinio je samoubojstvo. Pronađen je u svojoj hotelskoj sobi u Strasbourgu, u Francuskoj, gdje je radio na jednoj od epizoda svoje emisije. Bio izrazito talentiran pripovjedač, gastro-putopisac i autor koji je u svojim emisijama putovao svijetom, otkrivao nove kulture. Putujući globusom, slavni kuhar, gurman i putopisac Anthony Bourdain, svojim maštovitim pričama vodio je gledatelje na put oko svijeta. Imao je sve, ali ne i sreće u ljubavi. Recimo da je ovo omȃž čovjeku kojem smo se divili, u čast čovjeku kog više nema. Ništa nije zauvijek osim smrti, Rest In Peace, Anthony.
(elTango-Tango)
.. "Imamo užasno tužnu vijest koju vam moramo javiti", prekinuo je jutarnji program CNN-a voditelj John Berman. "Svjetski poznati chef, autor bestselera, nagrađivani autor emisije ‘Parts Unknown’ i naš prijatelj Anthony Bourdain je umro." Za televiziju koja je od Bourdaina napravila globalnu zvijezdu i koja je svijetu javila sve najgore vijesti zadnjih četiri desetljeća, ovo nije bio jednostavan zadatak. Ne zato jer je njihov autor umro, nego zato jer se ubio. Samoubojstvu se danas pristupa s dva dijametralno različita očišta, od kojih niti jedan nije dobar. Prvi je staromodni, ali još prisutni, koji samoubojstvo smatra nečim sramotnim, greškom u karakteru o kojoj je najbolje ne govoriti. Drugim riječima, samoubojstvo je tabu. Samoubojstvo najgori ishod psihičke bolesti – dakle ni po čemu sramotan. Depresija nije sramotnija od upale pluća ili uganuća zgloba, ali je treba liječiti. O Bourdainovoj smrti mora se govoriti otvoreno, ali u isto vrijeme napraviti sve da pomogne onima koji bi se mogli naći u teškoj psihičkoj situaciji. .. Rock zvijezda kulinarskog svijeta ili "Elvis of the Bad Boy Chefs" lako je pronalazio put do publike i ona je postajala sve veća. Relativno kasno – već u svojim četrdesetima – Bourdain je postao poznat. Globalnu slavu stekao je kad je 2013. potpisao ugovor sa CNN-om za seriju "Parts Unknown". Bio je to vrlo neobičan potez i mnogi su se pitali kog vraga kuharski šou radi na CNN-u. Kako će se kuhar prilagoditi CNN-u? Pokazalo se da je dolazak Bourdaina više transformirao CNN, nego Bourdaina. Bourdain je uzeo dva poznata formata – kuharsku emisiju i emisiju o putovanjima – i spojio ih u jedno. Ali to nije ono što je njegov amalgam učinilo uspješnim – ključ je bio u tome što je Bourdain počeo razgovarati s ljudima i uključio ih kao glavne aktere svake od svojih emisija. To na kraju nije bila serija ni o kuhanju, ni o kuharu, ni o mjestu u koje je došao – nego o ljudima s kojima je razgovarao.
"Ja sam sretni kuhar koji može pričati priče. Sigurno nisam novinar. Sad već više nisam ni chef. Ja sam onaj koji priča priče. Mi pitamo vrlo jednostavna pitanja: Što vas čini sretnima? Što jedete? Što volite kuhati? Ako išta zagovaram, onda zagovaram to da se pokrenete. Što dalje možete, što više možete. Preko oceana, ili barem preko rijeke. Stavite se u nečije cipele ili probajte nečiju hranu, to će svakako biti dobro za svakoga. Ustanite s kauča, pokrenite se!" (Open your mind, get up off the couch, move!)
Anthony Bourdain bio je strastven, emotivan i angažiran, iako je prema van imao kulerski i cinični oklop. Bio je od onih ljudi koji o svemu imaju mišljenje i ne trpe budale. Ali je iznad svega bio heroj ljudske znatiželje, netko čija toplina i lakoća komunikacije otvaraju sugovornika ma gdje da otputovao. Ta kombinacija ljudske topline i britkog jezika dovela ga je do globalne popularnosti i stvorila mu vojsku obožavatelja. Bourdain je bio osoba veća od života – žene su ludovale za njim, a muškarci htjeli biti poput njega. Hedonizam je bio dio te životne filozofije. .."Tvoje tijelo nije hram, nego zabavni park. Uživaj u vožnji!", jedan je od poticaja koje je često ponavljao. Njegova pojava i životno iskustvo, autentičnost njegove priče, kupili su mu kartu da bude jedini koji smije psovati u programu CNN-a. Dom Anthonyja Bourdaina bio je New York, koji danas tuguje za njim. Cvijeće, svijeće i poruke obožavatelja pojavile su se nedugo nakon objave njegove smrti pred restoranom Les Halles. .. Bourdain se rodio 1956. u New Jerseyju i život ga je brzo odveo u kuhinju. Imao je jedva 17 godina kad je počeo prati suđe u jednom restoranu. No, njegova kulinarska strast nije se rodila na ovom kontinentu – mladi Bourdain provodio je ljeta kod rodbine u Francuskoj, gdje je stekao ljubav prema hrani i kuhanju. Od perača tanjura zato je brzo napredovao, da bi postao chef finog restorana Les Halles u Downtownu. No, karijera celebrity chefa imala je mračnu cijenu – već s 19 godina Bourdain je bio ovisnik o kokainu, uskoro i o heroinu. "Ja sam trebao umrijeti u svojim dvadesetim godinama. Čista je sreća što nisam. Koliko sretan čovjek treba biti da kao heroinski ovisnik preživi 1980-e u New Yorku?", ispričao je kasnije, "Ja znam kako izgleda život čovjeka koji se ujutro probudi i prva stvar koja mu prođe kroz glavu je – gdje ću nabaviti novu dozu." Bourdain se izliječio od ovisnosti (alkohola se nikad nije ostavio, ali ga je sveo na razumnu mjeru) i nikad nije skrivao to mučno poglavlje svoga života. Dapače, rado je govorio o svojim demonima, u nadi da će drugima pomoći prevladati ovisnost. Anthony Bourdain uspio je pronaći "bolje anđele svoje prirode" i nadvladati ovisnost. Od džankija koji je bio na rubu smrti, postao je jedan od najuspješnijih ljudi u onome čime se bavi. A to je bilo ono što najviše voli. Čovjek koji je vidio svijet i iskusio život kakav većina nas nikad neće otišao je prije nego što je trebao. Anthony Bourdain bio je suvremeni avanturist u najboljem značenju te riječi, u vrijeme kad na svijetu nije ostalo puno avanturista. Za njega nema zamjene i zato je njegov odlazak tako bolan".
(preuzeto od https://www.telegram.hr)
(Anthony Bourdain nije bio pod utjecajem droge u trenutku kad si je oduzeo život, izvijestila je policija u Francuskoj. Rezultat je to njihove istrage i toksikološkog nalaza koji je potvrdio da u njegovom tijelu nije bilo tragova droge).
- How did you find me?
- By chance.
- By chance?
- By chance.
Rehearsing a play, rehearsing a life.
First performance in may of 2018.
We'll change everything.
We'll turn chance into destiny.
Time is.
Current Time is:
''Plesao bih s tobom kroz najprometnije ceste jedan tango
kroz crveno, tamo gdje nitko ne bi plesao,
na vrhu Hendrixovog mosta, ni to mi ne bi bilo dosta.
Samo mi stani na prste, gorko--slatko, kao tango.
Sve ovo još jednom ponovit bi trebalo, kao tango''.
I on spusti biser na njen dlan. Kao tango.
_________________________________
bilo jednom nekad davno
bio jednom jedan brod od papira.
Plovio morem samo jedamput i nikad više.
Na palubi broda golemom moru pjevali su mornari:
Oh là là, Oh là là!
Te večeri, te noći iznenada je došla oluja, vjetar je puhao
četiri dana i tri noći padala je kiša, mrak, drama.
Pod velikim morem zaspali mornari i brod od papira.
Zauvijek. ..
Nakon što su oblaci potrošili svu svoju kišu, plavo nebo,
sunce sija i kao da je sve kao prije. A nije, nije.
Na obali jedna suza plakala, more suza, drama.
Bio jednom jedan brod od papira (impossible - possible).
Maj, 2018.
Bilo jučer, kad nisam znala da li su divlje ruže već procvale na dnu parka. Ponekad imam osjećaj da možda nisu ni od koga viđene tijekom čitavog svog života. Kad procvjetaju, drže se u svom mirisu otvorene nekoliko dana. Evo danas, gledam ih, Rosa canina, cvjetaju, krase je nježni cvjetovi od pet ružičastih ili bijelih latica i miris pružaju onom tko im slomi granu u cvatu. U parku tišina, nježne ružice kao da umiru od samoće. Reći ćeš:
- Tamo vlada zelena monotonija, .."i čime od svijeta da se braniš? Kao ruža sa dva smiješna trna ili snom?".
Cvjetovi se brane trnom od trganja, od kidanja, čupanja. Još jedna ruža u mojoj kruni. Latice ili vjenčić, krunica, corolla. Divlja ruža i ružin trn. Zelena grančica razvila se u tanki oštri vrh, crni trn. Tango with flowers, Rosa canina and a hundred thorns. U parku vrijeme mirovanja, u sunčane ure "procvale ruže i med". A s' jeseni i u zimu sve će se promijeniti, u hladan i pust prostor spustit će se kiše i snjegovi kao da proljeća više nikad neće biti.
"Rožica sem bila, rožica već ne bum,
kda mi leto mine, ja već cvela već ne bum".
Danas, ružičasta faza, suptilna dominacija elegantnih kreacija bijele i ružičaste na zelenoj podlozi. Savršen dan.
U Mopasanovoj noveli "Proljeće" (Guy de Maupassant - Au printemps), snažno i strastveno je opisano proljeće. Novela završava riječima: - Gospodine, čuvaj se ljubavi! Ljubav vreba svuda, ljubav te gleda na svakom uglu, opasnija je od prehlade, bronhitisa i upale pluća. U dane proljeća po svim uglovima bi trebalo izlijepiti plakate na kojim bi pisalo: građani Francuske, vratilo se proljeće, čuvajte se ljubavi!
"Verde que te quiero verde. Verde viento. Verdes rama
Zeleno, volim te zeleno. Zeleni vjetar. Zelene grane .."
Riječi, slike, note.
Veličanstveni nebeski svod je misterija, cijeli univerzum je misaoni prostor. Kad se na zapadu gase svjetla i sve pada u mrak i tamu, na drugoj strani svijeta, na istoku, rađa se svjetlost i sunce i sve tako u krug otkad je svijeta i vijeka. Vèrānda, balkon, terasa, from Portuguese varanda. Proljeće, prostrana veranda, gledam u krošnje drveća i cvijeće. Kao da je početak, niko ne pita i niko ne daje odgovore. U krošnjama misli, tihi let i slika je stala.
Bijeli leptir..
Frédéric Chopin –
La valse du printemps, Mariage d'Amour
sve je stvoreno iz života, a ne od mašte
Hello april! I have a nice dayce day. It's a Perfect Day!
Reče mi tad čovjek sa zvijezdom, koji je gledao u nebo:
- Čak i savršen dan se završava, ne gubi vrijeme, sutra možda neće doći. Postoji samo danas. Ovo je najbolji dan.
Smišljam početak za novu priču, miris parfema, mirisni darovi, vidim mjesec staklastog sjaja dok čekam da prođe ponoć, da tišina pređe u bluz. I noću trava raste gde god da je zemlja i voda, zeleni trava i gleda u nebesa, a negdje, tamo daleko u svemiru sunce je bijelo, nebo crno i sve istine su na čekanju. Stoje sjene u dvorištu sa polumjesecom na zidu, dok se sve ruši oko praznog prostora. A kada ujutro nađemo ono što smo tražili, loše vrijeme neće nam pokvariti svečanost. Staviš svileni šal da ukrasi prazan prostor u dvorištu sa polumjesecom na zidu i pogledaš u zastavu. Sve je stvoreno iz života, a ne od mašte. .. Kao mjesec, kao sunce i kao plima, prihvati me za ono što sam ja, sa ili bez tačke iznad. U međuvremenu imam plan za novo putovanje.
A vi? Imajte i vi lijep dan, imajte dan koji zaslužujete!
ticket for "Fantomska nit" - dark glamour, brilliant romance
Dogodilo se u martu 2018. godine;
90. dodjela Oscara, svijet je napustio slavni francuski modni kreator Hubert de Givenchy. I ovog marta negdje u svijetu vode se ratovi koji u pravilu ubijaju, razaraju i razdvajaju, neutaživa je volja i strast za moć onih koji ih smišljaju, kad im strast postane opsesija i opasna igra. U ovih tridesetak dana mnogo toga se dogodilo, ali, u suštini, sav posao se svodi oko analize i kompliciranih priča i opcije su uvijek ili rat ili nagodbe putem pregovora. Smiješno.. Filmska noć, noć Oscara bila je i ostala susret slavnih i bogatih i onog što se zove spectacular show. Pogledala sam neke od nominiranih filmova, no, impresionirao me film „Fantomska nit“(„Phantom Thread"), glasovitog reditelja Paul Thomas Andersona, žanr drama, romansa. Film se bavi mnogim stvarima - opsesija, ljubav prema poslu i savršenstvu, usamljenost, nesigurnosti, ljubav, čežnja. Esencija, poenta, smisao, sadržaj: Reynolds Woodcock je čuveni modni kreator, čije haljine u londonskom svijetu mode 1950-ih godina, u vrijeme kućnih revija za bogatu klijentelu, vole i nose aristokratkinje i dame iz visokog društva, dame istančanog ukusa. U domu Woodcock živi atelje, fashion house of Woodcock. Reynolds živi neobičnim životom, pomno skrojenim po vlastitoj mjeri u kom uživa sve udobnosti i ugodnosti, ali mir na koji je navikao poremetit će mlada žena, Alma, koja će postati njegova muza, ljubavnica, žena. On je izbirljiv, elegantan, beskompromisan, nepomirljiv, nepopustljiv i strog, karizmatičan i intrigantan, beskonačne kreativno-stvaralačke niti i misli koje intrigiraju i uvode gledaoca u njegov život. Modni kreator prihvaća žene dok mu mogu poslužiti kao inspiracija, a kad to prestane, one postaju nepotrebne i postaje jasno kako njemu njegov rad nije samo posao nego i opsesija. Ta opsesija jedan je od glavnih elemenata filma, uporne ideje, misli, predstave i slike, mȍra, kao glavi motiv želja ili cilj koji ga nagoni na djelovanja koja se ponekad nameću i protiv njegove volje, opsjedaju ga i izvlače iz njega ono najbolje ili ono što nije dobro i što postaje problem. On kao dominantan ekscentrični genije i ona kao žena koja nastoji postati i ostati trajna inspiracija. Igra. ..
Igra dvoje ljudi koja se ogleda u njegovim kreacijama i prekrasnoj metaforičkoj filmskoj priči.
Woodcock se prema ženama ophodi kao inspiraciji, a njegov prvi susret s Almom u predivnom filmskom zavođenju sve će promijeniti. Njih dvoje se sretnu u restoranu, u flertu, dok mu Alma servira doručak. Kada je Reynolds pita da li će večerati s njim te noći, ona prihvata. Tako ona ulazi u minsko polje svog života. Taj susret je samo naznaka onog što će biti, s obzirom da će lijepa mlada Alma u život dizajnera uvesti vlastiti ego, na što on nije navikao od žena koje su mu uglavnom podložne. Njen karakter, odlučnost i volja, nadmetat će se na različite načine sa onim genijalnim u njemu kao kreativcu, a glavna prepreka spajanju bit će njegova nesklonost priznavanja svojih slabosti. .. . . Fantomska nit je i poveznica između Alme i Reynoldsa. Njihova veza će postati moguća samo kad on prizna da može pogriješiti i da može biti slab. U toj niši, utočištu i njegovom slijepom prozoru koji je uvijek izložen tuđim pogledima, a koji nikom osim njoj nije dostupan, krije se tajna njihove veze, nečeg samo njima znano kao nešto što ima duboko, dublje i najdublje značenje. Fascinantno takmičenje volje šiveno i ušiveno fantomskom niti u priču o mladoj muzi koja inspiriše genijalnog čovjeka, koja će ga pomaknuti iz njegove harmonije, trenutak kad inspiracija postaje opsesija, a ne samo motivacija za izradu prelijepih haljina koje kao da imaju i tajna značenja, izgledaju zaista lijepo i mondisch, a čije bogate tkanine i bogate boje malo podsjećaju na istorijske reference. U svoj isplaniran i kontrolisan život koji je pažljivo skrojen, Reynolds će prepustiti Almi moć nad sobom i predati se, jer u njoj pronalazi nekog ko mu je dorastao, nekog kog će voljeti i ostati sa njom do kraja filma, odnosno do kraja života. Alma kao monogram.
„Fantomska nit" je ozbiljan i istinski čist metaforički naslov. Kažu kako je došao od refleksa u prstima koji su imale krojačice kad bi se sa posla vratile kući. Navečer, one bi i dalje pokretima ruku šivale „fantomsku nit“, konstantno ponavljanje pokreta prstima prilikom šivanja, kao "tik", nesvjesno ponavljanje navike u pokušaju da se unutrašnja napetost rastereti. Ali i nit kao veza, poveznica, nit kao spona koja spaja dvoje da bi funkcionirali kao jedno, nit kao lanac, žica, kopča, most, niti za šivenje, ušivanje ili tkanje iglom u oči igle, kroz iglu.
Ocjena filma ⭐⭐⭐⭐⭐
U podstavu svog kaputa ili svoje haljine možemo ušiti sve tajne. Ušivam niti u kojim pronalazim sve ono što nemam ili ono što imam, ušivam niti tako da se oslikavaju kao vez povezanih poruka, da ih ne izgubim, da ih ne zaboravim, da ih imam u sjećanju, u mom DNK - .
Thomas Mann, Luchino Visconti, karneval, život u Veneciji, februarska magija 2018.
Savršeno, caffè Florian, Venice, februar 2018. . . . . . Daj mi priču zbog koje ću ostati dugo budna, priču u kojoj vrijedi ostati dugo budan. Volim otići svakih nekoliko godina u Veneciju, „Letom anđela” ove godine počeo je karneval. Metafore poput ukrasnih pridjeva sa završnom arijom, upoznavanje s nestvarnim, a stvarnim svijetom. I tako godinama, na 118 otočića i preko 400 mostova, sanja romantična Venecija. Venecija pod maskama. Zadivljena sam u slikovni izraz, nisu svi onakvi kako izgledaju ili kako se predstavljaju, svako nosi svoju masku, ovih dana nosimo maske da sakrijemo naše pravo lice i prave misli. Savršeno nerežirana predstava, na sceni se oživljavaju ironični i dramatični karakteri, izvrsnost imitacije i sakrivanje identiteta i da bar na nekoliko dana budemo ono što nismo, a htjeli bi. Bal pod maskama, ulični plesači, sentimentalni promatrači i sanjari. Priča je slikovita, svaki slikovni događaj u priči nudi prisutnost atmosfere, gradi priču ostavljajući snažne dojmove. Maske i haljine kao fasada, fina i prikrivena poruka, ironija kazuje ono što se ustvari misli i hoće da kaže. Zatvarajući oči, zamišljam kako je bilo fascinantno u osamnaestom stoljeću hodati ulicama Venecije tokom karnevala. Veliki crni plaštevi s' kapuljačama koji bi potpuno zavili tijelo i bijele maske da bi pokrile lice, maske koje svjedoče anonimnost i promovišu slobodu. Glasovi gondolijera, golubovi i galebovi koji kruže nebom iznad plave vode pod plaštom magije, gondole koje kao kovčezi plove na valovima, gdje se i smrt mukotrpno nosi preko mostova i stepenica i isporučuje i otprema brodom, gdje se vrijeme mjeri plimom i osekom. More je i život i smrt, otok, otočić ili školj je kopno potpuno okruženo morem.. Ah ta fascinantna repubblica di Venezia, festa carnevalesca, finale do kasno u noć i ovaj fragment kao omaž na predstavu koja najavljuje kraj zime i buđenje ranog proljeća. Savršeno, caffè Florian, piazza San Marco, februar 2018., zavodi me čežnja, pa zamišljam vrijeme u kom su slavni Casanova, Lord Byron, Tizian, Hemingway, Wagner, Goethe, Picasso proveli jedan dio svog života u ovom gradu. Nekada moćna Mletačka Republika ukinuta je u maju 1797. godine. Posljednji mletački dužd Ludovico Manin napustio je Duždevu palaču, a zatim su francuski vojnici umarširali u Veneciju. Smrt Venecije – 1797. Zbogom Venecijo u kojoj je Pietro Longhi slikao otmene prizore iz venecijanskog života, a Thomas Mann pisao „Smrt u Veneciji”, zbogom Venecijo, sve što je lijepo kratko traje, na krilima magije vraćam se u stvarnost. Maske su pale. Luchino Visconti - Death in Venice (film)
(Gustav Mahler - Adagietto from Symphony No.5) po povratku, dame i gospodo vrijeme je za performans -
Vrijeme događanja subota, u prolazu, s' povodom.
Performans za tango i dvoje.
U prolazu silueta, kontura, oblik, figura, linija. ..
Kad ste prolazili, okrenuli ste se, zapazila sam Vaš profil.
U prolazu, s' povodom, Vi ste rekli: -„plesao bih s tobom kroz najprometnije ceste jedan tango kroz crveno, tamo gdje nitko ne bi plesao, na vrhu Hendrixovog mosta, ni to mi ne bibilo dosta. Samo mi stani na prste, gorko--slatko, kao tango. Sve ovo još jednom ponovit bi trebalo, kao tango...”. Kao tango u prolazu. Gledano sa strane učinilo mi se, učinilo se Vama, nama se učinilo, ta silueta, kontura, oblik, figura, linija. Sve je ovo samo intermezzo koji kratko prekida neki slijed događaja, a sve je vrlo jednostavno da se zamisli. Ne pitaj me kako? Posebna priča. Bilo je to na rubu, na granici jednog doba koje prolazi i jednog koje počinje, orkestar svira posljednji, reklo bi se oproštajni, sve miriše na duhan i tango, miriše i oprašta, izraz tihi na usne se spušta, nikad viđeno jer je prvi put, nikad više jer je posljednji. To je tako i ne može drugačije. Život je i fantazija i istina i igra, sve ostalo zove se sanjarenje, odabrana slika, vatromet na noćnom nebu. Bilo je to na rubu, na granici jednog doba koje prolazi i jednog koje počinje. Sve počinje i završava mislima, ako smo spremni, vrata su otvorena. A Vi, da li ste istinski sretni ili tražite ravnotežu, živite li život, ili samo dišete i spavate sa uspomenama? Možda ćemo jednom plesati zajedno, nadajući se da niko neće primijetiti ni dodir ni osjećaj, čak i ako to bude opasno. El tango salón, prepliću se akordi, fragmenti i vrijeme, imam osjećaj kao da hodam na tankom ledu iznad čudotvorne dubine. Imam osjećaj kao da će svaki sljedeći korak odlučiti o mom životu i jednom fragmentu: -”plešimo kao trubaduri, između svetaca i kurvi, između Boga i svijeta ples! Ljudska tijela su slična kristalima koje nije moguće nositi zajedno, jer bi se pri dodiru mogli razbiti i plodovima, koji se, premda su netaknuti i brižno pripremljeni, pokvare ako se dodiruju. Tko ne pleše, ne zna što se događa”. .. Vatromet na noćnom nebu kao da padaju zvijezde, pregršt zvijezda, roj želja tuđih, ništa se ne čuje. Tišina. Posljednji ples u osam koraka i tri kruga, koraci i ono što se događa između hodanja u zagrljaju, krasna izvedba, prenošenje poruka i znakova bez riječi, performans za tango i dvoje.
osluškujem Istanbul zatvorenih očiju - begüm Kadife
fatalna privlačnost begüm Kadife . . . . . Nikad se neću umoriti od putovanja. Vratila sam se, nije to bio san u koferu. Jedna stanica u vremenu u kojem putovanje oblikuje život. Putovati znači drugačije disati, biti inspirisan, skinuti koprenu sa očiju i učiti, vidjeti svijet kakav jeste, učiti o drugim i različitim i upoznati sebe bolje. Jedna stanica u vremenu, Istanbul, nekadašnja prijestolnica triju velikih carstava, Rimskog, Vizantije i Osmanskog carstva, Istanbul jedan od najljepših gradova svijeta, na dva kontinenta, na sedam brežuljaka. Carigrad na Bosforu, na Mramornom moru, grad iz 1.001 noći, posljednja stanica najslavnijeg vlaka na svijetu, Orient Expressa na liniji Pariz-Istanbul. Miris Istanbula, crni/rize çay, şişa nargile, potom je došla svila, zlato i kadifa, Dolmabahçe palača - posljednja rezidencija/dvorac Otomanskih sultana, marama s motivom ptice zlatnom žicom vezena. I biser, Bosfor između dva mora i dva kontinenta, njegova magija, jedan galeb leti visoko iznad valova kao galeb Jonathan Livingston, osjećaj posebne slobode, a more se plavi i mirno plovi moj brod. Sve što mogu i što hoću je odvesti sebe u taj ples. Pokušavam pronaći najbolji omjer života i stvarnost, pa ovaj fragment bez puno riječi i kičenja nije zbogom, nego samo doviđenja. Hoşçakal Istanbul, ne želim te napustiti, ali, vratit ću se ja opet kad vjetar bude povoljan, kao i uvijek .. (Januar 2018.)
Istanbul - grad sjećanja, Orhan Pamuk:
„Potpuno suprotno onome što sam osjećao u djetinjstvu i mladosti, za mene je sada Istanbul centar svijeta. Ne samo zato što sam tamo proveo gotovo cijeli svoj život, već i stoga što sam mu, poistovjećujući se s njime, tridesettri godine opisivao jednu po jednu ulicu, mostove, ljude, pse, njegove kuće, džamije, česme, čudnovate junake, dućane, poznate osobe, mračne tačke, njegove noći i njegove dane. Nakon izvesnog vremena, ovaj imaginarni svijet izmiče mojoj kontroli i postaje još stvarniji od grada koji sam živio u svojoj glavi. Tada, kao da svi ti ljudi i ulice, stvari i zgrade, sve zajedno - počinje međusobno razgovarati, uspostavljati veze koje ja prije nisam uspijevao osjetiti, počinju živjeti sami po sebi, kao da nisu u mojoj mašti i u mojim knjigama. Ovaj svijet, koji sam izgradio strpljivo mašatajući kao da iglom kopam bunar, sada mi se čini stvarnijim od bilo čega drugog. Pišem zato da bi cijeli svijet saznao kakav sam ja, kakvi su ostali - mi svi mi što smo život živjeli i što živimo u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, olovke, tinte. Pišem zato što, više nego bilo čemu drugom, vjerujem književnosti, umjetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se bojim biti zaboravljen. Pišem zato što nikako ne uspijevam biti sretan. Pišem da bi bio sretan”..
Slavni radovi - Hodač, Građani Kalea, Vrata pakla, Tajna, Uzaludna ljubav, Poljubac, Mislilac .. etc .. MISLILAC, sâm, izoliran u svojim mislima, nadvijen nad svojim paklom u kom ga misao lomi. To muško biće, zamišljen, sjedi na kamenu i desnom šakom podupire bradu, on je pun snage koja izbija iz njegovih širokih ramena i mišića ruku i nogu, iz stopala i šaka, snažan stav stvoren procesom razmišljanja. Taj misaoni proces je bolan i naporan. Svaki veliki umjetnik izvodi nas, uvodi nas u svijet metafizike i daje nam mogućnost da naslutimo ili slutimo ono što prelazi granice mogućeg iskustva, ono što prelazi granice prostorno-vremenske stvarnosti. Svaki veliki umjetnik izvodi nas, uvodi nas u svijet metafizike i daje mogućnost da formiramo i imamo mišljenje o nečemu, da stvaramo dojam/utisak, tj. impresiju. Riječima Rodina: – „zamislio sam nagog, zamišljenog čovjeka koji sjedi na stijeni, bradom oslonjenom na stisnutu šaku i sanjari. Plodno tlo za misli polako se obrazuje u njegovom umu. Prestaje da bude sanjar i postaje stvaralac. Ono zašto on misli, nije samo u njegovom mozgu, zgrčenom čelu, raširenim nozdrvama i stisnutim usnama, već i u svakom mišiću njegovih ruku, leđa i nogu, u stisnutoj pesnici i zgrčenim nožnim prstima. Onoga dana kada sam ga zamislio postao sam drugi čovjek”. Riječima Rodina: – „oblikovati sjenu znači izraziti misao. Svi majstori stignu do zida one zabranjene šume u kojoj boravi nedokučiva tajna. Neki od njih bolno ozljede čelo lupivši glavom o zid, drugima, pak, onima čija je uobrazilja vedrija, pričinjava se da preko zidova čuju milozvučne ptice koje nastanjuju tajni vrt. ... Vi ste u mojim djelima tačno zapazili trzaj duše ka možda varljivom carstvu istine i bezgranične slobode. Zaista je u tome tajna koja me uzbuđuje”.
- Misao je kriva, napisao je Leonid Nikolajevič Andrejev.
- Cogito ergo sum. Mislim, dakle jesam, izreka René Descartesa.
POLJUBAC, planetarno poznat, prvobitno nazvan Francesca da Rimini, po italijanskoj plemkinji čije ime je Dante Aligijeri učinio besmrtnim u svojoj „La Divina Commedia” iz koje je Rodin dobio umjetnički udisaj, nadahnuće za umjetničko stvaranje. Poljubac, nevjerni ljubavnici Paolo Malatesti i Frančeska de Rimini, uvijeni, obuhvaćeni, obavijeni sami sobom, njihov zagrljaj čini ljubav još većom, tragična ljubav u sukobu s moralnim zakonima vremena završava nesrećom i uništenjem. Poljubac uklesan u hladni mramor. UZALUDNA LJUBAV „Fugit Amor”, jedna od najljepših Rodinovih kompozicija, dvoje u savršenom kretanju, blisko povezani u vječno lutanje dvoje vezanih za njihov grijeh zabranjene ljubavi.. Simbol za uzaludnu ljubav je znak ispovjest po kojoj se nešto može prepoznati, saznati ili zaključiti, skrivena smisao teme, motiv rastanka ljubavnog para kad ljubav neravnomjerno gasne. Melodramatične skulpture, vajarska umjetnost, ukrasi, osjećajne i misaone nit, klesanjem se »upisuju« u mramor, „Fugit Amor”, „Le Baiser ”, „Le Penseur”.
-
Bilo čiji život, bez izuzetka o kome se radi, moguće je ispričati i u jednoj rečenici, ili ni cijela knjiga ne bi bila dovoljna. Ljubavna Rodinova veza sa skulptoricom Camille Claudel je komplikovana desetogodišnja ljubavna priča. Kamil, tragična muza i ljubavnica, Ogist njen mentor i ljubavnik, slavni Rodin. Komplikovana ljubavna veza sa puno svađe, rastanaka, mirenja i povrataka i na kraju kraj. Zauvijek. Sorry, not sorry! Désolé, pas désolé! Izvini, nema izvini!
Sorry, not sorry. Désolé, pas désolé. Izvini, nema izvini.
Kamil je zauvijek zašutila, depresija i opsesije, zatvorila se u sebe, mentalno bolesna trećinu života provela je zatvorena u sanatorijumu za umobolne, u potpunoj izolaciji. Njena najpoznatija skulptura je „LA VALSE”. Poljubac genija i valcer, koncert za umjetnost i ljubav. ..Rodin je sačuvao uspomenu na svoju veliku ljubav do kraja života, nastavio je raditi i stvarati svoju umjetnost i ostao zauvijek slavljen i hvaljen jer je skulpturi udahnuo pravi život, odslikavajući život i umjetnost slobodom izražavanja. Rodin, otac moderne skulpture, mislilac kiparstva koji prati vlastitu umjetničku ideju, jer, „skulptura je umjetnost ispupčenja i udubljenja, umjetnost oblika u igri svjetlosti i sjene”. 100 godina brzo prođe, ali, Rodin est là! (Rodin je ovdje!)
MAGIJA MIRISNIH KAPI. PARFEM „Fugit Amor”, umjetnost kao inspiracija, parfem inspirisan skulpturom, svečano predstavljen 2017. godine, un parfum pour homme et femme. Parfem nudi savršen sklad između hladnog i moćnog mramora i njegove nježnosti i topline, klesan rukom i milovanjem umjetnika. Parfem „Fugit Amor” u visokim notama naglašava začinsko lice mirisa akordima, ružičastog bibera, đumbira, kardamona i cimeta. U srcu je dominantan karanfil, dok je osnova sačinjena od drvenih nota vitivera i kedera, uz toplinu ambera i mošusa.. Svojim izborom daješ smisao određenom trenutku, zatvoriš oči i ploviš bez prestanka. I tu se moja priča završava. Noć je filter, zadržava sve što udahnemo. C'est la vie, 100 godina brzo prođe. ..
To su oni divni dani ljeta za koje sam željela da traju što duže, duže od 14 dana, osunčani dani augusta 2017., ljetnja pozornica Italije. Sreća je stanje uma. reba znati napraviti čaroliju. I bila je čarolija! Kofer i putujem, tamo putujem. Italija, ljeto 2017., Rim, Vatikan, Napulj, Sicilia (Catania, Siracusa). Slikovne uspomene u vremenu, august 2017., plovi lađa, na talijanskoj lađi evo putujem. Stepenice uvijek vode do skrivenog blaga, u koferu kraljevski nakit spreman i svečanosti kojim se nismo nadali. U potrazi za čarolijom postoje znakovi koji otkrivaju i kazuju, na nama je da ih pronađemo i iščitamo. Slikovne uspomene svjedoče, ja svjedočim tome, zemljopis i povijest, sunčani odmor, ljubazni, gostoljubivi i nasmijani Italijani, zemlja bogate tradicije i historije, ljepota Italije. Di moda made in Italy, l'alta moda italiana. Sve što mogu i što hoću je odvesti sebe u taj ples i nove haljine ću kupiti i broš i maramu, iz Italije s' ljubavlju, umjetnost opuštanja. A, hoću li moći napisati i opisati sve u jednom dahu? i izabrati fotografije koje sam slikala? Sve je i jučer i danas i sutra u znaku tog mog nevjerovatnog putovanja, pa u toku dana pomislim po nekoliko puta, pa sam pomalo nostalgična, zaustavim vrijeme sjećanjem na taj đir. Zapravo đir ima porijeklo od italijanske riječi giro 'krug, okret'. Učinit đir, napraviti đir, prošetati se; dobar đir, ha? Ja bih rekla da je to bio jako dobar đir. Giro di Italia! ..
-
RIM. O tom gradu sve je rečeno, napisano, a uvijek i iznova ima se šta dodati. Vječni grad, čula sam zvona – to je Rim, "omnes viae Romam ducunt", trenutak u vremenu ponovo je uhvaćen u mojim mislima. Rim i rijeka Tiber, Rim, beskrajno star i beskrajno vječan. Kroasan sa čokoladom i caffè e latte u izvornoj, italijanskoj varijanti, sladoled ili sorbetto Italiano, hladni şerbet od voća. Svi putevi vode u Rim. Moj praznik u Rimu, Španski trg i famozna Fontana Barkaća (remek djelo barokne arhitekture) i elegantno stepenište, čuvene Španske stepenice, Panteon, Trg Venecija u srcu Rima i spomenik Viktoriju Emanuelu II (prvom kralju ujedinjene Italije), barokna Fontana di Trevi iz XVIII stoljeća kraljica svih rimskih fontana i novčić za sreću, za povratak. Sve je monumentalno - Rim kao veličanstven spomenik, Rim muzej na otvorenom, star skoro tri hiljade godina, Rim koji se ne može zaboraviti.
VATIKAN, sve je rečeno, napisano, još samo da se neke arhive otvore u istini i u priči, onako kako je priča tekla. Vatikan donosi utisak snage, jačine, čvrstine, vlasti i bogatstva. Urbi et orbi - gradu (Rimu) i svijetu, razglasiti nešto cijelom svijetu, svima i svakome. Fascinantna posjeta Vatikanskim muzejima, jedna od najvećih zbirki umjetničkih djela na svijetu. Dugi hodnici su bogato ukrašeni, svaki centimetar zidova, podova, plafona su oslikani i ukrašeni. Sikstinska kapela glavna kapela u Vatikanskoj palači u kojoj se odvija konklava, odnosno biranje novog pape. Unutrašnjost kapele su oslikali najveći slikari XV i XVI stoljeća i Michelangelo. Rafaelo i Rafaelove 4 sobe. Galerija tapiserija, galerija mapa. Vatikanski muzeji sa profesionalnim vodičem (prof. historije umjetnosti) pokazuje nam i tumači fascinantne znamenitosti Vatikana. Trg Svetog Petra, Bazilika Svetog Petra, najveličanstvenija crkva u kršćanskom svijetu, Mikelanđelova Pietà, (Pietà, tal.: samilost, milosrđe), smatra se jednim od njegovih najznačajnijih djela. Predstavlja Bogorodicu kako sjedi sa bezživotnim tijelom, sinom u krilu njenom, urađena iz jednog mramornog bloka, rađena oko 2 godine, kad je Mikelanđelo imao samo 25 godina. Umjetnost i historija pred kojom zastaje dah, od koje zastaje dah dok sam koračala po najljepšim mramornim vatikanskim podovima gledajući u svodove i zidove, prostore sa najskupljim i prekrasnim freskama i tapiserijama, sa mramornim skulpturama i vajarskim ukrasima slavnih umjetnika. I zaista, „bez umjetnosti, okrutnost stvarnosti bi učinila ovaj svijet nepodnošljivim. Umjetnost ispire prašinu sa naše duše od svakodnevnog života”.
- Šta i u koju svrhu koristi historija?, pitao se veliki Friedrich Schiller u jednom od svojih eseja. Na često postavljano pitanje šta je historija i koja joj je svrha, rekla bih da bi odgovori bili različiti, sa suprotnim mišljenjima ili razlikama u stavovima, ponekad i van konteksta, ali je fakat da historija ne može biti poništena i da je kao znanost prešla dug put, od Herodota do danas. Uvijek će biti onih koji je neće moći shvatiti/tumačiti ili će ja pogrešno shvatiti i tumačiti. Previše je onih koji ne vole historiju, ne poznaju historiju, ni svjetsku ni nacionalnu, a pri tom se guše u vlastitim ili tuđim iluzijama i mitovima. Rupe u znanju, ogromno je neznanje ili pak bježanje u neznanje. Imati priliku spoznati i steći ispravan odnos prema istinitosti tih spoznaja pravo je blago, imati priliku doživjeti posebna znanja i iskustva, otkriti svijet koji nas okružuje u prošlosti i sadašnjosti. Imati priliku, a ne iskoristiti je, ah, koje li bedastoće. RIM i VATIKAN, monumentalno, fascinantno i nezaboravno. „Monumentalna je ona historija koja se divi prošlosti, njenoj veličini ili velikim ličnostima koje su se našle na njenim stranicama. To je ona historija koja besmrtno želi da prkosi bilo kakvom drugom viđenju prošlosti, koja bi mogla da prkosi njenoj veličini i grandioznosti po kojoj je prepoznata stoljećima. Ono što je veliko, kao takvo mora da ostane i da bude vječno. Takva monumentalna historija daje ljudima nadu, i to onima koji se njoj okreću da bi sami sebe ubijedili da možda ne žele ono što je nemoguće, a to je upravo ono monumentalno veliko, opet”. („Historia est magistra vitae” Cicero, Marcus Tullius).
NAPULJ. „Non sono italiana, sono napoletana! É un'altra cosa!” (nisam Italijanka, ja sam Napolitanka, a to je nešto potpuno drugačije!) ... rekla je ona, donna fatale, a veliki Crnjanski je napisao: „radujem se, ipak, što ću još jednom videti Napulj. Sedeću još jednom na balkonu, gde sam sa svojom ženom sedeo, zagledan u Vezuv”. Ne mogu izabrati samo jedno po kojem mi je grad Napoli ostavio trag, teško je izabrati. Smislili su: „vidjeti Napulj i umrijeti” i ta rečenica dovoljno govori o ljepoti grada. Lučki grad i vulkan Vezuv, kontrasti, kontrasti, šarm, džungla na asfaltu prijestolnice italijanskog juga, topla, temperamentna, vesela i glasna, tamo gde je najveća gužva, najbolja je i hrana, redovi su ogromni, čeka se sa brojem u ruci i više od sat vremena, picerije 'Sorbillo' i 'Brandi'. U Napulju je rođena 1889.godine gđa. Pizza Margarita u sad već čuvenoj piceriji 'Brandi', kad je kraljica Margherita di Savoia sa kraljem Umbertom posjetila Napulj i zatražila od pizzaiolija Raffaele Espositoa da joj spremi svoj specialità della casa. Rafaele je osmislio i pripremio pizzu sa paradajzom, svježim zelenim bosiljkom i bijelim sirom mocarela, koja je asocirala na italijansku zastavu, koju su u kraljicinu čast nazvali „pizza margherita” i to je do dan danas najpopularnija pizza na svijetu. Napulj je tradicija - baština, predaja; običaj ili pravilo ponašanja koji prelazi s naraštaja na naraštaj; oduvijek uobičajen, isti, nepromijenjen. Najprestižnija kafana je "Gran Caffè Gambrinus", postoji od 1860. godine., u centru Napulja, historija i umjetnost ispunjavaju je na poseban način, caffè poznat kao mjesto susreta za intelektualce i umjetnike. U centru je i galerija Umberto I iz XIX. stoljeća, nasuprot galerije se nalazi najstarija opera u svijetu, čuveni Teatro di San Carlo koji je otvoren 1737., stari dvorci ala Castel Nuovo iz XIII stoljeća, okružen odbrambenim jarkom i zaštićen sa pet kula. Napulj nije samo jedan grad, Napulj je pozorište, to je jedan svijet, boje, kontrasti i tradicija. Uske ulice, balkoni, ukrasi na vratima, pored vrata, slike na fasadama, tržnica boja, to je i sunce i more i napolitanska muzika, to je „O sole mio” napolitanska pjesma iz 1898., I ne čudi me što je slavni slikar Karavađo, nikad shvaćen, započeo svoj lutalački život u Napulju. Forza Napoli!
Sicilia amore mio - koncert za kraj sezone Heuréka, heurèka!
SICILIJA, duša Italije, najveće ostrvo u Sredozemnom moru, ostrvo na raskrsnici pomorskih puteva, ostrvo sunca, dragulj Mediterana. Legenda kaže da je šestog dana, završavajući stvaranje zemlje, dragi Bog toliko bio zadivljen ljepotom koju je stvorio, da je uzeo svijet u ruke i poljubio ga. To mjesto na koje je spustio svoje usne bila je Sicilija. Italijani kažu, „kada vidite Siciliju, otkrili ste cijeli svijet“ i koliko god da sam čitala i pripremala se za putovanje, kad sam doputovala sve je to bilo drugačije. Sicilija me iznenadila svojim šarmom, posebna je, uzbudljiva i magična, ljubav se ovdje pokazuje svugdje, savršen sklad. Sicilija je muzej na otvorenom, gdje god idete pronaći ćete kulturu, povijest, tradiciju, poseban okus i prekrasne pejzaže. Sicilija je arancini, cannoli, more, sunce, šešir borsellino, ali i mnogo drugih stvari za koje ne znam odakle početi. To je arhitektura, matematika, muzika, klupe na suncu, palme, sicilijanski dijalekt, Arhimed i Eshil, Vincenzo Bellini i opera „Norma”, ali i mjesto porijekla mafije, ostrvo za koje je vezana uvijek zanimljiva i intrigantna priča prožeta zavjetom šutnje – sicilijanska mafija, Cosa Nostra. Sicilija su i sudije Paolo Borsellino i Giovanni Falcone koje je mafija ubila 1992., jer su uspjeli da razbiju mafijaški zakon šutnje. Sicilija je i čuvena trilogija"Kum 1,2,3", filmsko remek-djelo Francis Ford Coppole. -„Većinom sam Sicilijanac, a imam u sebi i napuljske krvi”. Sicilija je i vino, najpoznatija Marsala. Il vino marsala di Sicilia smatra se jednim od najboljih desertnih vina i slavi Vincenza Floria koji ga je napravio 1832.g, podsjeća na dalmatinski prošek, a nije. Ili kanoli, izvorni/originalni sicilijanski desert, tijesto pečeno u dubokom ulju koje podsjeća na kornet, pa punjeno je ricottom ili mascarponeom, sa kandiranim voćem, čokoladom ili pistacijama. Cannoli Siciliani.
U čaši je tajna, u vinu je istina, ima li vrijeme ukus i miris? Ima, ..!
Evo me, živim nekoliko dana u baroknoj Siciliji, nekadašnjoj kraljevini, barokni grad Catania. Njene boje, mirisi, ljudi, nijanse mora, klima, hrana. Da, ja imam sreću da živim u istini taj čarobni ljetnji san! Ne znam koliko je sati, niti koji je dan, koji je datum, nemam vremena misliti o tome dok šetam ulicama Katanje i gledam cvijetne balkone dok ulični svirači sviraju nezaboravnu temu iz filma „The Godfather”, ili muzika tarantella siciliana. Osjetim njenu grčku prošlost, njenu rimsku suštinu, arapski utjecaj ili tradicije koje su došle iz Španije, fantastičan mix i šarm koji okružuje otok, sunčane ure i pješčane plaže Villaggio Albergo la Plaja. Sve je posebno i ja se tako osjećam, posebno..
CATANIA (Katanja), grad u podnožju planine Etna, u baroknom stilu. Ulice popločane kamenim kockama od crnog vulkanskog kamena sa aktivnog vulkana Etne, crni kamen na ulicama u nekim tačkama oblikuje krugove, koji uveče stvaraju refleksije srebra. Svjetlost je zapanjujuća, njene boje neizrecive, a nebo, posebno uveče, neposredno nakon zalaska sunca je intenzivno i uzbudljivo, a danju sunce zagrijava fasade zgrada i osvjetljava ih zlatnim svjetlom. Odraz sunčene svjetlosti na kamene fasade stvorene ljudskom rukom bljeskaju poput ogledala, svjetlost se mijenja iz minute u minuti i u svakom djeliću vremena dobivaju drugačiji izgled, atmosferu, prelamaju se svijetlo i sjene. Ovde su čak i mirisi i arome jaki, dirljivi.. Barokno središte grada sa raskošnim palačama i trgovima, svjetska baština, glavna ulica Via Etna sa trgovinama i restoranima duga 3 km. Catania, dama u crnom. Simbol grada je Fontana dell’Elefante, Slonova fontana, velika figura slona napravljena od vulkanske stijene, a na leđima nosi obelisk od svijetlog granita. Impozantne barokne palače okružene velikim i prekrasnim parkovima, graciozni vrtovi, palme, fontane, oleandri i divlji jasmin, Bellinijev park - giardino Bellini, a u centru na prostranom trgu dominira magična barokna katedrala posvećena Svetoj Agati, zaštitnici. U tom gradu 1831. g.rođen je Vincenzo Bellini, melankolični sicilijanski romantik, jedan od najpoznatijih i najboljih kompozitora klasičnog bel canta (lijepog pjevanja) u operskoj muzici i „Norma” najpoznatija muzička stranica njegovog opusa, jedna od najslavnijih u historiji operske muzike. „Norma” je Norma, ona plijeni mirnoćom ispod koje vibriraju najsnažnije strasti. Na svakom koraku Catania nudi historijska i umjetnička djela. Na graditelje su uticale kulture raznih naroda koji su ovde živjeli. . Di Catania, la mia bella città, jedan od najljepših gradova na Siciliji mene se doima kao mali Rim. Catania, profinjena plemkinja koja umije da drži do sebe i korača svoju baroknu raskoš u sadašnjosti i pamti svoju bolnu prošlost, tamnu zavjesu kad je 1669.g. vulkanska lava iz Etne otvorila usta pakla i zemljotres 1693. g. koji joj je zadao smrtni udarac. Trebalo je godina i godina za obnovu. Zauzvrat, vulkan joj je ostavio ohlađenu lavu, crni vulkanski kamen po kojem koračam ovog ljeta 2017.g. Ulice, ćilim od crnog kamena, lava mirna i glatka, a nekad se prelijevala, klizila i tekla prema dole iz vatrenog srca Etne.
SIRACUSA (Sirakuza) i ljepota Ortigije. Ortigia (Ortiđa) je historijski centar i pulsirajuće srce grada, muzej na otvorenom. Fasade palata, ulice, balkoni kuća, krovovi, sve izrade antičke umjetnosti i baroka. U smiraj dana pale se ulične svjetiljke i stvaraju iluziju produženog bljeska po izblijedjelim fasadama, diše miris života i historije, na horizontu preovladava plavo more i bijeli kamen zgrada. To je antički grad koji čuva umjetničko blago velike Grčke, omiljeni grad slikara Karavađa, filozofa i državnika Cicerona i Eshila tvorca klasične grčke tragedije. Siracusa je Arhimedov grad, rodno mjesto matematičara i fizičara Arhimeda, „noli turbare circulos meos“ - ne dirajte moje krugove! –Eureka, rekao je Arhimed iz Sirakuze. Eureka! Zakon specifične težine, ili Arhimedov zakon: - tijelo uronjeno u tekućinu lakše je za masu istisnute tekućine, tj. svako tijelo potopljeno u tečnost gubi od svoje težine onoliko koliko iznosi težina njime istisnute tečnosti. Zovu je i Bijela Siracuza, njene plaže i antika, antički teatar, arheološki park Neapolis i fontana Aretusa, slatkovodni izvor/vrelo u kom raste divlja biljka papirus, kažu jedini divlji papirus koji postoji u Europi, pa impozantna Katedrala Duomo di Siracusa na prelijepom trgu kojim je šetala Malèna u filmu „Malèna”. ..Malèna canta el tango como ninguna y en cada verso pone su corazón.
Odlazim, završilo je. Sve je stalo u 14 dana.
Kad se nešto završi, završilo je, ni ranije, ni kasnije. Nezaboravno putovanje, nezaboravno vrijeme. Život u Italiji je dolce vita, život na Siciliji je dolce vita. Posljednji pogled na Cataniu što spava pod vulkanom, mislim na bijelu Siracusu na prelijepoj Ortigiji, ciao tutti, addio i arrivederci Sicilia amore mio! I tu se moja priča završava. Posebna priča. „Svjetluca žar moje cigarete u zelenom sumraku, žari se i gasne kao sjaj tajanstvenog, čarobnog pogleda na svijet što ga ljudi puše”.., i ja, u dimu, izmaglica, krila, lebdim ispružena na leđima oblaka, otvorenih očiju. Sve što vidiš ovdje je moje, „noli turbare circulos meos”.
Nikada nećemo saznati ko je skovao riječ za vrijeme koje dijeli sumrak i osvit, nikad nećemo saznati u kom je vijeku ona postala znamen zvjezdanog prostora (napisao je Borges). Don't cry for me, ja ću se vratiti i ja ću biti milion (ona). Suton (ili sumrak, predvečerje, polumrak, smiraj) i što da radim u vrijeme nakon zalaska sunca, osim da odšutim u tišini zelenila i zelenog mjeseca, zeleno u boji kao što su trava i smaragd. Tokom pokoljenja i stvaranja života, ljudi izgradiše moć. U početku bijaše sljepilo i san i trnje što se zabadaše u bosu nogu i strah od vukova bijaše i postade život simfonija, opsežna orkestralna skladba u četiri glavna stavka, kao četiri godišnja doba; rođenje, djetinjstvo i odrastanje, zrelost, smrt, kao život kojem često gledamo u leđa, dok lice ostaje tajna i pitanje da li postoje igrači koji bi nas mogli zamijeniti i da li je sve upravo onako kako treba da bude? Sve je igra, cilj je pobijediti protivnika. Volimo u ulicama i kućama da ima malo čarolije, magije i valjda ne iz učtivosti i "dvorske uglađenosti" još uvijek se daju pokloni/darovi/komplimenti/ u vrijeme neljubaznosti i prostote. Gdje je nestao bonton, kultura i lijepo ponašanje? Uzmam slikarsko platno, kist, boje, štafelaj i stvaram umjetničko djelo. Ja sam ples, zovem se tango i čarobno plešem, dva plesa u zagrljaju između gledanja i zaborava, između sadašnjosti i sjećanja i muzika sa slike, putovanje i struja u stopalima, savršen osjećaj. Tango za dvoje. U međuvremenu jedan čovjek zaboravlja na bol, tone u osjećaj goleme samoće i boji se onog što ne razumije. Oprosti mu Bože, taj čovjek ne razumije i prije nego što se sve završi, daj mu iluziju nježnosti do neke druge prilike, jer, ako dvije ili više boja zajedno mogu izazvati osjećaj harmonije, onda može i jedan s drugim, jedno s drugim. Ovih dana smjenjuju se sunce i kiša, procvjetala trava zelena. Divno je! "Verde que te quiero verde.. Zeleno, volim te zeleno. Zelen vjetar, zelene grane"(napisao je Lorka).
Pripremite i kišobrane i sunčane naočale, uvijek poslije kiše dolazi sunce, a prema predviđanjima meteorologa, očekuje nas dugo, vrelo ljeto. Ništa ne vjerujem dok ne bude, jer niko ne zna što će biti. Sunce zalazi, a na licu ostaje sjaj. Gasim svjetlo, za koji minut biće tama i crni mrak, na svemu što dotaknemo ostaje trag.
značenje riječi zvijezda
Pablo je muško ime latinskog porijekla.
Dolazi od latinskog paulla, što znači malen.
U slavu umjetnosti četiri su;
Pablo Picasso jedan od najvećih slikara
Pablo Casals jedan od najvećih violončelista
Pablo Neruda jedan od najvećih pjesnika
Pablo de Sarasate jedan od najvećih kompozitora.
"Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu, mjesto u prah pređi sav u zvijezde". (A.B.Šimić)
Dubrovnik, promjena ritma, tonaliteta, dok tema ostaje prepoznatljiva. Tajna je u plovidbi, putujem u pravcu da se malo odmorim, na nekoliko dana da mi zastane dah, ostavljam sjever, putujem na jug, žanr avantura. Svijet u kom univerzumi eksplodiraju, svemir se urušava u rupe bez dna, vrijeme se usporava u među zvjezdanim prostorima i ljuljuška se poput površine mora..."O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave" .. ("Dubravka" - idilična igra u tri čina, u čast ljubavi, slobode i pravde, smještena u dubravi Dubrovnik, XVII stoljeće). U slavu Điva Gundulića 1589. - 1638.
"O, BOŽE, JA SE MOGU SMJESTITI U ORAHOVU LJUSKU I SMATRATI SE KRALJEM BESKRAJNOG PROSTORA"
Putevi šalju odsjaj prema nama na srebrenom poslužavniku, okeani nas zovu ka sebi, a poslije, .. ljepotu zapljuskuju talasi. I dođemo tamo gdje smo pošli, bila pomorska nesreća, zastave na gradskim zidinama na pola koplja, upaljene svijeće pred ulazima, terasama i prozorima kavana. Samo jedan dan padala je kiša, bila subota. Slutim da tamo negdje pada snijeg. Sve je moguće. Jutrom se sunce vratilo, toplo, kamenom popločana Placa reflektira bijelu svjetlost. Slike na kamenu uglačanom. Kad se sunce sakrije, sasvim drugačije svjetlo preplavi ulice, sve je obojeno, bezbroj tamnijih nijansi, zrak postaje hladniji. Kad sunce zađe, noć uljepšava sve što dotakne. I dođemo tamo gdje smo pošli. Ulica od Domina, apartman i bjelina, na zidu jedna slika na dar. Živjeti sretan život, pa se čini da sam prestala biti i da ponovo postojim. I jedan drugi, neki čudan drugi kozmos nastaje. Svaka dobra priča je ljubavna priča, ali svaka priča mora nekako i završiti. .. LOVRIJENAC. Gledamo je sa terase na Pilama, visoko gore na stijeni, najviša, najveća i najljepša od dubrovačkih tvrđava. Lovrijenac izgleda kao dvorac Kamelot, blistava tvrđava moći i čarolije. Ona je i esencija ambijentalnog kazališta, svi dubrovački Hamleti igrali su se na toj tvrđavi. "Hamlet" na Lovrijencu, Dubrovačke ljetne igre, noć i kazalište pod nebom, gdje princ Hamlet propituje život i traga "za nečim" i rješava umom i u umu, gdje njegov stav prema svijetu jeste dubokoumnost, produhovljenost i uvjerenje; .. "To be, or not to be: that is the question: Whether 'tis nobler in the mind to suffer, the slings and arrows of outrageous fortune, or to take arms against a sea of troubles, and by opposing end them"., vječna dilema, kad se treba ili se mora birati između dvoje podjednako, odluka da li učiniti jedno ili drugo. Da li smo svi mi Hamlet u stvarnom životu pred dilemama kako završiti koji čin u našoj predstavi života?.. Svi glumci na svijetu žele igrati tu rolu, Hamlet je simbol teatra, glume, kruna glumačke karijere, on je aktuelan i biće zauvijek jer postavlja suštinska pitanja za čovjeka. Ali, samo su rijetki tu želju ostvarili i ostali zapamćeni, svi ostali su otišli u dim. (slavni: John Gielgud, Laurence Olivier, Richard Burton i Daniel Day-Lewis) I da ne zaboravim; sutra, kad se vratim na sjever. Uvijek kad pomislim na Dubrovnik, uvijek se dogodi i jedna pjesma u meni. To je jedna sentiš pjesma, jedna posebna pjesma. Pamtimo je kao metaforu za Dubrovnik, simbol za ljubav, srce probodeno Kupidovom strijelicom. "Dok palme njišu grane" Dubrovački trubaduri, zamjena za uspomene iz mog kofera. Svaka priča mora nekako završiti. Sljedeće najbolje vrijeme je danas. Prezent, vrijeme sadašnje. Ne postoji drugo vrijeme. Na zapadu uvijek nešto novo. "Otvara se nova stranica, stranica ponovo pronađene nade i povjerenja, hajdemo voljeti Francusku", - poručio je Emmanuel Macron novi francuski predsjednik. Liberté, égalité, fraternité. .. Na prvi pogled mnogo toga je nemoguće. Ali, ništa nije nemoguće, sve je moguće. ________________________________
suština je u tekstu, sve ostalo je šminka
- Koga zanimaju teme o kojim pišeš?
- Vjerovatno je malo onih koje to zanima, ali, mi to ne znamo.
- Ti misliš da je to važno, ali nije to svakom važno. Važno je tebi i nekolicini.
- Zanima li tebe?
- Da.
- Pa zbog tebe i nekolicine pišem, sve ostalo je dim. Suština je u tekstu,
sve ostalo je šminka koja se koristi za ukrašavanje, a ti pronađi sinonim
za lice. Ovo je fragment o jednoj ženi i jednoj knjizi i u vezi su.
.. "Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubistva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama”. (Franc Kafka)
Knjiga koju volim „Kad je Niče plakao, roman o opsesiji”, originalni naslov: When Nietzsche Wept, A Novel of Obsession, Irvin D. Yalom. Roman prati život istaknutih intelektualaca krajem XIX stoljeća uoči rođenja psihoanalize, zasnovan na stvarnim događajima u koje je pisac dodao neodoljiv spoj istine i fikcije, drama o ljubavi, očaju, sudbini i želji, težnji da ostvari određene zamisli. Svrha, smjer, htijenje, cilj, poenta, esencija, koktel, život. Radnja romana se dešava u Beču i Italiji, glavne ličnosti su stvarne: eminentni Dr. Josef Breuer (preteča psihoanalize), najveći europski filozof Friedrich Nietzsche, Lou Andreas-Salomé (Ničeova muza koju biografi navode kao jedinu Ničeovu ljubav i to platonsku), tvorac psihoanalize Sigmund Freud, Wagner, Brahms, njihovo imaginarno druženje, Brojerova anksioznost, Ničeovo očajanje. Ovaj roman započinje dolaskom neodoljive Lu Salomé kod doktora Jozefa Brojera u Beč kako bi ga nagovorila da pomogne njenom dragom prijatelju Fridrihu da liječi njegovo samoubilačko očajanje svojom eksperimentalnom "terapija razgovorom" zahtijevajući od njega da nastoji liječiti Ničea tako što će on misliti da Brojer liječi njegove glavobolje, a u stvari da pokuša zaviriti u njegovu dušu i izliječiti njegove depresivne psihoze. Doktor prihvaća izazov. Takozvana terapija razgovorom kao tretman. U početku, Niče je nepovjerljiv i čuva priču o svom životu u strogoj tajnosti. Tijekom druženja i razgovora, doktor počinje da otkriva svoje tajne i da se suočava sa svojim traumama, Niče otvara i svoju dušu. Nastaje preokret - doktor postaje pacijent, a filozof njegov terapeut. Dva čovjeka, briljantnog uma, briljantni i blistavi u figurativnom smislu, proniknuti će u dubine osobnih opsesija u pokušaju da pomognu jedan drugom otkrivajući privlačnu snagu prijateljstva. Knjiga donosi sjajnu priču za one koji vole filozofiju, fantasy prikaz koji je tako jak da i veoma jak čovjek može zaplakati, kao što je i Niče plakao. Psihologija i misao u umjeću života u kojoj ugledni američki profesor psihijatrije Irvin D. Yalom spisateljskim umjećem ispisuje složenu priču koja oduševljava. Nisam dozvolila da me pri čitanju spriječi funkcija činjenice da je roman fikcija. Knjigu sam čitala studiozno, uz razmišljanje, na neke dijelove sam se vraćala i nekoliko puta. Kad bih poslije izvjesnog vremena knjigu ponovo čitala, čitala sam je opet na nekakav moj poseban način. Preporučujem je svim srcem, jer može promijeniti mnogo toga u nama. Zašto je Niče plakao?
(„Za trenutak su Brojer i njegova gošća sjedjeli u tišini. Onda ga je Lou Salomé pogledala pravo u oči i počela:
- Ja imam prijatelja koji je zapao u očajanje. Bojim se da će se vrlo uskoro ubiti. Za mene bi to bio gubitak
i velika lična tragedija jer bih snosila određenu odgovornost. No, mogla bih to da podnesem i prebolim.
Ali, (nagnula se ka njemu, govoreći mekše) taj gubitak bi mogao biti daleko širih razmjera:
smrt tog čovjeka imala bi značajne posljedice po Vas, po europsku kulturu, po sve nas. Vjerujte mi.
- Koje taj čovjek? Vaš prijatelj? Jesam li čuo za njega?
- Još ne! Ali doći će vrijeme kada ćemo svi čuti za njega. Zove se Fridrih Niče. Niče je bolestan, ozbiljno bolestan.
Potrebna mu je Vaša pomoć.
- A kakva je priroda njegove bolesti? Koji su simptomi? Na početku ste rekli, zar ne, da tražite moju pomoć
zato što je Vaš prijatelj ozbiljno bolestan?
- Ne, doktore Brojer, rekla sam da imam prijatelja koji je u očajanju, koji je u opasnosti da sebi oduzme život.
Očajanje, a ne corpus profesora Ničea je ono što tražim da liječite” ..)
O nekim ni spomena nema, nestali su kao da nikad nisu ni postojali, kao da ih nikad nije ni bilo, a neki se proslaviše u svom vremenu, bijahu slavni u svoje doba i u dobu danas, ostaviše ime i djela za sobom, o njima još uvijek govori i piše kao da je jučer bilo. .. Februara 1861. u Sankt Peterburgu, u obitelji Gustava von Saloméa rođena je djevojčica, (sweet Aquarius), dali su joj ime Lujza, od milja su je zvali Lu. LOU ANDREAS SALOMÉ. Nakon smrti oca, Lu odlazi u Švicarsku na studije filozofije, kasnije u Rim, Berlin, Beč, Minhen. Hiljade redova napisano je o njoj. Ova žena, najzagonetnija među ženama i dan danas budi pažnju i u vezi sa njom uvijek se postavlja isto pitanje: šta je to bilo u njoj i kako je uspjela biti do te mjere facinantna, magična, duhovno neodoljiva za najveće muške umove toga vremena. Bila je njihova fascinacija, ali istinski nije pripadala nikome, ona je bila ta koja je ostavljala svoje muškarce, ali i ostajala prijatelj s njima i posvećivala im književna djela, pisala o njima. Oni su u njoj su pronašli ženu koja je za njih predstavljala izazov, koja ih je poticala, u njoj su njihove zamisli nailazile na jednakovrijedan i prikladan odjek budući da je bila sposobna da ih razumje. Svi su oni bili fascinirani njenim umom, njezinom neobuzdanom maštom i težnjom da se upusti u sve što je nekonvencionalno. Njemačka filozofkinja, cijenjena intelektualka porijeklom Ruskinja iz aristokratske obitelji, psihoanalitičar i pisac, bila je u bliskim i prijateljskim vezama sa mnogim umjetnicima i misliocima s kraja XIX i početka XX stoljeća (Rainer Maria Rilke, Carl Jung, Friedrich Andreas, Sigmund Freud, Richard Wagner) i naravno Friedrich Nietzsche, koji je nakon prvog susreta sa Lu u pismu joj napisao "dugujem ti najljepši san svog života". Da li je on najviše volio Lu, ili je to bio Rilke, ili neko drugi, niko to ne zna. Bila je žena ispred svog vremena koja je svoj život živjela po svojim pravilima, a najviše zato što je bila samosvjesna. Naime, sposobnost pojedinca je da prepozna i primijeti vlastitu osobnost ne miješajući je s ponašanjima, emocijama, mislima, riječima, osobinama drugih. Samosvjestan pojedinac poznaje i vidi sebe, prepoznaje svoja ograničenja, zna što želi ili ne želi i koje su mu vrijednosti. Svi ti atributi koji nisu pomodni asesoari mogu se pripisati Lou Andreas-Salomé, jer, kako je i napisala: "sve dok žene ne shvate sebe predanije i dublje u svojoj različitosti od muškarca, sve dotle neće znati koliko je moguće razviti se u toj građevini sopstvenog bića". Ili kao što je rekao gosp. Freud: "biti potpuno iskren prema sebi odlična je vježba". Ime Lou Andreas- Salomé i danas se vezuje uz njen opširan književno-publicistički opus, kao i za duhovne i fizičke veze .. Ustvari, njen život bio je njena najveća umjetnost. Završavam ovaj fragment, a Vi ako želite da pročitate još toliko toga o Lou, ukucajte njeno ime, pritisnite enter i otvorit će vam se impresivne stranice ispisane i njoj posvećene. Njena impresivna biografija i uvijek aktuelna priča čak i poslije 80 godina koliko je prošlo od smrti njene, 5.februar 1937.,.
Uputstvo za upotrebu:
Nikad se ne prestati boriti, bez obzira na rane. Rana će često krvariti. Da brže zaraste i da spriječiš nastanak ožiljka, ranu pažljivo očisti i ukloni prljavštinu. Čak i kada svjetlo nestane, uzmi mač i da se držimo zajedno. Jer dok se držimo zajedno, uvijek će biti nada. Ne postoji, ne postoji zamjena za pobjedu. (napisala je moja knjiga: fragmenti vremena elTangoTango)
Ne mogu zamisliti život bez umjetnosti, vizuelni izraz, umjetnost u pokretu, sloboda sadržaja i forme. Ja individualist, ne želim bolje, imam najbolje, znam što hoću, znam gdje želim biti, znam šta ne, znam šta da, oblačim se ekscentrično, crno je moja boja, ne želim da se dopadam svakom, ne želim biti drugačija, dobro je biti prilično lijep i mnogo pametan. Malēna canta el Tango, u svaki stih ona stavi srce svoje. Inspiracija dolazi u neočekivanim trenucima kad se ne nadam, tad zaboravim ono obično i stvaram svoj zvuk bez pritiska vremena. Udisaj, pojačana jasnoća, a ponekad me pljusne i sentimentalni flashback kao onaj kad smo se vrtili u krug danima. Dalo se to naslutiti onog dana, bila sam u svilenoj haljini, bosa, pušila na muštiklu. Svirala je ona pjesma, zemlja se tad okrenula oko mene, zavodi me, stvara ovisnost od koje se ne želimo odviknuti. Ništa i sve. Ništa je postalo sve. Nikad niko, kao nekad neko. Sentimentalni flashback. Sjećanje do kojeg nam je stalo i koje nam je važno produžavamo čestim podsjećanjem. Ako zapišemo, nećemo zaboraviti ni za 100 godina.
'KAD BIH BIO I BESMRTAN, IZMISLIO BIH SMRT DA SE UVJERIM U LJEPOTU ŽIVOTA'
Starting a new life, new look, new deal, something new, new style. Kult café bar is a brand new friendly neighborhood bar and performance space! Live music, café bar. Mi krademo svaku suzu, dok nas vaš osmjeh ne ubijedi u suprotno. Možda treba skrenuti lijevo, trebali bi skrenuti lijevo na sljedećoj krivini. Zašto? Zato jer i sitnica može biti posebno izdanje, mala svečanost, ako joj damo dovoljnu i pravu dozu pameti. Zato, jer je sve povezano, u svemiru je sve u vezi, i šta bi bio dan bez noći, zima bez ljeta ili jesen bez proljeća? Kako bi smo znali šta je život da nema smrt? Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, novog, originalnog. Just beginning or beginning anew. You are the sun, I am the moon, You are the words, I am the melody for perfect day and perfect night, dance with me one more time, come here and visit my world, don't get lost' cause I am waiting .. Dragi Jean Richepin, jedan tvoj citat me fascinira, I copy and paste:
"Even if i was immortal i would invent death to convince myself of the beauty of life".
Ne zaboravi, crno-bijelo je crno-bijelo. Ne zaboravi, svi smo mi lutalice na ovoj zemlji, Gypsy Soul. Ne zaboravi: "želja je pola života, ravnodušnost je pola smrti". Fotografije su slike koje vide naše oči, fotografije su rečenice u građenju, izražavanju, kazivanju priče. Ako ti fotografije nisu dobre, nisi dovoljno blizu - rekao je Robert Capa. Kad plava dominira everything is possible, nijanse plave, beautiful blue, plava ptica, plavo nebo, plavo more, plava planeta, galeb Jonathan Livingston, blue jeans, plava kosa. Everything is possible,everything is blue, and freedom, freedom always.
Da sam ptica, ali nisam. Nisam.
Možemo zadržati malo zlata pri dnu duše, dok vrijeme ne ugasi plamen i posljednju priliku. Da li je riječ o drami i slikama iz iskustva potpuno je nevažno, potpuno je nevažno da li je fikcija ili nije. Važno je da se ne gubi konac, nit, spona između života i teatra u doba jeftine bižuterije i jeftine ponude. Ne želi se vraćati u prostore u kojim nema ništa, prostore koji su prazni i nevažni. Ništa ne znaš o njoj, ona je samo virtualna slika što oku daje privid da se nalazi u ovom prostoru, niko je ne zna ovdje, ona dođe, bude, napiše pismo, zaključa vrata i ode, vraća se kad ona hoće. I tko bi mogao skrojiti njeno pravo ime i prišiti ime njeno na rever svog kaputa?, i čije ime ona da stavi na svoju lijevu stranu kao broš i da ode, da se nikad više ne vrati?
igla, konac i umorno srce,
umorno srce držimo u lijevoj ruci
Žena ide prema sjenki. Ta sjenka, taj hlad je svijetla mrlja na njen hod. Hoće li sresti sjenku čovjeka i zaustaviti je ili će nastaviti hodati, ili će sjenka njegova zaustaviti nju, ili će i žena i čovjek poći svojim putevima i krenuti u noć, hodajući do jutra i čekajući da svane i sjenke da nestanu.. Nešto će već smisliti. Svaki dan jutrom je novi početak, vjerovatnoća za uspjeh, vrijeme sadašnje. Vjerovatnoća je broj između 0 i 1. Misliš da ne možeš, nema šanse, a ima. Ima. Uvijek postoji odlučujući trenutak. Traffic light, zeleno (idi!). -
Februar i vrijeme je pučkih svečanosti i maskiranja, maškare i karnevali, pod krinkom svi mogu biti svatko, svi mogu biti sve, sve je dozvoljeno do posljednjeg daha, slavi se dolazak proljeća i početak novog života i posljednji utorak u februaru, pokladni utorak. A ti misliš da te niko prepoznati neće. Nikad se niko nije iza maske/krinke potpuno sakrio. Nije! Astrologija kaže da osobe rođene u znaku vodolije uvijek mogu da vide svijet pun mogućnosti. S' pogledom na život uhvatiti sve lijepo što se nudi. Otoplilo, osjeća se u zraku, ne pritišće studen i tama zime, toplina sunca topi snijeg, toplina prvo u zrak pa će u vodu i u zemlju. Božija milost i blagoslov stiže sa nebesa na zemlju i toplina k'o krzno grije. Vraća se život, pupoljci, rano proljeće, traffic light, zeleno, zeleno između plave i žute u spektru, u boji kao što su trava ili smaragd.
Zbogom februar!
Dolazi vrijeme za buđenje iz zimskog sna, probudimo se i nastavimo budni dalje putem i više ništa neće biti kao što je bilo. Bila jednom jedna kuća usred mora na jednom otoku, kuća je imala kulu, terasu i stepenice koje se spuštaju do mora i jedno drvo koje cvjeta između marta i aprila. Sjaj je moja najdraža boja. Sve čeka buđenje proljeća, čudo proljeća, drugo stanje.
10. februar 2017., iza ponoći. (btw: ".. i nemojte dopustiti blogiranju da bude zamjena
za važne stvari u vašem životu u kojim bi trebali uživati.
Živite, pa tek onda pišite."), with love, Tango.
Ne mogu objašnjavati šta je onda bilo, već sam izrekla nekad između redova, a bilo je to kao u filmu sa pucanjem
i plakanjem, pogodak, folirantsko padanje, teatralna, nevjerovatna gluma i kraj, posljednja sekvenca filma.
I skineš kostim, obrišeš šminku, okreneš se, pogledaš i odeš, zatvoriš vrata za sobom. U filmu se dešava
kako je zabilježeno u scenariju, u pozorištu se prvo digne zavjesa, pa se odigrava drama. U životu je kod svakog
drugačije, najprije se odigra drama pa se podigne ili padne zavjesa, skineš povez sa očiju i obriše se prašina.
A onda potražiš tajno sklonište, krevet i postelja, mjesto gdje snovi ili kratko ili dugo traju dok ih ne izbriše buđenje,
izbriše ih proticanje vremena. Prošla je noć, kao i svaka druga, zapuhao je vjetar i sve je odjednom nestalo.
Te noći, tačno u pola dva slikam prstima, slika urađena na zidu zvala se "NIŠTA SE TRENUTNO NE DOGAĐA",
a toliko toga se vidi u oslikanom prizoru, umorno popodne, sve podsjeća na jedan libretto, jedna ulica, impresija
i tamni namazi bojom i umjesto kista otisci prstom na licu. Da li sam bila iskrena ili je to bila moja igra? Ne znam.
Sve je trajalo kratko, sve je stalo u jednu noć, igra par ili nepar. Ima nešto što ja ne razumijem ili nisam oslikala,
ima nešto što nije izgovoreno do kraja. I učiniš nešto neoprostivo iz razloga da poravnaš račune ne razmišljajući
šta će kasnije biti i kako će se to reflektirati na život. Nećeš, a to uradiš i nastupi takozvana siva faza, sve nijanse.
---
Ali, ima jedna nova slika, slika na vodi. Slika je crno-bijela, a nije. Ovisi kako vidiš, ovisi od stanja uma i tvog
gledanja svijeta. Važno je znati razliku gledanja crno-bijelo i gledanja u boji, razlika je u načinu i trajanju gledanja,
jer tad se sve nesavršenosti i greške pokažu, jasno označe i jasno istaknu. Ima jedna nova slika, slika na vodi.
Slika je crno-bijela, a nije. Nije iluzija. Bjelina obećava sve mogućnosti, a crna ne objavljuje završetak.
Ne mogu da odolim utisku koji su na mene ostavile ove fotografije i video. Selo Jasenova / Srebrenica - Bosnia Argentaria, jedinstven prizor. Dženeta, Fatima, Kadira i Ćamka. ".. Bosanske vile na konjima, poput ljepotica iz američkih kaubojskih filmova, jašući na konjima koje uzgaja njihov otac Emin Bektić, pokazale su nevjerovatno umijeće i ljubav. Ako želite imati pozitivniji život, stvar je vrlo jednostavna: razmišljajte pozitivno, klonite se svega što vas čini nesretnima ili pak u vama budi negativne emocije".
Selo Jasenova, januar 2017.,
Ne osobno meni, nego općenito ovih dana neko zlo, nevolje, tjeskoba, jad, muka, loši ljudi, loši ljudi. Šta se dešava? .. Znam šta se dešava. Dišem tiho. Bolje mi je misliti o nečem drugom. Druga tema. Tema - osnovna osjećajna i misaona nit koja povezuje značenje različitih elemenata teksta. U muzici to je cjelovita, melodijski, ritmički i harmonijski dovršena muzička misao. Lijepo pisanje, tema je svila.
„Ja sam bio pogrešan kad sam ti stavio ruku na rame, tamo je držao dugo i govorio riječi. Ja sam bio pogrešan kad sam tražio da mi kažeš koja si strana. Postoje pravila igre, ti znaš da ne možeš sama. Ispod svih tih zastava što vijore svud oko nas ne postoji mjesto gdje mogla bi stati, visoko dignuti ruke i pjevati našu pjesmu i pjevati našu pjesmu. Ja sam jednoga dana slučajno našao put ispod svih tih zastava što vijore. Kapi s oboda sada padaju na uže i gun, ja sam slobodan, neka s moga vrata vijori šal od svile. Neka s moga vrata vijori šal od svile ..” (lyrics by "Haustor")
nije mi ništa, samo neka brzo prođe Vrti mi se u glavi, hoću da povučem crtu koja se ne vidi. Ta crta može predstavljati bilo šta, ništa posebno. Vidimo se kad pospremim i stavim stvari na svoje mjesto, kad se vratim kući. Gdje su mi cipele? .. Isto mjesto, drugo vrijeme, decembar 2016., samo ne pogrešan korak, samo ne u pogrešan voz. Brzi voz dolazi na drugi peron treći kolosjek. Nije mi ništa, samo neka brzo prođe. A hoće,.
____________________________
„Veliko čovječanstvo“ - Nâzim Hikmet
Veliko čovječanstvo je putnik na palubi broda
treća klasa u vozu,
na nogama na putu
veliko čovječanstvo.
________________________________
I rat i mir. "Nepoznat netko donio je jesen u sjevernu sobu. Već cijeli dan i cijelu noć i juče plače kiša posmrtnu sivu pjesmu bez napjeva, bez nade. Negdje daleko na jugu topovi tutnje. Na cesti mrtvaci jašu u tutnju luđačke kavalkade, a nariču za njima crni kestenovi i teče sprovod žalosnih stvorenja. Jecaju negdje trube, urliču čete i sve je sivo i kišno i bez nade. O, koliko sad ih plače i gine i proklinje i vrišti i mir i tmina i opet jeca kiša. A za njima žedni ljubavi na kiši plešu, svi jure po kiši i jure kao da plivaju, čas tonu, čas snivaju, te se gube k'o snovi. Plešu oblici. Svilene čarape žena, topla tjelesa u svili" .. Plakao sam, zato sam plakao, ništa drugo nisam ni mogao. Ali nije bio kraj. Nije. Nema kraja. I to nije sve, jer moglo je bolje. Najbolje se malo udaljiti od ateljea, otići na neko drugo mjesto po inspiraciju, tad sve dobije pravo značenje i u posljednjoj fazi prepoznat će me Vaše lice kad budete ovu kartu čitali. Sinoć, večeras, noćas, mjesec i mjesečinu prekrili oblaci, kuća ima terasu pa će biti ugodno provesti predvečer kad se gasi dan i piti čaj od cimeta sa malo limuna. Tamo negdje rat, ovdje bio, sad je jesen, mir, na južnoj hemisferi proljeće. Jedamput sam izrekla jednu laž, bila je teška nekoliko godina. Slatka laž u koju su svi povjerovali. Gledam u nebo, snijeg mora pasti kad za to dođe vrijeme. ..
Zemlja je najljepši planet u sunčevom sistemu, Zemlja je jedina planeta koja ima život. Za sve one koji smatraju da Zemlja zaslužuje našu ljubav, pažnju i poštovanje, Pariški sporazum o klimi stupa na snagu danas. Čovječanstvo će gledati na 4. novembar 2016., kao na dan kad je čovječanstvo zatvorilo vrata neizbježnoj klimatskoj katastrofi.
- Da li će ljepota spasiti svijet?
- Ljepota će spasiti svijet!
Objavi u svim novinama, neka čitaju o tome, vrijeme da se istinita verzija događaja pročuje. Stižu me riječi, poenta je da se shvati značenje slova i riječi, da se shvati glavna misao, cilj, suština, ono glavno o nečemu u nečemu, esencija. Ne mičem nikud, stojim, gledam, čekam i pitam se šta mi znamo o tome? Da li znamo gdje se nalazimo?
Uradimo nešto da i dalje ostane plava i zelena!
__________________________________________________________________
Ludovico Einaudi, italian pianist and composer, "Elegy for the Arctic". With the go al of focusing the public opinion on the importance of save the Arctic, he has decided to perform with his piano in the middle of the Arctic pole, surrounded only by ice and silence. The result was pure magic. Here is the video of his concert on a floating platform in the Arctic. The beauty will save the world. Bez komentara. Sa riječi na djela! ________________________________________ Oh it’s such a perfect day, such a perfect day!
Ništa ne podsjeća na jesen kao kesteni, divlji i pitomi .. 1. novembar i nije mrtva sezona, nije vrjeme umiranja, ni vrijeme mirovanja, ni vrijeme bez događaja, samo su dani kraći i sunca je sve manje. Znam zašto se divlji kesten nalazi u gradskim parkovima i šetalištima, a pitomi, nježni kesten u šumi. Postoje putevi koji nas vode i na drugi pogled sve može imati drugo značenje. Na prvi pogled u noćima i tuđim licima nije uvijek kao što izgleda, taj ready to wear nije savršen kroj već ekspresija svakog od nas pojedinačno, nedovoljno za uvodni dio upoznavanja povodom dramske radnje sa licima koja se u drami pojavljuju. Na prvi pogled ili drugi, treći. Da li u posljednjoj fazi prepoznamo pravo lice? .. Moji zidovi nikad nisu crni kao zidovi u ovoj sobi na kojim slikam slike onako kako ih zamišljam, moj lični kroj i izraz u zavisnosti od stila u sezoni, sva prava zadržana, kopiranje je zabranjeno. Jesen, nova pozorišna sezona, vrijeme je za umjetnost i ogrtač od krzna. I jednom rukom obgrli oko ramena i zaštiti od studeni,pod veliki kaput od najfinijeg engleskog štofa postavljen svilom. Onako usput, stiglo je nježno vrijeme. Oh it's such a perfect day, Oh such a perfect day. "Perfct Day" by Lou Reed, Bono, Elton John, D.Bowie, Duran Duran, Dr. John, Tom Jones ..
whisper from the mirror - portret jedne Ruže - ruža sa pogledom
One may live without bread, not without Roses.
Hiljade dana su bili i prošli. Da li je završilo vrijeme kojeg se niko neće sjećati? Nije.
Prodato. Ostalo srce. Nema ruže od hiljadu dana, neće procvjetati usred zime,
a ti u Ružu gledaš kao da cvjeta prvi put i smrtno si zaljubljen i gubiš vrijeme i pokušavaš vratiti
ono čega više nema i pitaš hoće li opet ruže cvjetati? A zašto bi nam ruže cvjetale? ..
Možda procvjeta neko drugo cvijeće? U ovoj ulici otvaraju se nove parfimerije pune tišine i ničega,
ni mirisa ni okusa, a napolju se događa jutro, pa dan, pa predvečerje, okrenuh se i spazih sjaj.
Za jučer kažemo bilo jučer, a kad prođe vrijeme kažemo bilo nekad. .. Portret jedne Ruže.
Ruža sa pogledom. Oktobar, jutarnja studen skida sa lica toplo rumenilo i plāve obrazi,
a niti je kraj, niti je gotovo, možda sutra otopli. .. Bilo jednom u oktobru, pišu se fragmenti vremena od 18.oktobra 2012., četiri godine već piše ih elTango Tango i ništa ne žali,
sve je upravo onako kako treba da bude.
Ovo je i fragment i uokvirena uspomena, čini se da je oduvijek postojala bijela košulja, muška, na njoj slika zakačena. .. Hodala je najbrže što je mogla, skoro je trčala misleći da ide u nepoznati svijet,a sve je već bilo poznato, samo detalji ne. U modi nema pravila, stil oblačenja i stil unutar doma govori o nama više nego što na prvi pogled izgleda. Soba 4 sa 5, na podu perzijski ćilim, simboli ptice na ćilimu utkani, na prozorima nije bilo zavjesa, vitrina kao izlog, kompozicija poluzastakljenih elemenata, knjige, časopisi, muzički uređaj uz zid, prekoputa je bio otoman, sto, stolice presvučene mebl štofom, na zidu bijelom jedna slika, uokvirena uspomena da je smrt ne uništi, çevrma ukrasna zlatnom žicom vezena, diskretna prefinjenost sobe. Skladan kolorit u sobi bijelih zidova, namještaj i raspored, ničeg previše niti premalo, osjećaj harmonije, sasvim dobre vibracije. Onda je on pustio muziku da svira, nije upitao šta želi slušati, Saint Louis Blues evergreen song, pjesma koja zadržava zeleno lišće godinama, preko 100 godina, posljednja verzija by Margot Bingham. Ispred vremena do kraja dana, noć i nebo pada. Poze i odjeća, skice iz života, drama sa razočarenjem ili sretnim krajem?, sve će se znati sutra. Teško je glumiti, biti tako blizu na sceni bez obzira koliko smo daleko nekad bili. Uvijek neka drama, čekaš i misliš da nikad neće doći, a hoće.
A s k a i v u k
Bila je jesen, odjednom se našla na zelenoj čistini licem u lice sa strašnim vukom. Pokušala je dozvati nekoga,
ali nije mogla doći do glasa, nije imala snage za ništa osim za pokrete koje je naučila u školi baleta.
Pokreti su kratki, brzi i ne mogu da ispune vrijeme što stoji nepomično kao praznina iz koje stalno prijeti smrt.
U početku, koraci su joj bili nesigurni i činilo se da će odustati, ali onda, kako to obično bude u priči a i onako,
život pobeđuje i Aska počinje da pleše zanosno. .. Ona kasnije o tome nikada nije govorila.
A i to, kao sve što se priča, ko zna kako je bilo i da li je bilo ili nije.
Jer, o najtežim trenucima svoga života niko ne voli da govori.
C i r k u s (lat. circus - krug)
Prvi put u vašem gradu cirkuska umjetnost i prefinjena zabava, priredba sa muzikom, pjevanjem i pucanjem.
Cirkus, mjesto za priredbe sa amfiteatralnim sjedištima i kružnim oblikom pozornice gdje sudjeluju akrobati,
klauni, žongleri, dresirane životinje, gdje se pričaju priče bez riječi, spektakl i hod po žici oduzima dah,
pa ti se čini kao da je sve izliječeno i spašeno, a nije. Hodati po žici, biti u sadašnjosti, u trenutku,
tražiti savršenstvo u ravnoteži, tražiti čist i jasan put, čak i dok su oči zatvorene.
V u k
Simbolika vuka: predstavlja vođu, intuiciju i stabilnost, vuk je sinonim za inteligenciju, snažan i moćan,
hrabar, usamljen i nepovjerljiv, tih i opasan, oprezan, odan, dosljedan, napadač i osvajač, slobodan,
divlji i lijep. To je vuk. .. Vukovi ne zavijaju na mjesec, to su samo priče, oni zavijaju u znak svog prisustva,
ili nakon što su ulovili plijen ili da bi se ponovo okupili. Zavijaju i u znak žalosti kad im nastrada frend.
Kad su lovci poubijali šest vukova tamo negdje, te noći ostatak čopora žalosno je zavijao duboko u noć, do zore.
Nije bilo ni mjeseca ni mjesečine, padala je kiša i grmilo je, sijevalo, nebo se otvorilo, šuma plakala.
Bila je to crna noć i vrijeme plakanja, te noći nijedna suza nije ostala na nebesima,
dok su lovci slavili svoju pobjedu, slikali se, pili i napili se, pucali u zrak i pjevali, Hej puče puška, puca puška ..
M i s l i o d k o j i h z a v i s i r a s p o l o ž e n j e
Ima istina u onome što pročitah negdje, jednom:
vuk nije velik kao medvjed niti jak kao lav, ali ga nikad nećete vidjeti da pleše u cirkusu.
I, vjeran je kao pas vučici koju voli dok ih smrt ne rastavi.
Sve se stapa u harmoniju svemira dok to neko opet ne pokvari.
Dolazi zima, počinje sezona lova, to nije iluzija iz cirkusa, hej puče puška, puca puška ..
Zar je pravda na obaraču?
sve što je bilo, sve što jeste i sve što će biti, pod nebom ima svoje vrijeme
. ♥ evo ti pjesma, zamisli sliku i čitaj:
„Sve što činimo, pod nebom ima svoje vrijeme.
Sjetva ima svoje vrijeme i čupanje korova ima svoje vrijeme,
i ranjavanje i liječenje rana i rušenje i gradnja.
Plač ima svoje vrijeme, i smijeh, i žalovanje i ples.
Bacanje kamenja ima svoje vrijeme i njihovo sakupljanje.
Zagrljaj ima svoje vrijeme, i srce, i vrijeme kada smo daleko od njega.
Traženje ima svoje vrijeme, i gubljenje, paranje ima svoje vrijeme i šivanje.
Šutnja ima svoje vrijeme i razgovor, ljubav ima svoje vrijeme, i mržnja i svađa i mir.
Sve pod nebom ima svoje vrijeme, vrijeme plača i vrijeme smijeha, vrijeme šutnje,
vrijeme govorenja, vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja, vrijeme odrastanja i vrijeme zrelosti”.
ni početak ni kraj, a sa druge strane mosta sve je plavo kao more
Postoji vrijeme kad se razumijemo, vrijeme kad nas razumije beskonačno prostranstvo koje nas okružuje, jer vrijeme i mi krećemo se zajedno po određenoj i označenoj putanji vođeni nevidljivim nitima i spoznajom koju plete univerzum, a mi toga nismo svjesni ili ne želimo biti svjesni. Postoji i vrijeme kad se ne razumijemo u tom beskonačnom prostranstvu. Zašto se ne razumijemo? Zato! Kad se vratim poslat ću ti pismo i u pismu pjesmu prepisanu ”Sve ima svoje vrijeme”. Ništa se ne događa slučajno, sve ima svoje razloge, splet okolnosti od kojih se ne može pobjeći. Novi put se nekad pojavi, na istom putu putevi se nekad razilaze kad prođe sezona, rastanak bez žaljenja, ili ostaju za cijeli život. Postoje znakovi koji otkrivaju i kazuju, na nama je da ih pronađemo, iščitamo. Moj put, moj izbor, moj život. Tvoj put, tvoj izbor, tvoj život. Pođeš stazom svoje filozofije i jednog dana kažeš sebi: - ova osoba je ušla u moj život s' razlogom. Ništa nije slučajno, uvijek ima naša tajna veza sa Univerzumom.
...
________________________
breakfast at Tiffany's, nosi mi se plava boja
Nekad se umorim od disharmonije, glasova koji neugodno zvuče, količine svega, svačega i ničega i slika sa opojnog smetljišta ljudske prostote, šarenila bez umjetničke vrijednosti koje vuče na kič i šund. Umorim se od tuđeg neraspoloženja i onih kojim je uvijek neko drugi kriv za osobno nezadovoljstvo ili dosadu. .. Niko ne mora znati da imam loš dan.
-„kad mi je teško, odem kod Tiffanyja. Volim tišinu i onu uzvišenu atmosferu tamo; one ljubazne ljude u odjelima, pa puste tihu muziku i ona blještava svjetla i uglačan pod i mislim, tamo ne može da ti se desi ništa ružno! Svi se smješe i svi imaju svoje divne novčanike od kože. Kad bih u stvarnom životu našla neko mjesto gde bi mi bilo kao kod Tiffanyja, uselila bih se tamo. Odmah bih se tamo uselila”. Niko ne mora znati da imaš loš dan. Napravi valove, zaustavi crne krugove i izgledaj divno u inat lošim danima kojih nekad mora biti. Umjeće je pronaći svjetionik na kamenu za put pokazat', da noću svijetli pomoću upaljene vatre, a danju ogledalima na sunčevu svjetlost. Kao Aleksandrijski svjetionik, umjetnost zavođenja, noćenje sa doručkom u dvokrevetnoj sobi. Buđenje, kafa i kroasan. Ništa mi neće ove dane pokvarit. TBF. Nosi mi se mornarsko odijelo, mornarsko plava je ovog ljeta u modi. Kad su spisateljicu Marguerite Duras upitali što je, zapravo, to što radi, odgovorila je: -To što pišem, samo su tetovaže na leđima mornara ..
Looking For The Summer by Chris Rea,
idi i potraži ljeto, tri godišnja doba pjevao je.
Dvokrevetna soba s balkonom i pogledom.
- jedan prozor je uvijek zatvoren,
- a drugi prozor je uvijek otvoren.
- A ovaj prozor?
- Ne, to je okvir za ove slike.
- Kako ti je ime?
- Mornar
- Hej Mornar, znam ja te vaše mornarske trikove.
Hej, Mornar, da odemo tamo i otplivamo u dubine
prije nego izronimo na površinu i vidimo zlatnu kulu?
1. prolog Šta je prolog? Prolog vuče korijen iz antičke drame; prvi dio koji se prikazivao, a cilj mu je bio da uvede gledatelje
u razumijevanje dramske radnje, pa otud kasnije i predgovor, uvodni govor slušaocima/gledateljima/čitateljima.
Dakle, u etapama sam pisala post „adiós Hemingway, najbolje tek dolazi”
30.mart 2015., http://eltangotango1928.blogger.ba/arhiva/2015/03/30,
spoj fikcije (moj razgovor sa slavnim piscem) i fakti i viđenja na moj način;
Okrenuo se i posljednji put pogledao Havanu, ljubav njegovu, vidio joj samo leđa i šta da ti pričam kad se o njegovom životu skoro sve zna, svratio je u život i trošio ga. Tu noć kad je napustio Havanu nije znao što ga čeka na putu tom. Havana, u nju se zaljubiš, njom vladaju boje, osjećaji, una lágrima por tu amor, samba, rumba, Che, Che, Viva la Vida, a na rastanku tuguješ u želji za povratkom. -„U ljepoti, samo Venecija i Pariz prestigli su Havanu”., izjavio je. U predgrađu Havane 1940. g. kupio je kuću Finca Vigia za $ 12,500 i tu napisao „Za kim zvono zvoni” i „Starac i more”, a možda je najbolji roman njegov vlastiti burni život. Dvadeset godina kasnije, napustio je Kubu. Adiós Hemingway, adiós el Tango de mi vida, adiós. .. Izgleda da topli vjetrovi dolaze sa Kube u 2015.godini.
To sam napisala.
I sve ovo vrijeme od preko godinu dana maštam o Kubi, o Kubi čitala, Havanu gledala na fotografijama, moje misli putovale su tamo sa željom upoznati taj svijet i ljude koji sa dostojanstvom žive svoje siromaštvo i potrebu za slobodom. Moja putovanja kroz knjige, pokretne slike i ono što drugi pišu ako već nije moguće u istini. Neću se ovdje baviti politikom, niti suditi nečem što je bilo, niti imam potrebu za tim. To ostavljam struci i historiji. Oduvijek me privlačila i intrigirala ta priča, Kuba, zeleni smaragd, otok zvani čežnja, moja, tamo nije kao ovdje i daleko je, daleko tamo na Atlantiku. Kad zatvorim oči i zamislim, mogu da vidim što hoću. Dobar dan Havana, najbolje nam tek dolazi.
„Hasta siempre Comandante Che Guevara”, pjesma na španjolskom iz 1965., kubanskog glazbenika Carlosa Puebla, glorificira komandanta prije odlaska u Boliviju gdje je ubijen 1967., i postaje vrlo popularna u ljevičarskim krugovima poslije Che Guevarine egzekucije, pa do danas. Naziv pjesme aludira na poznate Che Guevarine riječi „Hasta la Victoria Siempre” - Zauvijek do konačne pobjede!
„Naučili smo da te volimo od visine historije, sa suncem tvoje hrabrosti započeo si opsadu smrti, ovdje je i dalje jasna nježna prozračnost tvog dragog prisustva komandante Che Guevara”. I njegove posljednje riječi koje je navodno rekao svome egzekutoru Mariju Teránu: - pucaj kukavice, ubit ćeš samo čovjeka.
(jedna od najpoznatijih fotografija u historiji snimljena je 5. marta 1960.
Snimio je kubanski fotograf Alberto Korda. Fotografija Chea dobila je ime Guerrillero Heroico
(herojski gerilac) i po nekim izvorima najviše je puta reproducirana fotografija u povijesti,
dok je po drugima čak i najpoznatija fotografija na svijetu). -
2.
Había una vez en Cuba en La Habana ili bilo jednom na Kubi, u gradu Havana, jednom davno u prošlom stoljeću, kad su moćnici iz kriminal miljea pomagali gradnju luksuznih hotela, kazina, kockarnice, barovi, mjesta gdje blješte svjetla i ne gase se nikad, kad je cvjetala opasna bolest - duhovna i moralna pokvarenost, prljave pare, kockanje, prostitucija, kad se uživalo u porocima. Omiljeni Amerikanac na ostrvu bio je Hemingway, Hem je volio Kubu, oni su voljeli njega, dane je provodio sa ribarima, odlazio sa njima u lov na velike ribe, pušili su kubanske cigare, ispijali kubanski rum i mojito, on je pisao knjige, nije se bavio politikom. A onda je došao Castro i kubanska revolucija, on i vojska triumfalno ulaze u Havanu 8. januara 1959. Izjavio je: - ne bojte se, ja sam Fidel Castro, došao sam da oslobodim kubanski narod od diktatora, revolucija zapravo sad počinje. Cuba nova država, vlada, glavni glumci i epizodisti, Cuba se smije, diktator Batista, mafijaši i luksuz bježe iz igrališta zvanog kubanski raj. Zastor je pao, ali to nije kraj drame, predstava i dalje traje. Nedostajalo je umjerenosti u svemu, umjerenost je srednji put, ničeg ni previše ni premalo. Zastor je pao, ostali su Kubanci i prelijepe zgrade kolonijalne arhitekture maursko-španskog stila, ostale su kubanske cigare i kubaski rum, ostale su Havana i Cuba da čekaju da ih neko ponovo pronađe kao Christopher Columbus 1492.,. Treba samo čekati i ne gubiti nadu. Ali do kad čekati? Cuba plače, „preko trnja do zvijezda”.
Vrijeme kao da je stalo, a nije, samo je umro san. Nastupilo vrijeme oskudice, zamrznuto vrijeme hladnog rata, Kubanci žive sa onim što jeste i sa uspomenama, u srcu isti, samba, rumba, oni koji nisu mrtvi i danas žive. Reditelj je državna tajna, on je star i bolestan, gorko mu se piše, revolucija je u historiji, Che u legendi, Guerillero Heroico tvoja zvijezda, slika tvoja, jedna suzana na tvom licu, mural. Zidne slike, umjetnost na ulici koja šuti, crta i boji stvarnost, fasada kao umjetničko platno, umjetnost i granica pogleda.
Havana, slike njene izašle iz nekad davno otmjenih salona sad su slike i grad starih fasada, oguljene boje, plijesan i vlaga i nije fikcija nego noir, neizbježnost sudbine, izdaja, tjeskoba i slična mučna stanja izazvana spoznajom o čovjekovoj izgubljenosti i bespomoćnosti i čežnja kao oldtimeri ružičastih boja iz prošlog i prohujalog vremena, kao buick ili chevrolet. Iza fasade, iza lica i naličja, Havana poput stare femme fatale iz epohe baroka više nema ni snage ni pare za šminkanje, urušava se i iznutra raspada, polako umire, a htjela bi da se ljubi, da joj pišu ljubavna pisma, htjela bi da okrene novi list, da ne plače više jer to nije kraj drame, jer predstava i dalje traje i trajat će i da živi u vremenu na glavnoj ulici pozornice. Tužna osoba često plače i nakon plača osjeća se bolje, ali bol ne zaboravlja. Kad zatvorim oči i zamislim, mogu da vidim što hoću. A ako se izgubim? Ako se izgubim, potraži me na Kubi, pisao je Lorca. Ako se izgubim ..
3.
Na šta misliš?, imaš li neku želju, pa da ti ispunim? Svako sa sobom nosi različito čitanje i tumačenje bilo čega, ali da bi shvatio priču/sliku, moraš dozvoliti pogledu da luta preko površine, pogled iz nekog drugog ugla, prozor u nešto sasvim drugo što će biti samo tvoje, na dohvat tvog oka. Nemam iluziju da me prate tuđi pogledi, da me zove tjeskoba il' nejasna strepnja, pronalazim pokušaj taj da se zaustavim, to je već blizu, to je primamljivo, da me prati kada hoću da pobjegnem, kao ova misao, priča i slika o kojoj pišem. Ali, koga to interesira, koga interesira ova besplatna ponuda, prodaje se na čitanje!? .. I nema nota, evo vam tišina. Da li da se okrenem i odem pa da svako igra svoju igru ili da ostanem i predam se onom što volim i flertujem u večernjim satima dok razgovaramo o tom fascinantnom mjestu ispunjenom pričama i misterijama sa tako dobrom i inspirativnom scenografijom i zapisivanje igre znakovima kojim se bilježe pokreti i likovi. Buenos días Havana, najbolje nam tek dolazi... U gorčinu će voditi svaki put ako se budemo pretjerano sjećali prošlosti, melankolije i svega onog što je izvan boje #ff9999. Ljubav ne prestaje ako prestanemo da se viđamo. Oblačim se i hoću da idem, samo još ovo da završim. Kuda idem?, nikud, samo dalje. Vjetar je povoljan, dižem jedra! A kuda oni idu?, nikud, samo dalje, vjetar je povoljan, oni dižu jedra i život može da počne. Nekako s proljeća, Kuba je opet u modi, buenos días Havana.
Po redoslijedu zbivanja:
Diplomacija se bavi odnosima među državama, umjetnost je zastupanje interesa jedne države prema drugim, a odmjerenost je pravilo u diplomaciji. 20.jula 2015., uspostavljeni su diplomatski odnosi između Kube i SAD. 20.mart 2016., Američki predsjednik Barack Obama stigao je u historijsku posjetu Kubi, on je prvi američki predsjednik koji boravi u posjeti još od davne 1928. Obama, amigo, el pueblo esta contigo! .. (Obama, prijatelju, narod je sa tobom!), uzvikivali su Kubanci, a uoči njegovog dolaska, kubanska policija uhapsila je 50-ak osoba koji su protestirali protiv vlade.
25.mart 2016., legendarni britanski rock bend The Rolling Stones održali su besplatan koncert na otvorenom i okrenuli jednu historiju na glavu. "Zdravo Havana! Dobro veče moj kubanski narode, mislim da se konačno vremena mijenjaju, zar ne?" - rekao je Mick Jagger na španskom. Dva sata svirke, koncert za pamćenje, Angie, Sympathy For The Devil, Satisfaction. Rock'n'roll je i način života, stapanje. U rock'n'rollu nema razdvajanja ljudi koja se kose sa načelima prava i slobode, rock'n'roll ne počiva na ideologiji, rock'n'roll je bio i ostao svjetska nerevolucija čiji rezultat je uvijek revolucionaran dok prelazi mostove i oceane svojim koracima.
2.maj 2016., prvi put nakon 50 godina, blistavo bijeli američki kruzer “Adonija” uplovio u luku Havana, gde su stotine ljudi prisustvovale uplovljavanju broda. Bijelo, sve boje u jednoj, jasnoća i čistoća, novi početak, rođenje. 3.maj 2016., Havana, bulevar Paseo del Prado, na glavnoj ulici modna oluja, vratio se glamur, Chanel Resort Fashion Show, svi su bili pozvani, svečanost u predveče, šetalo se i pokazivalo dok su modeli nosili kreacije Karl Lagerfelda. Fedora i panama šeširi, blještavi asesoari, haljine od tila, ogrlice, crne duge haljine, verzije prelijepe beretke
sa zvijezdom a la Che i Coco ili ukrašene broševima i biserima, prugaste jahting pantalone, u gipsy stilu duge suknje, jeans, mornarske prugice, mornarski look u bojama talasa. Ah, ko bi sve to nabrojio. Modna kuća Chanel vratila je glamur u Havanu koja je tu noć bila glavni grad svjetskog glamura. Vintage automobili iz '50 godina u pastelnim bojama: chevrolet, cadillac, buick, kubanska muzika odjekivala je bulevarom, samba, rumba, Che, Che, pušile se kubanske cigare, publika pleše, kakav praznik, kakva fešta a la Cuba style, a la Chanel.
Kapitalizam je bio u posjeti. No, ni jedan politički sistem nije savršen, a planeta Zemlja je postala prije svih i Kuba je, a onaj koji je vladao, zapovijedao joj, koji je tražio poslušnost bez pogovora sad je star i bolestan, gorko mu se piše. Postoji nada, istražuju se novi horizonti i način da se obnove vizije posebne kulture u biću jednog naroda;
u muzici, umjetnosti, pisanom obliku i da mu se vrati izgubljeno vrijeme i dostojanstvo kakvo su zaslužili. To bi trebao biti ključ. Moje putovanje je završeno. Ako se izgubim? .. Ako se izgubim, potraži me na Kubi… napisao je Lorka. Buenos días Havana, najbolje nam tek dolazi.
Dozvoli komentare na ovaj post? ◎ da, svima ◎ ne ◉ samo registrovanim korisnicima
